Sofia Vergara – nova medijska "zlatna kokoš"

Sve učestaliji napisi o kolumbijskoj glumici Sofiji Vergari – koji kuju u zvijezde njen seksipilan izgled, glumački talent u latino stilu i životni optimizam u doba krize – ukazuju na to da su mediji u njoj prepoznali novu "zlatnu kokoš".

Čelnici ABC televizije i Univisiona zadovoljno trljaju ruke jer su skontali da Sofijino bujno poprsje i pozamašna stražnjica, popularnost u TV seriji Moderna obitelj plus latinoamerički korijeni i veze otvaraju vrata novim projektima "edukativne" prirode namijenjenih Latinoamerikancima.

Kako su Latinoamerikanci tijekom proteklog desetljeća postali najbrojnija manjina u SAD–u, tu se radi o značajnom tržištu s mogućnošću ogromne zarade, pa su marketinške i medijske tvrtke krenule u velika osvajanja. U tu svrhu važno je regrutirati odgovarajuće zvijezde (kao što su Jennifer Lopez, Eva Longoria, Sofia Vergara itd.) koje će uspostaviti "kontakt dviju kultura", tj. omogućiti bolji proboj na to tržište "vrijedno trilijun dolara" (Forbes). Tim više što se tvrdi da su Latinosi "dvostruko više nego bijelci skloni kupnji proizvoda koje preporučuje neka slavna osoba" (comScore). 

Upravo zato Sofiu Vergaru smatraju "najvažnijom glumicom današnjice" (Forbes). Njeni su aduti: seksi izgled, trenutna mega popularnost (i titula najbolje plaćene TV glumice), autentičnost, tj. uspješno prezentiranje latino korijena, naglašeni optimizam te dugogodišnja etabliranost na latinoameričkom tržištu budući da je suosnivačica tvrtke Latin World Entertainment, "vodeće latinoameričke marketinške agencije za talent menadžment i zabavu u SAD–u" (LatinWE).

Sve to Sofiji daje imidž osobe koja "ujedinjuje različitosti dva svijeta" (tportal.hr) – naravno, pod jednom zastavom.

Osim što je svojevrsna ambasadorica kulture jer je "pronašla način kako premostiti granice kultura i jezika", tj. tržišta (promovirajući npr. Kmart, Pepsi, Burger King itd.), Sofia se također smatra i simbolom seksipilnosti žene u zrelijim godinama.

Vezano uz foto-session i intervju za rujanski broj časopisa Allure, ističe se da je "ova ljepotica pravi dokaz da se žena s 40 godina ne mora odreći ni najkraćih minica ni dubokih dekoltea, samo ih mora znati nositi s mjerom" (tportal).

Istina, Sofia dobro izgleda. Samo: zašto bi se uopće žena od 40 godina trebala odreći minice i dubokog dekoltea?

Jedini mogući razlog je što mediji i modna industrija sustavno uvjeravaju žene da su stare čim pređu ne samo 40, nego i 30, pa čak i 25 godina života. Kao da smo svi podjetinjili, tj. spuznuli na razinu pubertetlija kojima su interesantne samo cure do 20 ili 25 godina a sve iznad toga vide kao "babe", tj. "otpisane".

Ima puno žena koje su prihvatile uvjerenje da nakon četrdesete nestaju mladost, ljepota, seksipilnost i uopće mogućnost uživanja u životu. Međutim, to nestaje samo iz perspektive medija – koji zarađuju na račun seksualiziranja mladog (i sve mlađeg) mesa.

A što nam mediji nude kad kolumbovski uoče da žena "i iznad 40 godina" može izgledati zanosno? Nude nam naputak da žena svoje zrele godine "mora znati nositi s mjerom". Je li? Gledajući sliku na kojoj Sofia zadiže suknju, dok joj jedna naramenica klizi niz rame i daje naslutiti da se može spustiti još niže i niže, moraš se upitati: što je tu mjera? Budući da Sofijin izgled i poza neodoljivo podsjećaju na likove iz filmova talijanskog neorealizma 40–tih i 50–tih godina prošlog stoljeća poznatih kao "ljepotice noći“ (poetski naziv za prostitutke), možeš samo zaključiti da su se drastično promijenili kriteriji i osjećaj za mjeru. Jer izgleda da se sada neumjerenost (tipa Zrče) smatra pokazateljem pameti, slobode i životnosti. Svakako, s ovakvim medijskim konceptima običnim ženama iznad četrdesete nije nimalo lako.

U spomenutom intervjuu Sofia je pokazala jednaku "umjerenost" i u svojim izjavama. Naime, glumica je "bez dlake na jeziku za časopis Allure progovorila o raznim ženskim, počesto tabuiziranim temama" (tportal.hr).

Pitate se o čemu je to Sofia progovorila svojim neodoljivim latinoameričkim naglaskom "bez dlake na jeziku" (što zapravo znači da ni dlaka ne sprječava jezik da bude brži od glave, tj. da bez razmišljanja sipa gluposti)? Nije se ona dotakla nekih velikih tabu tema (npr. seksualnog iskorištavanja u šuobiznisu i sl.), nego je pričala o privatnim stvarima, odnosno o svojoj tjelesnoj težini i veličina svojih sisa. 

Tvrdeći samouvjereno, s gotovo metafizičkim uvidom u stvarnost: "Nitko s pravim grudima obično nema mjere poput mojih" (Allure), Sofia je otkrila da nosi grudnjak "32F ili 34DD“ (što je namah postalo vijest dana u svim tabloidima).

Tako je svekolika javnost saznala više–manje točan broj njenog grudnjaka, a sve žene s manjim brojem grudnjaka i istim ili većim brojem godina zapahnuo je val depresije.

Ipak, da ih to ne bi skroz dotuklo, dobro je podsjetiti se da je planetarno neodoljiva Sofijina ljepota ipak malo potpomognuta stilistima, a ponegdje i fotošopom.

  

Druga anti–tabu izjava glumice otkriva da ona 58 kilograma, da je to njena "idealna težina" i da nikako ne voli ići ispod toga. I to ne zato što joj se tada smanji broj grudnjaka, nego zato što se smanji i pozadina, a time i osobna vrijednost. Naime, Sofia je spojila tradicionalni latinoamerički kriterij ljepote i osobnosti: "ako nemaš veliku guzicu, ne vrijediš ništa" (Allure), i suvremeni američki kriterij uspješnosti (à la Kim Kardashian): što veće dupe, veća slava – kako god da ti je prazna glava. 

