Ljubav na način Maroon 5

Pjesma "Payphone", s novog albuma grupe Maroon 5, još je jedna ljubavna pjesmica u modernopj glazbi koja te tjera da se zapitaš: kakva se predodžba ljubavi tu zapravo nudi?

Moram odmah reći da nisam fan ljubavnih pjesama, ni u poeziji ni u glazbi. I to zato što u većini takvih pjesama ne nalazim doživljaj ljubavi – nego doživljaj odsustva ljubavi.

Ljubav raduje, potiče, ispunja snagom, daje osjećaj sreće, povezanosti i otvorenosti. A u većini tzv. ljubavnih pjesama netko kuka zato što je nevoljen, ostavljen, jadan i sam. Ili čezne za nekim tko je otišao ili bi tek trebao doći. Ili je pak ljut zbog povrijeđenih osjećaja i "izdaje", "reže vene" zbog ostavljenosti i "razorenog“, obesmišljenog života, pa čak i mrzi i proklinje. Iskreno, ne vidim baš puno veze između samosažaljenja, tugaljive čeznutljivosti i bijesa s ljubavlju (prema drugome ali i prema sebi).

To što netko – zahvaljujući svom talentu za skladno oblikovano verbalno izražavanje – ima priliku kroz pjesme javno kukati svima na ramenu zbog svoje nemogućnosti da doživi ljubav – uopće me ne fascinira, pa zvao se on Jesenjin ili Levine. Takve "ljubavne" pjesme izazivaju mi isti osjećaj kao da u restoranu naručim juhu, a daju mi splačinu.  

Ljubav je tema gotovo svih pjesama grupe Maroon 5, ali svugdje je ona nekako zbucana, škripi, smrdi na nezadovoljstvo, laž, izgubljenost, gorčinu. Ti tekstovi na prvi pogled stvarno zbunjuju: o čemu on to? Je li hoće biti s njom ili ne? Jesu li (bili) sretni zajedno ili ne? Je l' njemu stalo do nje ili ne? Do čega mu je stalo? Jedino nedvojbeno zadovoljstvo, čini se, prosijava iz stihova koji govore o seksu.

U pjesmi "This Love" to izgleda ovako: "So hard to keep her satisfied/ Keep her coming every night/… I'll fix these broken things/… Sinking my fingertips/ Into every inch of you/ Cause I know that's what you want me to do". Čak i netko iskusniji ostaje s upitnicima u očima (a možeš samo zamisliti kako to djeluje na onog tko je početnik u ljubavnom iskustvu) dok sluša tekst iz "Makes Me Wonder": "And it really makes me wonder/ If I ever gave a fuck about you/… So this is goodbye/… I want to dive into you."

Kad čuješ kako tu ljubav izgleda, onda se i ne čudiš što u novoj pjesmi "Payphone" Levine pjeva da mu se povraća od ljubavnih pjesama: "One more fucking love song, I'll be sick."

Pjesma započinje njegovim kukanjem što je zbog nje ostao bez sitniša za telefon, zajedničke sreće i planova za budućnost. Nostalgija za onim što je prošlo pretače se u pitanje "Je li prekasno za novi pokušaj?" No odmah slijedi zaključak da je ona profućkala njihovo zajedničko vrijeme a on uzalud trošio svoje noći (nastojeći ju valjda zadovoljiti i tako učiniti sretnom), te da su svi mostovi porušeni. Budući da ju optužuje da je zaboravila što su imali, pretpostavljaš da su bili sretni (barem noću). Ali on onda prizna da je već i prije govorio da su svi mostovi srušeni. I sad više uopće nije jasno: je li tu bilo neke ljubavi, ili samo seksa?

Na to uskače Wiz Khalifa – kao da ga je netko kopi-pestao iz druge pjesme – i odlučno repa o tome kako se s dna uspeo do vrha, ima lovu i aute, i sad je on onaj kojeg "oni" žele .... Sve to Levinea ne zbunjuje; on nastavlja kukati kako je potrošio svoj sitniš i kako mu se povraća od ljubavnih pjesmuljaka. Razumijem ga. I meni se povraća.

Spot za pjesmu (visokobudžetni uradak u režiji Sama Bayera) ima veze s pjesmom kao i Levineov dio teksta s Wiz Kalifinim. Ideja za spot, koju  Levine smatra "otkačenom, ispaljenom, ludom", zapravo je fantazija iz njegovog djetinjstva koja, kaže on, "ne nalikuje nijednoj drugoj dječjoj fantaziji: moraš biti u ludoj situaciji i brzo djelovati, ljudi pucaju..." (E! News). 

