Ljubav na način Maroon 5

Pjesma "Payphone", s novog albuma grupe Maroon 5, još je jedna ljubavna pjesmica u modernopj glazbi koja te tjera da se zapitaš: kakva se predodžba ljubavi tu zapravo nudi?

Moram odmah reći da nisam fan ljubavnih pjesama, ni u poeziji ni u glazbi. I to zato što u većini takvih pjesama ne nalazim doživljaj ljubavi – nego doživljaj odsustva ljubavi.

Ljubav raduje, potiče, ispunja snagom, daje osjećaj sreće, povezanosti i otvorenosti. A u većini tzv. ljubavnih pjesama netko kuka zato što je nevoljen, ostavljen, jadan i sam. Ili čezne za nekim tko je otišao ili bi tek trebao doći. Ili je pak ljut zbog povrijeđenih osjećaja i "izdaje", "reže vene" zbog ostavljenosti i "razorenog“, obesmišljenog života, pa čak i mrzi i proklinje. Iskreno, ne vidim baš puno veze između samosažaljenja, tugaljive čeznutljivosti i bijesa s ljubavlju (prema drugome ali i prema sebi).

To što netko – zahvaljujući svom talentu za skladno oblikovano verbalno izražavanje – ima priliku kroz pjesme javno kukati svima na ramenu zbog svoje nemogućnosti da doživi ljubav – uopće me ne fascinira, pa zvao se on Jesenjin ili Levine. Takve "ljubavne" pjesme izazivaju mi isti osjećaj kao da u restoranu naručim juhu, a daju mi splačinu.  

Ljubav je tema gotovo svih pjesama grupe Maroon 5, ali svugdje je ona nekako zbucana, škripi, smrdi na nezadovoljstvo, laž, izgubljenost, gorčinu. Ti tekstovi na prvi pogled stvarno zbunjuju: o čemu on to? Je li hoće biti s njom ili ne? Jesu li (bili) sretni zajedno ili ne? Je l' njemu stalo do nje ili ne? Do čega mu je stalo? Jedino nedvojbeno zadovoljstvo, čini se, prosijava iz stihova koji govore o seksu.

U pjesmi "This Love" to izgleda ovako: "So hard to keep her satisfied/ Keep her coming every night/… I'll fix these broken things/… Sinking my fingertips/ Into every inch of you/ Cause I know that's what you want me to do". Čak i netko iskusniji ostaje s upitnicima u očima (a možeš samo zamisliti kako to djeluje na onog tko je početnik u ljubavnom iskustvu) dok sluša tekst iz "Makes Me Wonder": "And it really makes me wonder/ If I ever gave a fuck about you/… So this is goodbye/… I want to dive into you."

Kad čuješ kako tu ljubav izgleda, onda se i ne čudiš što u novoj pjesmi "Payphone" Levine pjeva da mu se povraća od ljubavnih pjesama: "One more fucking love song, I'll be sick."

Pjesma započinje njegovim kukanjem što je zbog nje ostao bez sitniša za telefon, zajedničke sreće i planova za budućnost. Nostalgija za onim što je prošlo pretače se u pitanje "Je li prekasno za novi pokušaj?" No odmah slijedi zaključak da je ona profućkala njihovo zajedničko vrijeme a on uzalud trošio svoje noći (nastojeći ju valjda zadovoljiti i tako učiniti sretnom), te da su svi mostovi porušeni. Budući da ju optužuje da je zaboravila što su imali, pretpostavljaš da su bili sretni (barem noću). Ali on onda prizna da je već i prije govorio da su svi mostovi srušeni. I sad više uopće nije jasno: je li tu bilo neke ljubavi, ili samo seksa?

Na to uskače Wiz Khalifa – kao da ga je netko kopi-pestao iz druge pjesme – i odlučno repa o tome kako se s dna uspeo do vrha, ima lovu i aute, i sad je on onaj kojeg "oni" žele .... Sve to Levinea ne zbunjuje; on nastavlja kukati kako je potrošio svoj sitniš i kako mu se povraća od ljubavnih pjesmuljaka. Razumijem ga. I meni se povraća.

Spot za pjesmu (visokobudžetni uradak u režiji Sama Bayera) ima veze s pjesmom kao i Levineov dio teksta s Wiz Kalifinim. Ideja za spot, koju  Levine smatra "otkačenom, ispaljenom, ludom", zapravo je fantazija iz njegovog djetinjstva koja, kaže on, "ne nalikuje nijednoj drugoj dječjoj fantaziji: moraš biti u ludoj situaciji i brzo djelovati, ljudi pucaju..." (E! News). 