Kad sve zbrojiš – obilato poprsje i pozadinu, lakoću kojom prezentira privatne, intimne detalje u javnosti pod vidom "otkrivanja tabua", trenutnu medijsku popularnost te vezu sa značajnom američkom manjinom (tj. tržištem) – više je nego jasno da zašto su financijski moćnici u Sofiji Vergari prepoznali novu "zlatnu koku".

$ellebrity – holivudska priča o paparazzima

Trailer novog dokumentarnog filma $ellebrity najavljuje priču o paparazzima iz perspektive lovine – holivudskih zvijezda, i lovaca – najomraženijih fotografa današnjice i industrije zabave koja je zaslužna za njihovo postojanje.

Pred skoru kino distribuciju dokumentarnog filma $ellebrity izišao je njegov prvi trailer koji bi trebao privući pažnju publike poznatim imenima i sučeljavanjem različitih stavova o modernoj pošasti zvanoj paparazzi.

Redatelj filma Kevin Mazur i sam je poznati fotograf slavnih pa mu vjerojatno nije bilo teško okupiti impresivnu ekipu iz šoubiznisa: Jennifer Aniston, Jennifer Lopez, Salmu Hayek, Sarah Jessicu Parker, Eltona Johna i druge, da bi djelovanje paparazza rašomonski prikazao iz perspektive slavnih koji misle da je to beskrupulozno, nezakonito povrjeđivanje privatnosti i iz perspektive paparazzi-industrije čiji su glavni argumenti "mi smo ih učinili slavnima", "to ide uz njihov posao",  "to sami traže" i "javnost to treba".

 

Tema je svakako zanimljiva, makar je na takav način već obrađivana (i sam naslov, koji sugerira prodaju i zaradu – ubacujući $ell, tj. sell, u riječ celebrity – izvorno je naslov knjige koju je 2003. napisao poznati dizajner George Lois, svojedobno majstor naslovnica Esquire magazina).

Prošle su godine napravljena čak dva dokumentarna filma na tu temu – poljski Paparazzi, redatelja Piotra Bernaśa, i američki Teenage Paparazzo, redatelja i glumca Adriana Greniera (sa sličnom strukturom kao i Mazurov film). A trenutno se snima i film Uhvaćeni u letu koji aktualizira odgovornost paparazza za smrt princeze Diane.

Međutim, iako svi takvi filmovi, više ili manje, nude značajne uvide u vrijednosti i odnose suvremenog društva (u kojem se društvena svijest, osjetljivost, moral i legalnost naočigled gube pred nezajažljivom glađu za zaradom), malo je vjerojatno da će to imati ikakvog utjecaja na moćnu paparazzi–industriju.

Sam naziv paparazzo potječe iz filma La Dolce Vita (1960) velikog Federica Fellinija, gdje se koristi kao prezime jednog od likova, fotografa. Fellini kasnije u intervjuu objašnjava kako ga izraz paparazzo asocira na "insekta koji zuji, obigrava, baca se i ubada", i tako slikovito opisuje neke od karakteristika ponašanja budućih top fotografa na platnoj listi medija i šoubiznisa.

 "Evolucija holivudskih paparazza od marginalnih gnjavatora do jedne od najmoćnijih i najprobitačnijih snaga koja usmjerava američku industriju prikupljanja vijesti datira iz 2002., kada je urednik ženskog magazina Bonnie Fuller preuzeo vlasništvo Wenner Media – US Weekly, koji je od osnutka 1977. glavinjao kao konkurent fantastično uspješnog časopisa People." (David Samuels, "Shooting Britney")

Novi pristup koji je Fuller primijenio da bi podigao konkurentnost časopisa sastojao se u stavljanju u prvi plan slika svakodnevnih situacija privatnog života slavnih – što skoro svaku fotografiju slavnih čini prihvatljivom. Isti pristup potom su preuzeli mnogi drugi časopisi (People, In Touch, In Style itd.), stvarajući unosno tržište za holivudske paparazze (cijena seta "ekskluzivnih" fotki može ići od 50.000 do 500.000 dolara), ali i ogromnu zaradu za sebe. A nakon što su velike foto agencije, poput X17 i Bauer Griffin, skužile da bi mogle zaraditi još više novaca prodajom jednog seta slika desecima časopisa, televizijskih programa i web stranica – započela je industrijska paparazzi proizvodnja.

Puni procvat doživljava uspostavljanjem tračerskih web stranica, PerezHilton.com (2004), TMZ.com (2005), X17online itd., koje s paparazzi sličicama, uz kratke provokativne tekstove pozivaju svoje posjetitelje da komentiraju, tj. napadaju ili brane celebrityje, međusobno se svađaju i vrijeđaju – a da bi tako dobili iluziju da i sami sudjeluju u priči i da time postaju dio svijeta poznatih i slavnih.

Drugim riječima, umjesto pažljivo biranih fotografija koje su čitaocu/gledatelju prenosile određeni stav medija, paparazzi fotke "običnog" trenutka sugeriraju da su slavni "baš kao i mi" (imaju celulit, ljute se, kupuju božićne jelke, varaju žene...), čime navode čitatelja/gledatelja da zadovolji svoju znatiželju vireći u "tajne koje bi vaši omiljeni celebrityji možda htjeli sakriti" (RTL tv) i da se osjeća bliže svojim idolima, te "potiču ideju da je vijest nefiltrirana i da su čitatelji dio priče" (David Samuels).

Osim što donosi super zaradu medijima, paparazzi industrija, dakle, ujedno kreira poželjnu predodžbu javnosti o tome koje su njene mogućnosti/moći u ("demokratskom") društvu, kao i o tome što je društveno relevantno i na što treba usmjeriti svoj interes – a to ju sve drži podalje od ozbiljnog razmišljanja i

čini da bude podatna za upravljanje ili, u paparazzi žargonu, "giving it up" (ona koja se predaje).
 

 

Papparazzi su fotografi spremni na sve da bi dobili jedinstvene, ekskluzivne, sočne, indiskretne, šokantne, ponižavajuće, izrugujuće, smiješne, dramatične i sl. fotografije koje prikazuju privatne živote slavnih. 

