Male senzacije

Nemaju ni 10 godina, a već su intervjuirale Rihannu

Glavne zvijezde ove priče su dvije male Britanke – Sophia (8 godina) i Rosie (5 godina) – koje su postale senzacija na YouTubeu i uz pomoć Ellen DeGeneres "završile na crvenom tepihu na dodjeli Grammyja, fotografirajući se i intervjuirajući najveće glazbene zvijezde“, tipa Katy Perry, Rihanna, Taylor Swift, Fergie i sl. 

– Ma da – pomislim ja – mo'š misliti intervjua. A što su ih pitale? Koje su im žvakaće najdraže, ili vole li više roza ili zlatne cipelice? Kako naivno! Nakon pobližeg upoznavanja s temom, zaključih da su ove "spontane i pune samopuzdanja“ curice mogle bez pol frke postavljati i pitanja "za odrasle“. I to bi vjerojatno bilo komentirano kao "dražesno“ i izazvalo urnebesno odobravanje i pljesak.

Razgledavanje video zapisa, članaka i komentara o "malim senzacijama“ zapravo me prilično frustriralo i dovelo u nedoumicu glede vlastite zdrave pameti. Evo zašto:

Odmah u startu uznemirila me snimka s YouTube-a na kojoj "male senzacije“ pjevaju pjesmu Nicki Minaj Super Bass. Naime, ja tu vidim dvoje čudne djece, od kojih jedno euforično i s puno (jedva probavljivog) afektiranja pjeva nimalo dječju pjesmicu, a drugo cijelo vrijeme otvara usta (a ne pjeva!), klati se, i općenito izvodi pokrete kao da je maloumno. Ali taj video, koji ja s naporom odgledah do kraja (ubrojivši se među više od 31 milijun gledatelja i nekih sedam tisuća nepoklonika istog), izazvao je oduševljenje čak 180 tisuća koji ljudi kažu da su curice "slatke“, "divne“, "neodoljive“, "sjajne“, "dražesne“, dapače: nešto "najdražesnije“ što su ikad čuli i/li vidjeli, i zapanjeni su kako se takva dražest može nekome ne sviđati.

Slijedom neke zdrave pameti, čovjek bi rekao da je dopuštati djetetu, a pogotovo ga poticati da pjeva pjesmu vulgarnog sadržaja (kao: “you'll get slapped if you're lookin', ho", "somebody please tell him who the eff I is”, "when he give me that look, then the panties comin' off, off, uh“) – neprimjereno, štoviše perverzno. A, evo, 180 tisuća ljudi (i tko zna koliko još) misli da je to OK jer dijete "i tako nema pojma što pjeva".

Ja se skroz uznemirim i naježim na takav stav jer ga smatram nemoralnim, jezivo površnim i neodgovornim (i kao potporu pedofiliji; osim ako pedofilija nije prihvatljiva kad ju servira establishment). A stotine tisuća ljudi mirno spava s uvjerenjem da je dječja nevinost konačan odgovor. Valjda zato što kad bi smatrali da je to manipuliranje djetetom i zloupotreba njegove nevinosti, morali bi naglo preispitati vlastiti moral – koji se proklamatorski zalaže za dobrobit djeteta.

"Male senzacije“ brzo su usvojile gard i ponašanje „velikih senzacija“

Konačno, oduševljeni smijeh publike na svaku izafektiranu izjavu ili neurotično vrištanje male Sophie (onako kako se neki roditelji smiju kad slušaju kako im djeca, na njihov poticaj, psuju pred gostima ili oponašaju starije) doveo me do samog ruba pameti. – Jesu li ove curice male dražesnice ili male nakazičice? Tko su danas uopće djeca, a tko odrasli?? I kako će sama djeca to znati?! Stvarno frustrirajuća zbrka. 

I zato, kao što kaže jedna dječja pjesmica: "Sutla već, / časna leč, / idem kod psihijatla / da vidim šta on smatla."

Blue Ivy – dijete zaštićenog imena

Nikako izbjeći Beyonce. Žena je postala toliko maštovita i inovativna da njena postporođajna kreativnost nadmašuje sve druge intrigantne vijesti iz svijeta show businessa. Takvom mentalnom izazovu teško je odoljeti.