U toj, dakle, dječjoj fantaziji, Levine od beznačajnog bankovnog službenika postaje heroj koji svladava pljačkaše banke i spašava zgodnu plavušu. A onda u skupom autu nezaustavljivo bježi pred policijom, koja ga smatra jednim od pljačkaša (?), dok iza njega odzvanjaju meci i grandiozne eksplozije. 
Kakve sve to veze ima s ljubavlju? Nikakve.
 

Ipak, od svih spotova tzv. ljubavnih pjesama Maroon 5, najmizerniji je onaj za pjesmu "Misery".

Levine kaže: "’Misery’ govori o očaju koji osjećaš kad nekoga strašno želiš u svom životu, ali ti je to teško postići. To je ono o čemu govore sve moje pjesme.“ Dakle, to svakako treba pogledati!

I sami fanovi – iako im je pjesma "oduševljavajuća" – zbunjeni su sadržajem spota. Ne razumiju što je pisac htio reći: "da li ga ona voli ili mrzi?". Neki se zezaju da spot daje novo značenje pojmu "žestoka ljubav", odnosno staroj izreci "ljubav je bol", a neki ga doživljavaju kao nešto vrlo uznemirujuće. Ali nitko od njih ne razumije zašto se njihov idol pretvorio u cmoljavog mazohistu i, prema njegovim vlastitim riječima, "očajnika", i zašto im ustrajno pokazuje da je nasilje uzbudljivo, štoviše, najbolji način da ti se ostvare seksualne i ljubavne želje. Ono što propuštaju primijetiti je da njega napaljuje nasilje, a ne ona.

Svakako, potpuno su u pravu što su zbunjeni i uznemireni. Jer spot zapravo promovira da su nasilje i trpljenje nasilja, kad te netko fizički ugrožava, izraz seksualne strasti, štoviše, ljubavi. 

To je tipičan primjer kako se orvelovski novogovor: seks/ljubav je nasilje – nasilje je ljubav/seksi/uzbudljivo, koristi za pranje mozga i manipuliranje mladima. A da bi programiranje bilo potpuno, onda to blagoslivljaju i mediji. Pa tako MTV Buzzworthy tvrdi da zahvaljujući Adamu i Anne "odnos ljubav-mržnja izgleda jako seksi". Tako nas uče da je mržnja sastavni dio ljubavi, a nasilje "izgleda seksi". 

Međutim, uistinu to nema nikakve veze s ljubavlju, a ni sa seksom. Veranje Adama po Anne dok ga ona mlati govori jedino o tako dubokom ne-osjećanju sebe i drugoga da i nasilje postaje prihvatljivo ne bi li se dobila bilo kakva pažnja.

Smisao je te video-priče jedino indoktriniranje mladih idejom da je nasilje normalno i da je dobro, "cool" osjećati se mizerno. Za to ih se i simbolički programira, dijelom i opetovanim prikazivanjem likova koji su pregaženi, upucani i izbodeni.

Da bi, sve kroz pjesmu i zabavu, posve zaboravili da je smisao života, kao i ljubavi – sreća.

Adam Levine "voli žene"

Adam Levine, poznat kao glazbenik ali i po golišavim fotkama i brojnim ljubavnicama, u intervjuu za časopis Details objašnjava svoju želju da spava s puno žena time što ih "puno voli".

Adam Levine, frontman grupe Maroon 5 i jedan od mentora američkog talent showa ''The Voice'', dvije je godine bio u vezi s ruskom manekenkom (iz kolekcije modela Victoria's Secret) Anne Vyalitsyn. 

Prema pisanju američkih medija, Anne ga je ostavila prije dva mjeseca jer joj "nije posvećivao dovoljno pažnje" i nije se baš žurio s bračnom ponudom (UsMagazine). Na mnogim fotografijama para očito je da im je zajedničko sklonost golcanju u propagandne svrhe i ozbiljna fokusiranost na vlastiti imidž (do te mjere da na nekim fotkama izgleda kao da nemaju nikakve veze jedno s drugim).

 
Kažu da mu je raskid s Anne "slomio srce". Ali, ne zadugo. Već nekoliko tjedana sretno ljubi novog anđeoskog modela – iz iste, Victoria's Secret kolekcije – Behati Prinsloo. Mora se priznati da je dosljedan sam sebi.

Adam je inače povezivan s brojnim poznatim ljepoticama.
Na listi su npr. Jessica Simpson, Paris Hilton, Maria Sharapova, Cameron Diaz, Angela Bellotte... A u intervjuu za lipanjski broj časopisa Details "novi kralj pop-a" (kako ga se oslovljava u naslovu članka) svoj odnos prema ženama pokušao je objasniti ovim riječima: 

"Postoje dvije vrste muškaraca: oni koji su jebene muške šovinističke svinje i oni koji doista vole žene, koji misle da su one najdivnija bića na svijetu. I to sam ja. Možda je razlog što sam se ponašao promiskuitetno i želio spavati s puno njih u tome što ih tako puno volim."