U tu svrhu vrše 24-satnu invaziju na privatnost slavnih. Vrebaju ih pred kućom, na ulici, u restoranu, u muzeju, u trgovinama, na plaži; provaljuju u hotelske sobe i automobile; potplaćuju osoblje hotela, restorana, kozmetičkih salona, bolnica itd.

Pri tom nerijetko dovode u opasnost svoj i tuđi život – tako što će npr. stati ispred automobila slavne osobe, ili izazvati tuču, ili će pak bjesomučno juriti za automobilom celebrityja koji bi htio umaknuti lovcu – ali sve to, izgleda, vrijedi para koje za to dobivaju. 

Moglo bi se reći da je to zanimanje koje su doslovce izumili mediji i industrija zabave, stvarajući "radna mjesta" s mogućnošću izvrsne zarade za one koji znaju baratati fotoaparatom, imaju posebno izražene sklonosti prema voajerstvu, mikroskopski vidljiv karakter te naglašeno nizak stupanj savjesti i empatije, tj. su-osjećanje na razini serijskog ubojice (samo se to u ovom slučaju ne smatra poremećajem osobnosti, tj. bolešću, nego specijalno razvijenim sposobnostima). 

Zapravo, paparazzi i ne moraju biti profesionalni fotografi. Svatko tko ima digitalni fotić i pristup internetu može danas biti paparazzo. Specijalizirane web stranice, kao mrpaparazzi .com i peoplepaparazzi.com, daju detaljne upute kako bilo tko, bilo otkuda može poslati fotku, video, trač ili informaciju o kretanju nekog celebrityja i "zaraditi bogatstvo" (pokazujući na primjerima kako se kreću cifre za "traženu" robu). Tako cijelo čovječanstvo (tj. onaj dio koji ima fotiće, iPhone i kompjutore) potencijalno može zarađivati kao paparazzi, a cijeli svijet postaje mreža uhoda i vrebača na slavne face.

Moglo bi se reći i da paparazzi legalno rade ono što je inače kriminalno djelo – uhođenje, potplaćivanje, voajerstvo, prisluškivanje i sl. Premda, ovdje se to ne smatra kriminalnim djelima jer je "u interesu javnosti" (kao i u slučaju tajnih službi). 

Iako ih slavni baš i ne vole – pogotovo oni koji nemaju potrebu za podupiranjem svoga uspjeha takvom vrstom pažnje javnosti ili koji misle da imaju pravo na privatnost – dalo bi se zaključiti da su paparazzi višestruko društveno korisni:

–       donose ogromne novce medijima i priskrbljuju sebi unosnu zaradu – dakle, pomažu globalnu ekonomiju;

–       otkrivaju privatne tajne koje bi slavni htjeli sakriti i omogućuju da se čuje kritički glas siromašnih protiv bogatih, što je od presudne važnosti za razvijanje i širenje demokracije;

–        kreativno utječu na karakter vijesti, na način da svaka banalnost (kako tko izgleda kad ide po mlijeko i kruh, tko se s kime poljubio, poševio itd.) postaje "ekskluzivna vijest", zbog čega i život običnog građanina izgleda "ekskluzivno";

–        upućuju javnost da ne misli na ozbiljne, tmurne i dosadne političkih teme, nego da se okrene vedrim i zanimljivim vijestima o novim sisama, frizurama, ljubavnim zgodama i skandalima slavnih, dakle: potiču pozitivno razmišljanje i doprinose globalnoj štednji uma;

–        usmjeravaju (eventualno) kritičko mišljenje javnosti na pljuvanje po slavnima, omogućujući tako "malom čovjeku" da se osjeća super u svojoj koži jer ima dojam da je, makar bez love i bez slave, ipak bolji od tih bahatih niškoristi;

–       daju "malom čovjeku" osjećaj pravednosti u društvu jer pokazuju da bogati i slavni ne mogu baš sve što hoće, nego da se i oni, kao sva ostala raja, mogu osjećati jadno, očajno i sjebano od nekoga kome ne mogu ništa.

Iz svega ovoga vidljivo je da je uloga paparazza u životu slavnih – što je tema mnogih filmova o paparazzima, pa tako i ovog posljednjeg – ipak manje značajna od uloge koju paparazzi imaju u formiranju vijesti i svijesti u društvu općenito (koju neki vide kao širenje istine i demokracije, a neki kao sustavno zaglupljivanje), te da na malo "dublji" film o tome trebamo još čekati.

Brad Pitt u Cannesu pokazao – već viđenu majicu!

Na filmskom festivalu u Cannesu neki su pokazali novu veličanstvenu haljinu, neki senzacionalno tijelo, neki savršen trudnički trbuščić, a Brad Pitt je pokazao majicu koju je imao i lani. Čini se da mu je važnije bilo promovirati svoj novi film nego svoju novu majicu.

Medijsko izvještavanje o filmskim festivalima sve više se fokusira na glamuroznu odjeću, tko je s kim došao ili nije došao, na eventualne ekscese i skandale nego na filmove. Na taj način mediji kreiraju interes publike za film – ne baš kao oblik umjetnosti, ali svakako kao dio industrije zabave, te za određene "društveno relevantne informacije". Filmski festival u Cannesu u tom smislu nije iznimka.

Brad Pitt je ove godine u Cannesu promovirao film Killing Them Softly, gangsterski triler s političkom porukom. 

Kao producent i glavni glumac filma (u ulozi plaćenog ubojice), Pitt u intervjuu prije premijere opisuje radnju filma kao "mikrokozmos koji govori o makro svijetu". Koji je to "makro svijet", pojašnjava redatelj-scenarist filma Andrew Dominik: "Uvijek sam mislio da se u kriminalističkim filmovima radi o kapitalizmu. To je jedini žanr u kojem je savršeno prihvatljivo da su svi likovi motivirani samo željom za novcem." (Daily Mail)

Radnja filma, koji se već kritizira kao "krvav i nasilan", odvija se u kontekstu financijske krize 2008., kada su mnogi zbog hipoteka gubili svoje domove, što je, kaže Pitt, "bio zločin za koji do danas nitko nije snosio posljedice."

