Ni filmska slava, ni milijuni
obožavatelja, ni rad s kultnim redateljem nisu omogućili Robertu Pattinsonu da
nauči cijeniti sebe i ono što radi.
Svjetsku
slavu te status jednog od najbolje plaćenih holivudskih glumaca i tinejdžerskog
seks simbola Pattinson je postigao glumeći u ljubavno-vampirskoj sagi Sumrak. U posljednje dvije godine snimio
je tri ne-vampirska filma, i to posljednji, Cosmopolis,
s jednim od najcjenjenijih redatelja današnjice Davidom Cronenbergom. Ipak, ništa
od toga nije doprinijelo njegovom samopouzdanju i tome da sebe shvati ozbiljno
kao osobu i kao glumca.
Promovirajući
prošli tjedan u Britaniji film Cosmopolis,
Pattinson u intervjuu za Guardian kaže:
"Ja
zapravo ne znam kako sam prihvaćen. Ništa mi nije važno osim ljudi koji imaju
negativno mišljenje. To je doslovno to. To me uvijek tjera dalje."
Razmišljajući
o tome kako tip ima kreativan posao, slavu, bogatstvo i zgodnu curu, pitaš se
koji mu vrag fali. Što mu treba to opsesivno
čeprkanje po negativnim reakcijama javnosti (kad imaš više od pet godina, jasno
ti je da te ne moraju svi voljeti)? Zašto ga baš to tjera naprijed, a ne ljubav
prema onome što radi i izazov iskustva koje sobom nosi svaka nova uloga? Ali
onda shvatiš da njega zapravo ni ne zanima kako je općenito prihvaćen. On očekuje da će biti prihvaćen s negativnim
stavovima; to traži i to i nalazi.
Onaj tko je
u nekom periodu života bio izložen sustavno kritizerskom tretmanu okoline –
koji mu usadi uvjerenje da nije dovoljno dobar – uglavnom ostane nakačen na kritiku te stalno (tj. dok
ne osvijesti način na koji razmišlja o sebi) traži one koji će mu potvrditi da nije dobar. I to ga "tjera
dalje", u nove pokušaje da dokaže sebi i drugima da je dobar. A kako pri
tom i dalje sumnja u sebe, nastavlja se vrtjeti u istom začaranom krugu. 
Kao što
nema uspjeha ili pohvale koji će Pattinsona odmaknuti od tog
sebe-omalovažavajućeg, u sebe sumnjajućeg obrasca mišljenja (dok on sam u sebi
ne promijeni taj obrazac), tako nema ni negativnog stava koja bi ga kritizirao
više nego što on sam to čini.
Iako izgleda da ga negativni stavovi okoline iznenađuju, to je zapravo ono što on sam
misli i što očekuje od drugih. U suprotnom, ne bi se time ni zamarao, a
otkamoli iznenađivao.
"Iznenađujuće
je koliko ljudi misli da ću ispasti jako glupo“, kaže on. "Mislim da
oni misle da je svatko tko je glumio u teen filmovima naprosto idiot. Ne znam,
možda i jesam. Neki od najboljih glumaca nisu najpametnijih ljudi na svijetu,
što vidite ako razgovarate s njima."
Naravno da
nisu; pa nisu filozofi nego glumci. Zato i ne trebaju biti najpametniji ljudi, nego
dobri glumci. Trebaju osjetiti lik koji glume i odglumiti ga s uvjerenjem da to
rade dobro. A takvo uvjerenje Pattinsonu očito nije blisko.
Zato je i moguće da ga
nadimak koji mu je netko smislio nervira više od činjenice da se uz njegovo
ime (u kojoj god varijanti) vezuje nedostatak povjerenja u sebe i vlastite
sposobnosti:
"Kad
sam dobio ovu ulogu, u svakom objavljenom članku pisalo je 'R-Patz se bori za kredibilitet!'.
Ne znam tko je izmislio taj nadimak 'R-Patz', ali zadavio bih ga."
A o tome kako
sam sebe vidi, kaže: "Nikada nisam sebe ozbiljno shvaćao kao glumca."
Ma,
stvarno?! A kako bismo ga onda mi, publika, trebali shvaćati?
S druge
strane, teško da može sebe ozbiljno shvaćati kao glumca kad sebe ne shvaća
ozbiljno uopće (pa se više bavi mišljenjima drugih nego vlastitim mišljenjem o
sebi).
Nažalost, ta
se "neozbiljnost" očituje i u njegova dva posljednja filma. U filmu Bel
Ami, u režiji Declana Donellana i Nicka Ormeroda a prema istoimenom
romanu Guya de Maupassanta, Pattinson glumi zgodnog, ambicioznog ali siromašnog
mladića koji koristi svoje zavodničke moći da bi uspio u svijetu političkih i
medijskih manipulacija, u kojem je seks sredstvo društvenog proboja a uspjeh i
slava opsesija. Ali kao što film nije iskoristio mogućnost osuvremenjivanja
teme, tj. pokazivanja sličnosti dekadentnog francuskog društva 1890-ih s
današnjim društvom, tako ni Pattinson nije uspio prezentirati slojeviti lik Georgesa
izvan naučenog vampirskog obrasca, jer je njegova gluma lišena snažnih
osjećaja, strasti i životnosti.
Sličan efekt
postiže i u Cronenbergovom filmu Cosmopolis, ekranizaciji istoimenog romana
Dona DeLilla, u kojem glumi lik
multimilijunaša, bogatog burzovnog špekulanta kroz kojeg se iščitava
beskrupuloznost modernog kapitala i njegov financijski krah.
Interesantno
je da je Pattinson s ovakvim samo-omalovažavajućim stavom, koji zapravo pokazuje
nedostatak svijesti o vlastitom postojanju, dogurao tako visoko u svijetu filma.
Iako je to vjerojatno
prikladno s određenog aspekta – jer se time programira mišljenje onih istih
tinejdžera koji su odrasli uz Sumrak
da je OK, štoviše poželjno biti u banani, frustriran, patiti
i vampirirati na drugima – nadajmo se da će se mladi
Pattinson izbaviti od lika nesretnog vampira.
Nema komentara:
Objavi komentar