Dakle, Adam je uvjeren kako on voli žene. Slatko! I zato što ih tako puno voli, mora ih i puno ševiti. Logično!

Ajmo iz bližega vidjeti zašto je to logično. Kad muškarac kaže "ja volim žene", time on ponajprije izražava svoj stav prema ženama u smislu pozitivno – negativno: volim žene – ne mrzim ih. Odnosno, on iskazuje svoju pozitivnu orijentiranost, usmjerenost na žene. Već na osnovu toga, koristeći se danas popularnim, internetskim žargonom, možemo Adama smatrati "loverom" (za razliku od "hatera" ili, kako Adam kaže, "muških šovinističkih svinja“). 

Dakako, to još ništa ne govori o sadržaju i kvaliteti "loverskog" odnosa. Do toga dolazimo ako se pitamo: koga ili što lover voli? – Voli "žene". Ne neku pojedinačnu, određenu ženu (čak ni "tip" žene), nego sve žene, onako od đuture, kolektivno, ucijelo. Točnije: žene kao žene. Kako možeš voljeti žene kao žene? Što je to uopće? E, to je ona čudesna apstrakcija koju dobiješ kad iz svih žena sažmeš ono što misliš da ih bitno određuje. A to Adam lijepo definira: žene su "najdivnija bića“. Pod tim se obično misli da su lijepe, privlačne, tajnovite, daju/rađaju život, ispunjaju seksualnim užitkom, inspiriraju umjetnike itd. I po tome su sve žene (jer je to kao njihova bit) divne i neodoljive kakve god da stvarno  jesu.

To je onaj zavodljivi pojam žene koji Don Huanu i njegovim sljedbenicima omogućava da se prema svakoj ženi odnose kao da je najdivnije biće na svijetu. Nevažno je li to "najdivnije biće" premršavo, debeljuškasto, škiljavo, grintavo, lažljivo, glupo ili iznimno inteligentno – jer takve pojedinosti, žene kao osobe, ni ne zanimaju onoga tko voli žene kao žene, tj. njihovu "bit".

Ne samo da se svaka žena uz takvog lovera može osjećati kao "najdivnija" nego, štoviše, i kao jedna jedina. Jer u tom trenutku samo je ona izabrana da lover na njoj iskaže i potvrdi svoju "suštinsku" ljubav prema ženama. Sve su one "najdivnija bića", ali svaka od njih u svom trenutku, kad dođe na red. Problem je jedino ako neka od njih poželi da taj trenutak traje duže, što lover ne može ispuniti.

Prizemniju, malo vulgarniju varijantu ljubitelja žena čine tipovi á la Casanova, koji jasno reduciraju ženu na biće za seksualni užitak (jer ništa ne daje takav osjećaj živosti i uzbudljivosti kao seks).  
A najprizemniji tip čine tzv. "galebovi" koji povaljivanjem što većeg broja žena vlastitu beznačajnost dižu na rang "super frajera", kako u vlastitim očima tako i u svojem društvenom okruženju.

Ali, da se vratimo Adamu i njegovoj ljubavnoj logici (ionako ne možemo znati u koju kategoriju on spada; to znaju samo njegove cure).

Dakle, ljubitelj žena zapravo voli nešto (pojam, apstrakciju, predodžbu o ženama), a ne nekoga. I to je višestruko pozitivno. Em ima bezgraničan dijapazon žena na izbor (nije npr. ograničen na neki "tip" žene), em svoju svekoliku ljubav može, dapače mora potvrditi na što većoj količini žena (tj. spavati s puno njih), em je sve to neusporedivo lakše nego da voli samo jednu ženu.

Onaj tko je više orijentiran na ljubav prema nekoj određenoj ženi treba tu ženu upoznati kao osobu, nastojati ju razumjeti, prihvatiti njene "dobre" i "loše" strane itd. itd. To je puno posla! I to traje!

A ljubitelj žena ne mora se bačkati s detaljima nečije osobnosti, tj. obraćati puno pažnje na to koga voli, jer zapravo ne voli ženu kao osobu kakva ona jest, nego njenu žensku bit, ono "najdivnije“ u njoj. Osim toga, ne mora se zamarati pitanjem je li sposoban voljeti nekoga kad se zna da voli sve žene.