Ako film i ne postane hit, rečenica iz njegove završne scene, dok se u pozadini čuje pobjednički govor Baracka Obame, zasigurno će se upamtiti: "Amerika nije zemlja, to je biznis" (što je samo fino umotana i filmski obrađena činjenica da The United States of America jesu korporacija). 

A biznis je i jedan od razloga (osim formiranja odgovarajućeg stanja svijesti) što nam se nudi više informacija o modnim, seksualnim i prehrambenim sklonostima glumaca nego o njihovom umijeću i djelima.

 

Zgodan primjer je upravo tekst s informacijom o majici koju je Pitt imao u Cannesu, koji pod naslovom "Ovo nikad ne bismo očekivali od Brada Pitta!" donosi tportal.hr:

"Nakon što smo detaljno izvijestili o svakom koraku Brada Pitta koji je napravio na crvenom tepihu filmskog festivala u Cannesu, razglabali o tome zašto je stigao bez Angeline i rekli ponešto o filmu koji je došao predstaviti, nismo propustili baciti oko na njegov uvijek savršen izgled. (...) Brad nikada nije razočarao svojim 'stajliš' izgledom. Ipak, čini se, i najboljima se događa. (...) Naime, nimalo mu nije problem pojaviti se dvije godine za redom u identičnoj majici..."

Premda na stranicama tportala o samom filmu nije rečeno "ponešto" – nego ništa, mora se priznati da je majica odlično percipirana.

Samo, razmišljajući o novom Pittovom filmu i gledajući fotke na kojima on izgleda opušteno, smireno i dobro raspoloženo (te se, za razliku od većine, ne koči, ne krivi, ne guzi, ne prsi), moraš se upitati: a koga briga kakvu majicu ima?

 

Kome uopće može pasti na pamet da obraća pažnju na to nosi li netko dvaput istu majicu, haljinu ili cipele?

– Medijima, naravno. Jer, osim kriminala i skandala, bitne vijesti su koja ljepotica je "pokazala“ guzu ili noge ili bujne grudi (koje su silikonske pa se zapravo divimo plastici, što je malo perverzno, ali to nije bitno).

Tako se, zahvaljujući medijima, nekadašnje komšijsko ogovaranje diglo na daleko višu razinu: na svjetsku pozornicu. Kao što se nekada ogovaralo Katu iz prizemlja da stalno kupuje nove krpice a nemaju što za jesti, Micu s trećeg kata koja se šminka k'o kurva i Peru iz susjedne zgrade jer, jadan, vazda nosi neispeglane košulje, tako se sada može ogovarati bilo koga na bilo kojem kraju svijeta – jer je svijet postao jedan veliki komšiluk. Tu svi sve znaju. Dobro, ne baš o svakome, ali o slavnima se zna. Možda ne baš sve, ali znaju se one "bitne" stvari: odjeća, frizure, seks, varanje, opijanje, dijeta i sl..

 

Iako se uglavnom smatra da je ogovaranje površno, odurno i prijezira vrijedno odnošenje prema drugima, ima puno argumenata koji pokazuju da je ogovaranje dobro, štoviše zdravo za čovjeka.

Posljednjih godina sve je više znanstvenih istraživanja koja potvrđuju socio-psihološku korisnost

ogovaranja (i "usput" opravdavaju nužnost tabloida i tračerskih TV emisija a da bismo živjeli zdravo i sretno).  

Kao prvo, ogovaranje podiže razinu samopouzdanja. Dok ogovara drugoga, čovjek se osjeća uvećano, nadmoćno, važno: em je bolji od onoga koga ogovara, em ima stav, "svoje mišljenje", i to "kritičko"! Sve mu dođe da izljubi sam sebe koliko se važno i dobro osjeća. I zato (jer je očito nadmoćniji i bolji od drugih) uopće ne mora razmišljati o sebi. Istina, kako puno vremena provodi razglabajući o drugima, ni ne preostane mu vremena da još razmišlja i o sebi, sve i da hoće.

Ogovaranje dobro djeluje i ako čovjeku u vlastitom životu manjka kvalitetnih sadržaja, odnosa, događanja i općenito volje za životom. Jer to uvijek može kompenzirati voljom za životom nekog drugoga – i tako izbjegne stres, glavobolje, čir na želucu, čak i neke ozbiljnije boleštine koje može navući sekirancijom i nezadovoljstvom sobom i svojim životom. Ovako se lijepo bavi nekim drugim; netko drugi se pak bavi njime – i svi zdravi i veseli!

Osim toga, razni su znanstvenici ustanovili da je ogovaranje biološki uvjetovano, tj. da je "naš mozak prirodno sklon ogovaranju" jer moramo razlikovati dobre od loših momaka, prijatelje od neprijatelja (dakle, zbog poznate borbe za opstanak). A kako je "ogovaranje način na koji saznajemo društveno relevantne informacije o karakteru drugih ljudi, a da ne moramo izravno doživjeti njihove uspjehe ili nesreće" (DailyMail), ono je "naš način povezivanja s drugim ljudima" koji nas štiti od svega što je percipirano kao društveno opasno – uključujući i zdrav razum, su-osjećanje i dobar ukus. 

Gola Bar Rafaeli ili "Caričino novo ruho"

Manekenka Bar Rafaeli predstavljena je nedavno kao inspiracija i dizajnerica ekskluzivne kolekcije donjeg rublja Under.Me, koje reklamira kao "caričino novo ruho", tj. gola.

– Zašto gola? – pita se manjina naivnih i/li puritanski nastrojenih. Većina, naime, zna da je golotinja, tj. sve što podsjeća na seks, ono što najbolje prodaje robu. Bilo koju. Mogla je Rafaeli gola reklamirati i žitne pahuljice, lustere, motokultivatore, fotokopirne uređaje, mačju hranu ... Sve osim proizvoda za djecu, jer djecu učimo da je golotinja "sramotna“ (da bi onda postali gorljivi konzumenti pornografije i prijemčivi, "otvorena uma", ne samo za reklame nego i sve druge sadržaje – glazbu, literaturu, filmove itd. – koji sadrže golišave likove).

Većina (poglavito muškog roda) je i oduševljena što je Rafaeli gola i svejedno im je što reklamira. 

A što nam to sada reklamira zgodna izraelska manekenka, poznata po svojoj sklonosti golišavosti i kao jedna od bivših cura neosvojivog Leonarda DiCapria?