U toj, dakle, dječjoj fantaziji, Levine od beznačajnog bankovnog službenika postaje heroj koji svladava pljačkaše banke i spašava zgodnu plavušu. A onda u skupom autu nezaustavljivo bježi pred policijom, koja ga smatra jednim od pljačkaša (?), dok iza njega odzvanjaju meci i grandiozne eksplozije. 
Kakve sve to veze ima s ljubavlju? Nikakve.
 

Ipak, od svih spotova tzv. ljubavnih pjesama Maroon 5, najmizerniji je onaj za pjesmu "Misery".

Levine kaže: "’Misery’ govori o očaju koji osjećaš kad nekoga strašno želiš u svom životu, ali ti je to teško postići. To je ono o čemu govore sve moje pjesme.“ Dakle, to svakako treba pogledati!

I sami fanovi – iako im je pjesma "oduševljavajuća" – zbunjeni su sadržajem spota. Ne razumiju što je pisac htio reći: "da li ga ona voli ili mrzi?". Neki se zezaju da spot daje novo značenje pojmu "žestoka ljubav", odnosno staroj izreci "ljubav je bol", a neki ga doživljavaju kao nešto vrlo uznemirujuće. Ali nitko od njih ne razumije zašto se njihov idol pretvorio u cmoljavog mazohistu i, prema njegovim vlastitim riječima, "očajnika", i zašto im ustrajno pokazuje da je nasilje uzbudljivo, štoviše, najbolji način da ti se ostvare seksualne i ljubavne želje. Ono što propuštaju primijetiti je da njega napaljuje nasilje, a ne ona.

Svakako, potpuno su u pravu što su zbunjeni i uznemireni. Jer spot zapravo promovira da su nasilje i trpljenje nasilja, kad te netko fizički ugrožava, izraz seksualne strasti, štoviše, ljubavi. 

To je tipičan primjer kako se orvelovski novogovor: seks/ljubav je nasilje – nasilje je ljubav/seksi/uzbudljivo, koristi za pranje mozga i manipuliranje mladima. A da bi programiranje bilo potpuno, onda to blagoslivljaju i mediji. Pa tako MTV Buzzworthy tvrdi da zahvaljujući Adamu i Anne "odnos ljubav-mržnja izgleda jako seksi". Tako nas uče da je mržnja sastavni dio ljubavi, a nasilje "izgleda seksi". 

Međutim, uistinu to nema nikakve veze s ljubavlju, a ni sa seksom. Veranje Adama po Anne dok ga ona mlati govori jedino o tako dubokom ne-osjećanju sebe i drugoga da i nasilje postaje prihvatljivo ne bi li se dobila bilo kakva pažnja.

Smisao je te video-priče jedino indoktriniranje mladih idejom da je nasilje normalno i da je dobro, "cool" osjećati se mizerno. Za to ih se i simbolički programira, dijelom i opetovanim prikazivanjem likova koji su pregaženi, upucani i izbodeni.

Da bi, sve kroz pjesmu i zabavu, posve zaboravili da je smisao života, kao i ljubavi – sreća.

Robert Pattinson sebe ne shvaća ozbiljno kao glumca

Ni filmska slava, ni milijuni obožavatelja, ni rad s kultnim redateljem nisu omogućili Robertu Pattinsonu da nauči cijeniti sebe i ono što radi.

 

Svjetsku slavu te status jednog od najbolje plaćenih holivudskih glumaca i tinejdžerskog seks simbola Pattinson je postigao glumeći u ljubavno-vampirskoj sagi Sumrak. U posljednje dvije godine snimio je tri ne-vampirska filma, i to posljednji, Cosmopolis, s jednim od najcjenjenijih redatelja današnjice Davidom Cronenbergom. Ipak, ništa od toga nije doprinijelo njegovom samopouzdanju i tome da sebe shvati ozbiljno kao osobu i kao glumca.

Promovirajući prošli tjedan u Britaniji film Cosmopolis, Pattinson u intervjuu za Guardian kaže:

"Ja zapravo ne znam kako sam prihvaćen. Ništa mi nije važno osim ljudi koji imaju negativno mišljenje. To je doslovno to. To me uvijek tjera dalje."

Razmišljajući o tome kako tip ima kreativan posao, slavu, bogatstvo i zgodnu curu, pitaš se koji mu vrag fali. Što mu treba to opsesivno čeprkanje po negativnim reakcijama javnosti (kad imaš više od pet godina, jasno ti je da te ne moraju svi voljeti)? Zašto ga baš to tjera naprijed, a ne ljubav prema onome što radi i izazov iskustva koje sobom nosi svaka nova uloga? Ali onda shvatiš da njega zapravo ni ne zanima kako je općenito prihvaćen. On očekuje da će biti prihvaćen s negativnim stavovima; to traži i to i nalazi.