Naravno, ne bi se baš svi složili s Adamovim stavom o ženama. Neki smatraju da svaka žena doista jest najdivnije biće, ali na svoj, poseban, individualan način – i to je ono što treba upoznati, otkriti, tj. otkrivati i poštivati ako se doista radi o ljubavi. Kako to ne ulazi u interes lovera, žena je – unatoč (ili zahvaljujući) slatkorječivosti – samo seksualni objekt. Drugim riječima: loveri žena zapravo se ne razlikuju od "muških šovinističkih svinja".
Neki bi rekli da tip koji puno "voli žene" i zato ih mora puno trošiti, tj. ševiti, više pokazuje potrošački mentalitet nego svoju stvarnu ljubav prema ženama. Štoviše, da takav tip ni ne zna što je ljubav jer je nezreo i narcisoidan – što pak ne znači da voli sebe, nego samo da je fasciniran svojim izgledom i da se divi sam sebi . Upravo zato što je toliko obuzet sobom, ne vidi drugo biće; a u njegovoj verziji ljubav je samo dobivanje pažnje.

Iako se Adam vjerojatno ne zamara ovakvim kritičkim prosudbama, zanimljivo je da i on u spomenutom intervjuu kaže "Ja sam strašno samostalan, ali užasava me pomisao da budem sam. (...) Volim pažnju. Ne mogu podnijeti da ju ne dobivam."

 

Međutim, Adam je nezadovoljan što javnost nema bolje mišljenje o njemu:

"Imam osjećaj da me ljudi znaju samo kao pjevača koji je izlazio s lijepim djevojkama. (...) Bio sam glazbenik koji je cijelo vrijeme gol u prisutnosti djevojaka i to je sasvim u redu. Ali želio sam napraviti nekakvu ravnotežu. Kad sam počeo sudjelovati u showu 'The Voice', pomislio sam kako će ljudi napokon vidjeti da imam i mozak."

Zgodna pomisao. Samo u tu svrhu Adam bi se trebao posvetiti svojim malim sivim stanicama jednako kao i svojim mišićima. Ili bi trebao postati iluzionista – da ljudi (koji su stariji od tinejdžera i koji imaju mozak) osim prazne ljuske, zgodne maske kojoj se možeš diviti, vide i ono čega nema. 

Robert Pattinson sebe ne shvaća ozbiljno kao glumca

Ni filmska slava, ni milijuni obožavatelja, ni rad s kultnim redateljem nisu omogućili Robertu Pattinsonu da nauči cijeniti sebe i ono što radi.

 

Svjetsku slavu te status jednog od najbolje plaćenih holivudskih glumaca i tinejdžerskog seks simbola Pattinson je postigao glumeći u ljubavno-vampirskoj sagi Sumrak. U posljednje dvije godine snimio je tri ne-vampirska filma, i to posljednji, Cosmopolis, s jednim od najcjenjenijih redatelja današnjice Davidom Cronenbergom. Ipak, ništa od toga nije doprinijelo njegovom samopouzdanju i tome da sebe shvati ozbiljno kao osobu i kao glumca.

Promovirajući prošli tjedan u Britaniji film Cosmopolis, Pattinson u intervjuu za Guardian kaže:

"Ja zapravo ne znam kako sam prihvaćen. Ništa mi nije važno osim ljudi koji imaju negativno mišljenje. To je doslovno to. To me uvijek tjera dalje."

Razmišljajući o tome kako tip ima kreativan posao, slavu, bogatstvo i zgodnu curu, pitaš se koji mu vrag fali. Što mu treba to opsesivno čeprkanje po negativnim reakcijama javnosti (kad imaš više od pet godina, jasno ti je da te ne moraju svi voljeti)? Zašto ga baš to tjera naprijed, a ne ljubav prema onome što radi i izazov iskustva koje sobom nosi svaka nova uloga? Ali onda shvatiš da njega zapravo ni ne zanima kako je općenito prihvaćen. On očekuje da će biti prihvaćen s negativnim stavovima; to traži i to i nalazi.

Onaj tko je u nekom periodu života bio izložen sustavno kritizerskom tretmanu okoline – koji mu usadi uvjerenje da nije dovoljno dobar – uglavnom ostane nakačen na kritiku te stalno (tj. dok ne osvijesti način na koji razmišlja o sebi) traži one koji će mu potvrditi da nije dobar. I to ga "tjera dalje", u nove pokušaje da dokaže sebi i drugima da je dobar. A kako pri tom i dalje sumnja u sebe, nastavlja se vrtjeti u istom začaranom krugu.

Kao što nema uspjeha ili pohvale koji će Pattinsona odmaknuti od tog sebe-omalovažavajućeg, u sebe sumnjajućeg obrasca mišljenja (dok on sam u sebi ne promijeni taj obrazac), tako nema ni negativnog stava koja bi ga kritizirao više nego što on sam to čini.

Iako izgleda da ga negativni stavovi okoline iznenađuju, to je zapravo ono što on sam misli i što očekuje od drugih. U suprotnom, ne bi se time ni zamarao, a otkamoli iznenađivao.