U promotivnom videu koji je podigao medijsku prašinu, ona (između ostalog) reklamira novi brand donjeg rublja under.me koji je sama "inspirirala i dizajnirala".

Tako se Bar pridružila ekipi svestrano orijentiranih slavnih imena. Malo je vjerojatno da ćemo ikada saznati stoje li ispod njih (under them) neki anonimni ghost-likovi s obrazovanjem, znanjem i sposobnostima da profesionalno odrade posao – omogućujući slavnima da postanu još slavniji (i potvrđujući under-over man društveni hijerarhijski koncept). Ti skriveni ionako ne "lansiraju" brand. Njega u naše mozgove lansira npr. Bar Rafaeli, bolje rečeno: korištenje njenog imena, ili još bolje: njenog tijela. 

Jer, što može bolje u glavu potrošača urezbariti "brand awareness" – tj. omogućiti prisjećanje i prepoznavanje "kvalitete" – od golog tijela Bar Rafaeli?! S obzirom da je brand ideja proizvoda (a ne sam proizvod), apstrakcija koja u svijesti potrošača funkcionira po metodi Pavlovljevih refleksa, jasno je da će svaka sličica Rafaeličine stražnjice potaknuti želje potrošača za njenim gaćicama. 

Rafalečina ekskluzivna kolekcija under.me sadrži žensko i muško donje rublje, s nazivima "under.her“ i "under.him“. Nazivi su, naravno, smišljeni da uključuju određene, slojevite asocijacije kupaca, prvenstveno na "omiljene poze" – koje u varijanti "under him" podržavaju tradicionalni mačizam, dok u varijanti "under her“ podržavaju emancipaciju, shvaćenu kao "sad ona ima kontrolu i nadmoć". 
Obje under linije promovira Bar u crno-bijelim spotovima, u crno-bijelom rublju – ili bez njega.

"Under.her" promotivni video izazvao je manje medijske pažnje, valjda zato što u njemu nema naročitih senzacija (osim same Rafaeli, naravno). Tu je ona obučena u bijeli "kompletić“ te skakuće po teniskom terenu, namješta neposlušne gaćice i tu i tamo odlučno zamahuje reketom. A sve to popraćeno je pjesmicom u kojoj nas muški glas uvjerava: "If you’re feeling under pressure, these pants will keep you fresher.” 

Veliku pažnju i salvu medijskih napisa izazvao je drugi promotivni video, "under.him", u kojem Rafaeli reklamira muško rublje – gola. Zapravo, nije cijelo vrijeme gola. U većini kadrova ona (u crnoj V-majici, gaćama i čarapama) izvodi razne stereotipno muške kućne aktivnosti: kosi travnjak, čisti bazen, puši cigaru, zamahuje bejzbol palicom, pa i šakama uz boksačku video igru. Ti kadrovi ispresijecani su kadrovima drugovrsnih aktivnosti – onih koje ispunjaju muške snove i želje – a u kojima Rafaeli leži na krevetu, u kadi, pokazuje dijelove obnaženog tijela dok se presvlači i konačno: stoji gola pred ogledalom (pri tom su bradavice i međunožje pomno skriveni pogledu, jer valja paziti da se ne prijeđe "granica pristojnosti“ i tako zezne biznis, tj. izgubi dio kupaca; premda "unutar granica" ostaju očito sugestivni prizori ležanja u kadi ili na krevetu i pušenje cigare).

Neki kažu da "nije novost vidjeti supermodela kako gol pozira na crno-bijelim art fotografijama, ali kada reklamira novu liniju donjeg rublja, ima smisla da nosi odjeću" (tportal). 
A zašto bi imalo smisla? Kojeg smisla? Pa tko još misli da je smisao u proizvodu, njegovoj kvaliteti i korisnosti za nas, a ne u prodaji?!

Zapravo, ovaj promotivni video toliko podsjeća na priču "Carevo novo ruho" da bi ga se moglo nazvati "Caričino novo ruho".

Svi znaju Andersenovu priču o caru kojeg su dvije varalice uvjerile da će mu istkati tkaninu za odijelo koje se "samo zamisliti može", tj. koje je "nevidljivo za svakog tko nije sposoban za svoju službu ili je neoprostivo glup". A onda, da ne bi ispao nesposoban i glup, sav narod, na čelu s carem, divi se nečemu čega nema. Sve dok jedan klinac, bistar i iskren (kakva već jesu djeca) ne povikne: "Pa car je gol!", na što i narod odluči da se neće više praviti glup da ne bi ispao glup te konačno odbije prihvaćati iluziju, tj. lažnu stvarnost.

Priča u under.me videu razlikuje se od ove klasične u nekoliko sitnih detalja. Glavni lik je carica, a ne car (živjela emancipacija!), i ona zna da na sebi nema ništa – ali to je baš ono što hoće jer time od naroda dobiva više lajkova, a i više para. Dalje, ovdje se ne radi samo o dvije obične varalice nego o dvije poveće industrije, medijskoj i modnoj (a može biti i bilo koja druga), koje narodu prodaju iluziju nečega – life style! – i koje njime majstorski manipuliraju računajući na njegove (isprogramirane) sklonosti prema golotinji, markicama proizvoda kao statusnim simbolima i, mora se reći, prihvaćanju svega i svačega bez puno razmišljanja (ili razmišljanja uopće). Konačno, u ovoj priči nema bistrog djeteta da razbuca iluziju i prodavanje magle; ono sad sjedi pred kompjutorom i gleda porniće.

I dok je narod zaokupljen razgledavanjem i komentiranjem gole Rafaelice, mediji i proizvođači novog ruha maestralno profitiraju.

Golotinja kao provokativna, "neprilična" ali izazovna tema, odnosno seks u reduciranoj (a moglo bi se reći i iskrivljenoj, pervertiranoj) varijanti – samo kao hormonalno-nagonska "akcija", i kao nešto "nepristojno", "sramotno", tabu, neiscrpan je materijal medijskih "senzacija", izvor veće zarade medija i ujedno ono razumijevanje/prihvaćanje nagosti i seksa koje mediji plasiraju.