Onaj tko je u nekom periodu života bio izložen sustavno kritizerskom tretmanu okoline – koji mu usadi uvjerenje da nije dovoljno dobar – uglavnom ostane nakačen na kritiku te stalno (tj. dok ne osvijesti način na koji razmišlja o sebi) traži one koji će mu potvrditi da nije dobar. I to ga "tjera dalje", u nove pokušaje da dokaže sebi i drugima da je dobar. A kako pri tom i dalje sumnja u sebe, nastavlja se vrtjeti u istom začaranom krugu.

Kao što nema uspjeha ili pohvale koji će Pattinsona odmaknuti od tog sebe-omalovažavajućeg, u sebe sumnjajućeg obrasca mišljenja (dok on sam u sebi ne promijeni taj obrazac), tako nema ni negativnog stava koja bi ga kritizirao više nego što on sam to čini.

Iako izgleda da ga negativni stavovi okoline iznenađuju, to je zapravo ono što on sam misli i što očekuje od drugih. U suprotnom, ne bi se time ni zamarao, a otkamoli iznenađivao.

"Iznenađujuće je koliko ljudi misli da ću ispasti jako glupo“, kaže on. "Mislim da oni misle da je svatko tko je glumio u teen filmovima naprosto idiot. Ne znam, možda i jesam. Neki od najboljih glumaca nisu najpametnijih ljudi na svijetu, što vidite ako razgovarate s njima."

Naravno da nisu; pa nisu filozofi nego glumci. Zato i ne trebaju biti najpametniji ljudi, nego dobri glumci. Trebaju osjetiti lik koji glume i odglumiti ga s uvjerenjem da to rade dobro. A takvo uvjerenje Pattinsonu očito nije blisko.

Zato je i moguće da ga nadimak koji mu je netko smislio nervira više od činjenice da se uz njegovo ime (u kojoj god varijanti) vezuje nedostatak povjerenja u sebe i vlastite sposobnosti:

"Kad sam dobio ovu ulogu, u svakom objavljenom članku pisalo je 'R-Patz se bori za kredibilitet!'. Ne znam tko je izmislio taj nadimak 'R-Patz', ali zadavio bih ga."

A o tome kako sam sebe vidi, kaže: "Nikada nisam sebe ozbiljno shvaćao kao glumca."

Ma, stvarno?! A kako bismo ga onda mi, publika, trebali shvaćati?

S druge strane, teško da može sebe ozbiljno shvaćati kao glumca kad sebe ne shvaća ozbiljno uopće (pa se više bavi mišljenjima drugih nego vlastitim mišljenjem o sebi).
 

Nažalost, ta se "neozbiljnost" očituje i u njegova dva posljednja filma. U filmu Bel Ami, u režiji Declana Donellana i Nicka Ormeroda a prema istoimenom romanu Guya de Maupassanta, Pattinson glumi zgodnog, ambicioznog ali siromašnog mladića koji koristi svoje zavodničke moći da bi uspio u svijetu političkih i medijskih manipulacija, u kojem je seks sredstvo društvenog proboja a uspjeh i slava opsesija. Ali kao što film nije iskoristio mogućnost osuvremenjivanja teme, tj. pokazivanja sličnosti dekadentnog francuskog društva 1890-ih s današnjim društvom, tako ni Pattinson nije uspio prezentirati slojeviti lik Georgesa izvan naučenog vampirskog obrasca, jer je njegova gluma lišena snažnih osjećaja, strasti i životnosti.

Sličan efekt postiže i u Cronenbergovom filmu Cosmopolis, ekranizaciji istoimenog romana Dona DeLilla, u kojem glumi lik multimilijunaša, bogatog burzovnog špekulanta kroz kojeg se iščitava beskrupuloznost modernog kapitala i njegov financijski krah.
 

Interesantno je da je Pattinson s ovakvim samo-omalovažavajućim stavom, koji zapravo pokazuje nedostatak svijesti o vlastitom postojanju, dogurao tako visoko u svijetu filma.

Iako je to vjerojatno prikladno s određenog aspekta – jer se time programira mišljenje onih istih tinejdžera koji su odrasli uz Sumrak da je OK, štoviše poželjno biti u banani, frustriran, patiti i vampirirati na drugima – nadajmo se da će se mladi Pattinson izbaviti od lika nesretnog vampira.