"Iznenađujuće je koliko ljudi misli da ću ispasti jako glupo“, kaže on. "Mislim da oni misle da je svatko tko je glumio u teen filmovima naprosto idiot. Ne znam, možda i jesam. Neki od najboljih glumaca nisu najpametnijih ljudi na svijetu, što vidite ako razgovarate s njima."

Naravno da nisu; pa nisu filozofi nego glumci. Zato i ne trebaju biti najpametniji ljudi, nego dobri glumci. Trebaju osjetiti lik koji glume i odglumiti ga s uvjerenjem da to rade dobro. A takvo uvjerenje Pattinsonu očito nije blisko.

Zato je i moguće da ga nadimak koji mu je netko smislio nervira više od činjenice da se uz njegovo ime (u kojoj god varijanti) vezuje nedostatak povjerenja u sebe i vlastite sposobnosti:

"Kad sam dobio ovu ulogu, u svakom objavljenom članku pisalo je 'R-Patz se bori za kredibilitet!'. Ne znam tko je izmislio taj nadimak 'R-Patz', ali zadavio bih ga."

A o tome kako sam sebe vidi, kaže: "Nikada nisam sebe ozbiljno shvaćao kao glumca."

Ma, stvarno?! A kako bismo ga onda mi, publika, trebali shvaćati?

S druge strane, teško da može sebe ozbiljno shvaćati kao glumca kad sebe ne shvaća ozbiljno uopće (pa se više bavi mišljenjima drugih nego vlastitim mišljenjem o sebi).
 

Nažalost, ta se "neozbiljnost" očituje i u njegova dva posljednja filma. U filmu Bel Ami, u režiji Declana Donellana i Nicka Ormeroda a prema istoimenom romanu Guya de Maupassanta, Pattinson glumi zgodnog, ambicioznog ali siromašnog mladića koji koristi svoje zavodničke moći da bi uspio u svijetu političkih i medijskih manipulacija, u kojem je seks sredstvo društvenog proboja a uspjeh i slava opsesija. Ali kao što film nije iskoristio mogućnost osuvremenjivanja teme, tj. pokazivanja sličnosti dekadentnog francuskog društva 1890-ih s današnjim društvom, tako ni Pattinson nije uspio prezentirati slojeviti lik Georgesa izvan naučenog vampirskog obrasca, jer je njegova gluma lišena snažnih osjećaja, strasti i životnosti.

Sličan efekt postiže i u Cronenbergovom filmu Cosmopolis, ekranizaciji istoimenog romana Dona DeLilla, u kojem glumi lik multimilijunaša, bogatog burzovnog špekulanta kroz kojeg se iščitava beskrupuloznost modernog kapitala i njegov financijski krah.
 

Interesantno je da je Pattinson s ovakvim samo-omalovažavajućim stavom, koji zapravo pokazuje nedostatak svijesti o vlastitom postojanju, dogurao tako visoko u svijetu filma.

Iako je to vjerojatno prikladno s određenog aspekta – jer se time programira mišljenje onih istih tinejdžera koji su odrasli uz Sumrak da je OK, štoviše poželjno biti u banani, frustriran, patiti i vampirirati na drugima – nadajmo se da će se mladi Pattinson izbaviti od lika nesretnog vampira.

Suri Cruise dobiva sve što poželi

Šestogodišnja Suri Cruise, kćer Toma Cruisea i Katie Holmes, dobiva, kažu, sve što poželi jer njeni roditelji misle da time iskazuju svoju ljubav te da je ona sposobna samostalno odlučivati što želi kao da je odrasla osoba.

Suri Cruise vjerojatno je najviše fotografirano dijete na svijetu. Svako malo u medijima osvane neka njena sličica i komentar o njenom ponašanju, odjeći, šminki i sl. Za razliku od druge djece slavnih roditelja, Suri je paparazzijima i medijima zanimljiva jer ne izgleda i ne ponaša se baš kao dijete. I to zato što njeni roditelji – u skladu sa scijentološkim uputama o odgoju – smatraju da dijete treba tretirati kao odraslu osobu koja je sposobna i treba sama odlučivati o tome što želi (iako bi neki rekli da mentalne sposobnosti, moralne i druge prosudbe djeteta nisu razvijene kao u odrasle osobe). Tako su u nadležnosti djetetova "samostalnog odlučivanja" npr. njegovo odijevanje, šminkanje, hrana koju želi ili ne želi jesti, spavanje i sl. 

Dakle, mala Suri nosi štiklice i šminka se (ne za igru, nego kao pod regularno) od treće godine života. "Njena" sklonost lijepom i nadasve "in" odijevanju (uz odmalena inducirane potrošačke navike) očituje se u nevjerojatnoj kolekciji garderobe koja je procijenjena na više od 2 milijuna funti – uključujući i 11.000 funti vrijednu Hermes ručnu torbu koju mala ustrajno tegli u noćnim izlascima. 