S druge strane, proizvođači ove "ekskluzivne kolekcije" također zadovoljno trljaju ruke jer Rafaelicom (tj. golotinjom, seksom) hipnotiziran narod kupuje ne samo robu koju stvarno proizvode – obične muške i ženske gaće i majice – nego i mnogo više od toga.

Na web stranici under.me nalazi se poetičan, vrlo promišljen i zanimljiv opis svega što se tamo prodaje:

"Donje rublje nikad ne bi smjelo vikati, nego šaputati. (...) Naše donje rublje, koje je nadahnula i dizajnirala Bar Refaeli, sažetak je njezina nenametljiva stila i njene ljubavi prema prirodnom i nekićenom. (...). Naša je filozofija da kad je ono jednostavno dobro izvedeno, onda nema potrebe ni za čim drugim.
U under.me cjelokupni pristup – i svaki proizvod koji kreiramo – inspiriran je našim nepokolebljivim uvjerenjem da je iskrena jednostavnost, a ne pretjeranost, vrhunski luksuz.
Nenametljiv. Nepatvoren. Under.me. 

Tri su čarobne riječi koje se višestruko ponavljaju u ovom tekstu (i u tekstu "Od Bar"): "understated" – nenametljiv, suzdržan, obuzdan, ograničen;  
"unadulterated" – bez primjese, čist, nepatvoren, nepokvaren, jednostavan, istinit, prirodan, potpun, savršen; i "under me" – izraz koji nema smisleno doslovno značenje (jer rublje nije "ispod mene“; više smisla ima slogan "under.me – simply me", makar je i to u varijanti Bar Rafaeli, "ispod moje odjeće stojim prava ja", koliko patetično i površno toliko i dvojbeno, tj. besmisleno).

"Under.me" – osim seksualne aluzije (u smislu under her, under him) – sadrži i igru riječima: stand under – understand (shvatiti, saznati, razumjeti, misliti, u-vidjeti).

Dakle, under.me ne prodaje samo rublje. Nego uz gaće i majice gratis dobivamo iluziju da nam to rublje daje jednostavnost, prirodnost, čistoću, nepatvorenost, iskrenost, autentičnost i ujedno jebozovnost. Pri tom nas se poziva da razumijemo, uvidimo koje nam se sve kvalitete nude, da to zapamtimo i da se, štoviše, pretplatimo na kupnju istih paketića čarobnog veša.

A najviše od svega vjerojatno bismo trebali nesvjesno prihvatiti under – über(mensch) hijerarijski socijalni model te zapamtiti da moramo biti nenametljivi, suzdržani, ograničeni – under.control.

Kupujući raznu robu koja sadrži neku "filozofiju“, zanimljive ideje i (subliminalne) poruke, mi dobivamo osjećaj da nas baš ti proizvodi – gaće, automobili, luksuzne torbice, cipele, mirisi itd. – čine uspješnima, slobodnima, jednostavnima ili bogatima, snažnima, privlačnima, drugačijima, potpunima... A time, zanimljivo, i sami na sebe stavljamo "carevo novo ruho“ te od sebe također radimo brand: homo stupidus.

Jennifer Aniston: Angelina Jolie "može imati" Brada Pitta

Bilo da su mediji sedam godina preuveličavali ili izmišljali "rivalstvo" između Jennifer Aniston i Angeline Jolie oko Brada Pitta, čini se da možemo odahnuti jer će nam – barem što se tiče ovog "ljubavnog trokuta" – prestati ispirati mozgove stereotipima da je za kraj veze "kriva treća osoba", da se za muškarca/ženu "treba boriti" i da se nekoga može "imati".

Razlog tom mogućem obratu leži u činjenici da su Angelina i Brad ("konačno", uzvikuju uglas mediji) obavili zaruke i najavili ženidbu, te ih sada – nakon sedam godina zajedničkog života, dvoje vlastite i četvero usvojene djece – treba tretirati ozbiljno, kao par koji se obvezuje na zajedničku budućnost (dok je ovo sve do sada bilo neobavezno). S obzirom, dakle, na buduću ozbiljnost para Brangelina, bilo bi neumjesno nastavljati sa špekulacijama kome bi Brad mogao/trebao pripadati. Stoga je za očekivati da će prestati i (medijski forsirane) Jenine performanse dostojanstvene žrtve, jer joj je Angelina "razorila" petogodišnji sretan brak i "otela" muža, kao i njene aspiracije za povratom otete imovine (tj. bivšeg muža).

Pod naslovom "Ekskluzivno: Što Jennifer Aniston misli o zarukama Brada Pitta i Angeline Jolie", US Weekly izvještava kako "43-godišnja zvijezda zna da se svi pitaju kako je primila vijest da se njezin bivši suprug Brad Pitt nakon dugo vremena zaručio s Angelinom Jolie". Dok se pitamo kako mudra glumica zna što se mi pitamo, US Weekly nam daje odgovor na svoje/naše pitanje o Jeninoj planetarno zanimljivoj reakciji: "Ona ima osjećaj da ga Angelina može imati."

Kako to "može ga imati"?! Kao da je komad bižuterije, par cipela ili pudrijera? Odnosno stvar – koju netko posjeduje, pa je drugi uzme, da bi poslije dobio dopuštenje da ju zadrži – a ne ljudsko biće koje ima mozak, vlastitu volju, osjećaje i želje?!

Iz te perspektive Brad stvarno izgleda kao praznoglavac bez ikakve samosvojnosti. Tko bi uopće želio biti s takvim tipom kojeg cure otimaju i prepuštaju jedna drugoj kao da je par cipela?

Pa da ti netko uzme psa i da se on odmah sliže s otimačem, umjesto da se vrati k tebi (ako može), sigurno bi bio ljut ne samo na otimača nego i na psa ("izdao me", "ne voli me“; a možda bi se čak upitao jesi li mu bio dobar vlasnik). A za voljenog čovjeka misliš da je ostao uz drugu zato što ga je ona otela, a ne zato što je on sam to htio. Zar "voljeni" zaslužuje manje kredibiliteta od psa glede vlastite volje i osjećaja? 

Uz potpuno suosjećanje s boli onoga koji je ostavljen, mora se ipak reći da pretpostavljati da je moguće da ti netko "uzme“, "otme“ voljenog – a da on to nije htio, nije bio svjestan i nije u tome sudjelovao svojom voljom – znači praviti budalu od sebe i od onoga s kim si bio u vezi.