Na mnogim fotografijama može ju se vidjeti kako stručno razgledava i bira sebi (naravno, kvalitetnu i skupu)  kozmetiku. Poznato je da obožava roza ruž za dan i jarko crveni za uvečer ili za noć, kada – nekad i do ranih jutarnjih sati – prisustvuje raznim celebrity proslavama

Dijete navodno nema određeno vrijeme spavanja, budući da o tome, kao i o svojoj prehrani, samo odlučuje.

Tata Cruise kaže: "Ona je takva rođena." Ili: "Ona voli samu sebe odijevati i nosi ono što želi. Ja na to neću utjecati." (US Weekly)

Takav odgojni stav, međutim, rezultira i situacijama u kojima Suri "vlada“, bilo da ima dramatične ispade nezadovoljstva bilo da koristi roditeljsku "mudrost". Jedan zgodan primjer prepričava sam ponosni tata: "Rekao sam Suri: 'Stvarno hoću da uzmeš ovaj protein ako ćeš pojesti taj šećer'. Ona me pogleda i odgovori: 'Tata, ne mislim da me trebaš pokušati prisiliti da učinim nešto što ne želim učiniti.'" Pametno dijete, nema što.

No, uz svu "samostalnost" i "odraslost", Suri i s pet godina hoda naokolo s dudom u ustima, a njeni roditelji ju, ponekad s očitom mukom, nosaju u naručju kao da je beba (što bi možda moglo ostaviti dojam da se od djeteta pravi nesposobna i nesamostalna osoba, ali roditelji se sigurno s time ne bi složili).

Osim toga, Suri ne pohađa školu kao njeni vršnjaci. Najprije se školovala doma, a ulogu učiteljice imala je Tomova sestra, da bi potom krenula u scijentološku školu (dakle, sve je pod kontrolom). Kako se pretpostavlja da joj je kao celebrity potomku život u stalnoj opasnosti od zlikovaca i luđaka, nikuda ne mrda bez tjelesnog čuvara, a naokolo ju vozaju u SUV-u ili helihopteru. 

Mediji stalno pronalaze nove potvrde kako Suri dobiva sve što želi (u čemu se osim prigovora nazire i nešto zavisti, jer i mi bismo rado dobili sve što želimo, samo smo uvjereni da nam to nije moguće), što je obično praćeno komentarima da su ju roditelji "previše razmazili", da joj "sve dopuštaju" te da "imaju vrlo liberalne odgojne metode".

Od tretiranja djeteta kao fol odrasle osobe iritantniji su jedino ovakvi medijski komentari koji se iznose kao neki tobože kritički i mudri uvidi, a zapravo su obične besmislice i laž.

Što uopće znači da roditelji "sve dopuštaju" djetetu? Ako se npr. dijete poželi seksati s poštarom koji zvoni dvaput, ili rastaviti perilicu da od nje napravi podmornicu, ili skoknuti do dućana u novom crvenom Ferrariju  – hoće li i to roditelji dopustiti? Vraga! Roditelji će spremno reći: "Ne, dušo, premlada si za seks i ne znaš ništa o tome, a ni o elektrotehnici i pravilima vožnje nemaš pojma." Dakle, odgovor na ono što dijete hoće je: "Ne! Ne možeš dobiti sve što hoćeš!"

Drugim riječima, roditelji nikad ne dopuštaju djetetu sve što ono hoće – nego samo ono što oni smatraju prihvatljivim za dijete.

Ako dijete od tri godine nosi štiklice (koje uništavaju zglobove i ligamente i odraslih dama), onda tu nije odlučujuće da to hoće dijete, nego da to hoće roditelji za svoje dijete. Roditelji uvijek postavljaju granicu. Pitanje je samo gdje ju postave, što ovisi o njihovom svjetonazoru, stavovima, životnom iskustvu, sklonostima, kao i brizi za dijete. (Tako Suri npr. može dobiti gumene bombone u obliku penisa na odjelu za odrasle, ali vjerojatno ne može dobiti vibrator.)

Dijete je "šef" samo onda kad se roditelji izmaknu iz svoje uloge roditelja i samo dotle dok njima takva "raspodjela snaga" odgovara. Djeca nemaju potrebu ni želju za vladanjem – nego za uzajamnom ljubavlju i uporištem! 
Kada se dijete ponaša kao "gazda" (na što gledamo s prijekorom, ali nekad i sa simpatijom), ono ne pokazuje svoju želju za dominacijom ili pamet ili pak zločestoću, nego samo to da ima problem, i to zato što je izgubilo uporište. Situacije u kojima se "ne zna tko je dijete, a tko roditelj" ne nastaju zato što je dijete jače, snažnije volje i moći od roditelja, nego zato što roditelj sam ne zna tko je i što bi trebao činiti, pa pušta dijete da odlučuje umjesto njega.

A to onda nije nikakav "slobodan", "liberalan" odgoj, nego jednako nasilan kao i autoritaran odgoj, jer djetetu nameće preveliku odgovornost i time ga traumatizira kao i kad mu oduzima odgovornost i pravo odlučivanja. (Zapravo, "slobodan odgoj" često prakticiraju roditelji koji su sami bili podvrgnuti autoritarnom odgoju, čime se, međutim, samo ide u drugu krajnost.)

Naravno da roditelji koji djetetu dopuštaju, bolje rečeno: nameću, ovakvu "slobodu" ne vide to drugačije nego kao izraz ljubavi. 
Tako i Tom Cruise kaže: "Ja ne spadam u ljude koji misle ćeš razmaziti dijete ako mu daješ previše ljubavi." 
Uopće mu ne pada na pamet da s takvim odnosom može povrijediti dijete (i da je to onda upitna ljubav), tj. da postoji velika mogućnost da će se tako tretirano dijete razviti u egocentričnu, bahatu, neobazrivu ali i usamljenu osobu (koja će se poslije bačkati s psihijatrima) – što nitko ne želi svom djetetu. Zašto mu to ne pada na pamet? Zato što (unatoč iskustvu, jer ima troje djece) ne zna što radi i ne razmišlja o tome.

Uobičajeno je da se na roditeljstvo gleda kao na prirodnu pojavu, nešto što nam je od prirode, biološki dano pa smo kao automatski i kvalificirani za to, znamo što nam je činiti. Zanimljivo, i seks je biološka danost pa tu ipak čitamo raznu literaturu i tražimo savjete kako pospješiti svoje seksualne aktivnosti. Dakle, učimo se. Isto tako, ako želimo voziti auto, idemo u autoškolu; kad kupujemo kompjutor učimo kako njime rukovati.... Ali kad su djeca u pitanju, onda malo tko misli da bi o tome trebao nešto (na)učiti, čitati, tražiti savjete. Tu smo svi "prirodno" sposobni, stručni i kompetentni. 

(A rezultat te kompetentnosti je "današnja mladež".)

Nikako mi nije jasno zašto mislimo da o upravljanju autom ili kompjutorom trebamo učiti a o odgoju djece ne trebamo? Jesu li djeca manje složena i zahtjevna od auta i kompjutora, ili su manje važna?

Brad Pitt u Cannesu pokazao – već viđenu majicu!

Na filmskom festivalu u Cannesu neki su pokazali novu veličanstvenu haljinu, neki senzacionalno tijelo, neki savršen trudnički trbuščić, a Brad Pitt je pokazao majicu koju je imao i lani. Čini se da mu je važnije bilo promovirati svoj novi film nego svoju novu majicu.

Medijsko izvještavanje o filmskim festivalima sve više se fokusira na glamuroznu odjeću, tko je s kim došao ili nije došao, na eventualne ekscese i skandale nego na filmove. Na taj način mediji kreiraju interes publike za film – ne baš kao oblik umjetnosti, ali svakako kao dio industrije zabave, te za određene "društveno relevantne informacije". Filmski festival u Cannesu u tom smislu nije iznimka.

Brad Pitt je ove godine u Cannesu promovirao film Killing Them Softly, gangsterski triler s političkom porukom. 

Kao producent i glavni glumac filma (u ulozi plaćenog ubojice), Pitt u intervjuu prije premijere opisuje radnju filma kao "mikrokozmos koji govori o makro svijetu". Koji je to "makro svijet", pojašnjava redatelj-scenarist filma Andrew Dominik: "Uvijek sam mislio da se u kriminalističkim filmovima radi o kapitalizmu. To je jedini žanr u kojem je savršeno prihvatljivo da su svi likovi motivirani samo željom za novcem." (Daily Mail)

Radnja filma, koji se već kritizira kao "krvav i nasilan", odvija se u kontekstu financijske krize 2008., kada su mnogi zbog hipoteka gubili svoje domove, što je, kaže Pitt, "bio zločin za koji do danas nitko nije snosio posljedice."

Ako film i ne postane hit, rečenica iz njegove završne scene, dok se u pozadini čuje pobjednički govor Baracka Obame, zasigurno će se upamtiti: "Amerika nije zemlja, to je biznis" (što je samo fino umotana i filmski obrađena činjenica da The United States of America jesu korporacija). 

A biznis je i jedan od razloga (osim formiranja odgovarajućeg stanja svijesti) što nam se nudi više informacija o modnim, seksualnim i prehrambenim sklonostima glumaca nego o njihovom umijeću i djelima.