Preciznije, to znači maestralno lagati sebi i pretvarati se da te drugi nije ostavio svojom voljom (jer mu više nisi zanimljiv, jer te ne voli i ne želi biti s tobom), te da to nije (a jest!) njegova odluka, za koju je on odgovoran.

Isto tako, znači tretirati "voljenog" kao stvorenje bez pameti, volje, morala i istinskih emocija, kojim svatko može manipulirati (pri čemu maksimalno omalovažavaš onoga koga si volio/voliš, a pride i sebe jer si s takvim stvorenjem živio, štoviše, i dalje bi živio).

 

Preusmjeravanje pažnje na treću osobu, koliko god iznimno dobro prihvaćeno u narodnoj retorici, romantici i patetici, zapravo je tipičan primjer skidanja vlastite i partnerove odgovornosti za raspad veze. Tako ne moraš ni slučajno razmišljati o tome kako, zašto se ljubav ugasila a da nisi ni primijetio. Ne moraš se pitati jesi li (kad, zašto) prestao osjećati vlastiti život; je li (kad, zašto) tvoj partner odustao od sebe i postao manje zanimljiva osoba od one u koju si se nekoć zaljubio; jesi li partnera uopće vidio kao živu i zanimljivu osobu (ili samo kao nešto "tvoje“, već poznato); je li te uopće bilo briga ima li ili nema istinske uzajamne ljubavi itd., itd.

Ni s čim od toga ne moraš se opterećivati. Nego lijepo staviš crne naočale pa se kroz njih, umjesto u vlastitu i partnerovu odgovornost za raspad veze, zagledaš u "nekog trećeg" – tko je "kriv" za sve jer je pokvario "idilu".

A taj se zapravo samo našao na mjestu koje je već bilo prazno.

Puno rjeđe se dešava da voljenog poput udara groma pogodi iznenadna neodoljiva strast prema drugoj pa on ode iz solidne veze. Ali i tada on ima mogućnost izbora: da ostane s tobom ili da ode, a nije naprosto pokupljen, "otet", "uzet“. Ako jest, onda – k vragu! – što će ti netko tko "misli“ genitalijama (osim eventualno za seksualnu potrošnju, dekoraciju i/li izbjegavanje samoće)?! Zapravo bi trebala biti sretna što si ga se riješila. A ne da se za njega još i boriš! 

             
Neprestano raspredajući kako je Angelina "otela“ Brada i tako "razorila brak“, koji je inače bio savršen (hm?), mediji nam, osim neukusnog ogovaranja, serviraju razne ukalupljene i ograničene predodžbe o ljubavnim odnosima i tako nas usmjeravaju na put kojim ljubav zapravo ne ide. 

U to spada i predodžba da se treba boriti za drugoga. Naime, u tom ratničkom pohodu na ljubav, onog drugog također ne vidimo kao subjekt, živu osobu, biće koje ima svoj um i volju, nego kao objekt koji bismo htjeli podrediti svojoj volji = imati.

"Život je borba" – stereotip je koji dobivamo, tako reći, s majčinim mlijekom. Po toj uputi, za sve se "treba boriti" – za život, za ljubav, za muškarca/ženu, za zdravlje, za posao, za djecu, za kućnog ljubimca, za mjesto na nogometnoj utakmici...

Međutim, pretpostavka razumijevanja života kao borbe je postojanje kapitalističke, robno tržišne konkurencije. Na tržištu su ljudi međusobno suprotstavljeni u težnji za zaradom i dobitkom; na tržištu je "čovjek čovjeku vuk" i treba druge nadmašiti, pobijediti, satrti ako treba. Otuda je smisao života "borba“ da bi se opstalo (na rubu egzistencije ili u luksuzu, svejedno), a njegov cilj: izboriti se, osvojiti, zaraditi, imati. 

I taj se borbeni obrazac prenosi na sve aspekte života, pa i na ljubavne odnose.    

S obzirom da "borba“ spada u ratnu, ratničku terminologiju i da ju karakterizira: postojanje sukoba (s nekim/nečim), aktivno suprotstavljanje, napad i osvajanje, tj. pobjeda ili poraz – zanimljivo je pogledati što se sve krije ispod "borbe za ljubav".

Kako se netko bori za ljubav? Protiv koga? – Bori se tako što nastoji pridobiti ljubav, tj. partnera za sebe. Dakle, bori se protiv odbijanja onoga tko ne pokazuje ljubav ili nije voljan pokazati, dati ljubav (ili pak protiv "treće osobe" koja se također bori za naklonost našeg objekta ljubavi).

Kojim oružjem? – Uglavnom lukavstvom uma, koji manipulira emocijama (svojim i tuđim) u rasponu od nježnosti, dragosti, pažljivosti, ugađanja itd. do emocionalne ucjene i prijetnje.

Što pobjednik dobiva? – Uvjerenje da "ima" ljubav/partnera.

Što pobjednik radi s onim što je borbom dobio, osvojio? – On to "ima“! I čuva od drugih da mu to ne otmu.

A što ako izgubi u borbi ili ako se ne bori? – Ako izgubi, onda je gubitnik, manje vrijedan, slab (budući da se borio, ima pravo na kuknjavu i samosažalijevanje; ako je u pitanju bila treća osoba, može se legitimno smatrati žrtvom). A ako se ne bori, onda nije "borac“ nego kukavica, slabić, nije mu stalo itd.

Valja još reći da u konceptu borbe za ljubav/ljubavnika ima jedan sićušan paradoks. Naime, onaj tko se bori za nekoga, da bi osvojio/zadržao nekoga, zapravo se ne bori za drugoga nego za sebe; onaj drugi je trofej u borbi. A nerijetko se takav borac, ili borkinja, bori upravo protiv onoga čiju ljubav traži jer ga nastoji privoljeti, navesti na ono što ovaj ne želi ili bar ne pokazuje da želi.

Naravno, kad si se toliko namučio da bi borbom nešto dobio, možda i protiv istinske volje i osjećaja onog drugog, onda si stalno u strahu da se ovaj ne makne ili da ti ga ne otmu bolji borci.

Ali, evo, Jennifer je najavila da se povlači s bojnog polja i da – nakon sedam godina, gomile zajednički podizane djece i konačno zaruka – Brada Pitta prepušta Angelini.