 

Zgodan primjer je upravo tekst s informacijom o majici koju je Pitt imao u Cannesu, koji pod naslovom "Ovo nikad ne bismo očekivali od Brada Pitta!" donosi tportal.hr:

"Nakon što smo detaljno izvijestili o svakom koraku Brada Pitta koji je napravio na crvenom tepihu filmskog festivala u Cannesu, razglabali o tome zašto je stigao bez Angeline i rekli ponešto o filmu koji je došao predstaviti, nismo propustili baciti oko na njegov uvijek savršen izgled. (...) Brad nikada nije razočarao svojim 'stajliš' izgledom. Ipak, čini se, i najboljima se događa. (...) Naime, nimalo mu nije problem pojaviti se dvije godine za redom u identičnoj majici..."

Premda na stranicama tportala o samom filmu nije rečeno "ponešto" – nego ništa, mora se priznati da je majica odlično percipirana.

Samo, razmišljajući o novom Pittovom filmu i gledajući fotke na kojima on izgleda opušteno, smireno i dobro raspoloženo (te se, za razliku od većine, ne koči, ne krivi, ne guzi, ne prsi), moraš se upitati: a koga briga kakvu majicu ima?

 

Kome uopće može pasti na pamet da obraća pažnju na to nosi li netko dvaput istu majicu, haljinu ili cipele?

– Medijima, naravno. Jer, osim kriminala i skandala, bitne vijesti su koja ljepotica je "pokazala“ guzu ili noge ili bujne grudi (koje su silikonske pa se zapravo divimo plastici, što je malo perverzno, ali to nije bitno).

Tako se, zahvaljujući medijima, nekadašnje komšijsko ogovaranje diglo na daleko višu razinu: na svjetsku pozornicu. Kao što se nekada ogovaralo Katu iz prizemlja da stalno kupuje nove krpice a nemaju što za jesti, Micu s trećeg kata koja se šminka k'o kurva i Peru iz susjedne zgrade jer, jadan, vazda nosi neispeglane košulje, tako se sada može ogovarati bilo koga na bilo kojem kraju svijeta – jer je svijet postao jedan veliki komšiluk. Tu svi sve znaju. Dobro, ne baš o svakome, ali o slavnima se zna. Možda ne baš sve, ali znaju se one "bitne" stvari: odjeća, frizure, seks, varanje, opijanje, dijeta i sl..

 

Iako se uglavnom smatra da je ogovaranje površno, odurno i prijezira vrijedno odnošenje prema drugima, ima puno argumenata koji pokazuju da je ogovaranje dobro, štoviše zdravo za čovjeka.

Posljednjih godina sve je više znanstvenih istraživanja koja potvrđuju socio-psihološku korisnost

ogovaranja (i "usput" opravdavaju nužnost tabloida i tračerskih TV emisija a da bismo živjeli zdravo i sretno).  

Kao prvo, ogovaranje podiže razinu samopouzdanja. Dok ogovara drugoga, čovjek se osjeća uvećano, nadmoćno, važno: em je bolji od onoga koga ogovara, em ima stav, "svoje mišljenje", i to "kritičko"! Sve mu dođe da izljubi sam sebe koliko se važno i dobro osjeća. I zato (jer je očito nadmoćniji i bolji od drugih) uopće ne mora razmišljati o sebi. Istina, kako puno vremena provodi razglabajući o drugima, ni ne preostane mu vremena da još razmišlja i o sebi, sve i da hoće.

Ogovaranje dobro djeluje i ako čovjeku u vlastitom životu manjka kvalitetnih sadržaja, odnosa, događanja i općenito volje za životom. Jer to uvijek može kompenzirati voljom za životom nekog drugoga – i tako izbjegne stres, glavobolje, čir na želucu, čak i neke ozbiljnije boleštine koje može navući sekirancijom i nezadovoljstvom sobom i svojim životom. Ovako se lijepo bavi nekim drugim; netko drugi se pak bavi njime – i svi zdravi i veseli!

Osim toga, razni su znanstvenici ustanovili da je ogovaranje biološki uvjetovano, tj. da je "naš mozak prirodno sklon ogovaranju" jer moramo razlikovati dobre od loših momaka, prijatelje od neprijatelja (dakle, zbog poznate borbe za opstanak). A kako je "ogovaranje način na koji saznajemo društveno relevantne informacije o karakteru drugih ljudi, a da ne moramo izravno doživjeti njihove uspjehe ili nesreće" (DailyMail), ono je "naš način povezivanja s drugim ljudima" koji nas štiti od svega što je percipirano kao društveno opasno – uključujući i zdrav razum, su-osjećanje i dobar ukus.