Nadajmo da će to barem donekle smanjiti medijsku angažiranost u obučavanju javnosti po pitanjima ljubavnih odnosa. Možda ćemo tako lakše uvidjeti kako je moguće pustiti da iz istinske ljubavi prema sebi i prema drugome (a ne iz borbe) raste uzajamna ljubav.

Rihanna "otkrila" zašto joj treba Chris Brown (II)

Osim nove ispovjedi o vezi s Chrisom Brownom, Elle donosi i Rihannina razmišljanja o djeci i teškoćama u pronalaženju "pravog muškarca" – snabdijevajući nas važim obrascima mišljenja i ponašanja koji su "in".

O djeci:

"To se može dogoditi sutra ili za dvadeset godina. Kad bude pravo vrijeme za to, Bog će mi poslati malog anđela. Ali najprije, naravno, moram naći muškarca. Naime, u ovoj slagalici nedostaje jedan vrlo važan komad!"

Mnoge nezrele osobe misle da su djeca "mali anđeli“, apsolutna dobrota (za razliku od ostalog, pokvarenog, zlog svijeta) i netko tko će ih konačno razumjeti, biti njihov i držati (čuvati) ih na putu dobra. Ali djeca nisu anđeli, nego osobe u nastajanju koje trebaju puno ljubavi, razumijevanja i pažnje. I ne dolaze nam da bi ispunila naše potrebe i razriješila naše frustracije, nego da bi živjela jedan novi, svoj život, koji mi – poput "anđela čuvara", kao odrasle i odgovorne osobe –  trebamo podržati.

Svakako, Rihanna je u pravu, u ovoj slagalici nedostaje jedan jako važan komad, ali to nije muškarac – nego ona sama, koja "najprije, naravno," treba odrasti.

O pronalaženju "pravog muškarca":

"Mislim da je to svakome teško! To nema veze sa slavom. (...) Ali ja samo trebam naći osobu koja me balansira, jer tada stvari kao što je moj raspored neće biti važne."

Eh, nema tog muškarca koji ženu može "izbalansirati“, ako ona nije u stanju uspostaviti ravnotežu sama u sebi (jednako važi i u obrnutom slučaju, naravno).

U razgovoru s Ellen DeGeneres, u studenom 2011., RiRi je "otkrila“ kakve muškarce voli.

"Volim one agresivnije, ali uz to i tajanstvene. Volim da su sigurni u sebe i da znaju pokazati svoju muškost. Ja sam dama, i jedini način da nešto uspije u vezi je da oboje igramo svoje uloge. Jer ja ne mogu nekome u vezi biti muško, niti to želim. Muško sam cijelo vrijeme na poslu". 

Ellen DeGeneres to svesrdno potvrđuje svojim (jao!) komentarom: "Tvoj je posao donositi odluke. Ti želiš da netko drugi u vezi preuzme kontrolu i donosi takve odluke. A teško je naći frajera kojeg neće zastrašiti tvoja snaga."

Ono što upada u oči je da Rihanna – nakon što ju je dečko koristio kao vreću za udaranje – izjavljuje kako voli agresivne muškarce(!). Samo moraju biti tajanstveni (takvi uvijek imaju neke mračne tajne koje privlače mazohiste), sigurni u sebe (tako da bar jedno u vezi bude sigurno u sebe) i znati pokazati svoju muškost – tradicionalno shvaćenu kao paket sljedećih osobina: impresivna fizička snaga, neograničena seksualna potentnost, mentalna nadmoćnost, emocionalna neosjetljivost, grubost, tvrdoglavost i, naravno, agresivnost.

Drugim riječima, "pravi muškarci“ su oni samodopadni, koji se impulzivno ponašaju i skloni su manipulaciji (psihološki model zvan "tamna trijada"). 

Shodno tome, "jedini način“ da veza uspije je ako oboje igraju tradicionalne uloge: žena – slaba, nesigurna, podložna, ne razmišlja ("tijelo“ u vezi), 
a muškarac – snažan, siguran u sebe, dominantan, onaj koji odlučuje i kontrolira ("glava“, "mozak" u vezi). 

Tako RiRi izrijekom (ne samo svojim pjesmicama i ponašanjem) urezuje stereotipe muško-ženskih odnosa u glavice svojih slušatelj(ic)a..

Pri tom stavovi da je donošenje odluka isključivo racionalna = poslovna = muška aktivnost te da u vezi muškarac treba "preuzeti kontrolu i donositi odluke“ govore o stvorenju koje definitivno nije snažno. 
Jer snažna osoba ne misli za sebe da ne može/ ne treba odlučivati o svom (emocionalnom) životu i sigurno ne želi da netko drugi preuzme kontrolu nad njom. 

Garantirani ishod "uspješne veze" á la RiRi je da "dama" sebe srozava na otirač (i vreću za udaranje)! 

Takvi stavovi o muškarcima i o vezama ni mojoj baki više ne bi bili uzor. Ipak, oni se uspješno penju na top ljestvicama svijesti milijuna RiRinih fanova

Eto zašto su njene izjave medijska poslastica: savršeno služe za ukalupljivanje u stereotipe i manipuliranje masama.

Još jedan primjer razmišljanja i ponašanja koji su in promoviran je proslavljanjem Rihanninog 24. rođendana (20. veljače).

Tom prigodom ona i Brown postavili su na Twitteru međusobno remiksirane pjesme. RiRi je remiksirala Brownov singl "Turn Up The Music" – u kojem pjevuši: "I need it in my life, yeah.... I love you, baby!“ A u njenoj remiksiranoj pjesmi "Birthday Cake" Brown joj izjavljuje svoju ljubav riječima: "Girl I wanna fuck you right now. Been a long time, I’ve been missing your body… Give it to her in the worst way. Can’t wait to blow her candles out."

Ovim primjerom oboje poručuju (i na tome vješto zarađuju) da je nasilje u vezi ne samo prihvatljivo nego i poželjno, da su u vezi dvoje ljudi najvažniji seks i požuda – i da se to zove "ljubav“.

Premda se u njihovoj vezi uopće ne radi o ljubavi, nego o seksualnoj ovisnosti dvoje nezrelih ljudi kojima su (osim, valjda, glazbe) seks i agresivnost očito jedini snažni doživljaj i osjećaj.