Dakle, ponosni su roditelji nedavno sudski zaštitili ime svoje kćeri – koja je, da se podsjetimo, stara mjesec dana, ima šest dadilja (od kojih jedna svakako mora znati više svjetskih jezika kako bi dijete od malih nogu učilo najmanje tri svjetska jezika), pije mlijekce iz bočice optočene safirima, zna koju će prestižnu školu pohađati, ponosna je vlasnica dijamantnih naušnica i narukvice od platine, konjića-ljuljačke od čistog zlata vrijednog 400 tisuća funti, dječje stolice designed by Swarovski vrijedne 10 tisuća funti, mini kočije vrijedne 30 tisuća funti i Bugattijevog autića. U međuvremenu je mala princeza već zakoračila u svijet show bussinesa sudjelujući svojim dražesnim "aa...eee...iii" glasanjem u tatinoj pjesmi Glory (a kako je tada bila svega dva dana stara, namah je oborila sve granice uvođenja djece u glazbenu industriju).

A sada joj je i ime sudski zaštićeno, što znači da je odlučno zakoračila u svekoliki bussines jer za bilo koji proizvod ili poduzetničku inicijativu s njenim imenom odmah počinje zarađivati basnoslovne sume – samo ona, tj. njeni ponosni roditelji, i nitko drugi kome bi palo na pamet da se okoristi njenim postojanjem.
 

Ovo zaštićivanje imena voljenog djeteta je stvarno super ideja. Prvo, time je Beyonce našla odličan način kako kontrolirati reklamiranje svoje kćeri, odnosno sebe: Nema više novih konjskih muha s mojim (tj. mojeg čeda) imenom, nego samo onih insekata, stvari, pojava itd. koje ja odobrim, koje mi donose ljepši, romantičniji, moćniji, sjajniji itd. imidž – i dobre novce.

Super! Jedino što se tu može pojaviti kao mali problem je da odnekud uskrsne neki Indijanac s tvrdnjom da je Blue Ivy (Plavi bršljan, ili poetičnije: Modri bršljan) ime njegove pokojne babe i naziv njene trgovine kožom, te da ga Beyonce i Jay-Z nisu smislili nego ukrali. To bi bila glamblamaža za Beyonce, a njeno bi nevino djetešce moglo instantno, kao u svijet businessa, zakoračiti i u svijet sudskih parnica. Ali tu se valjda može računati na sposobnost ekipe njenih odvjetnika naspram nekog kukavnog Indijanca.

Druga izvrsna stvar je da – za razliku od drugih, običnih majki koje se zadovoljavaju time da ljube, mirišu i maze i paze svoje jednomjesečne bebe – Beyonce prvenstveno razmišlja o budućnosti svojeg čeda i ne gubi vrijeme na emocionalne tričarije. Sve je već sređeno: i obrazovanje i pozamašna imovina i društveni status. Mala se samo treba uhodati.

Istina, možda će zlobnici primijetiti da su neke stvari ovdje neumjesne ili da pokazuju da bi trebalo proširiti prava djeteta (premda to zasigurno užasava sve one roditelje i nastavnike koji se krvavo muče objasniti da djeca danas "imaju previše prava“). Jer, činjenica je da danas djetetu ne možeš ni pljusku opaliti a da ono ne zove plavi telefon ili te susjed tužaka kao u doba staljinizma, a ovdje izgleda da ga bez frke možeš tretirati kao proizvod, stvar, robu, i koristiti kao izvor zarade – ako ga patentiraš. Ali teško je tu sad reći jesu li povrijeđena prava djeteta, jer mala možda baš sve to i želi, a to ne znaš jer ona još ne govori.

Jednako je upitna i ideja da bi trebalo donijeti zakon protiv odgajanja djeteta u fikciji da se svijet sastoji od princeza i zlatnih konjića. To se ne može jer bi to bilo kršenje individualnih sloboda (makar one značile da roditelji mogu doživotno sjebati djetetovu psihu). Ipak je to njihovo dijete. I tu se radi o najboljim namjerama da se djetetu pruži "sve najbolje" – a ne o nezrelim roditeljima. 

Blue Ivy Carter: „Što je krasan ovaj svijet: pun safira i dijamanata i zlatnih konjića.

Što god tko mislio i govorio, jasno je da je pred malešnom Ivy životni put ovjenčan slavom i bogatstvom. Čim se rodila snimila je singl s tatom i krenula u biznis. S dvije će vjerojatno lansirati novu liniju odjeće za bebe, s pet novu liniju malenih štiklica za djevojčice, s osam novu liniju parfema za predpubertetkinje, a dotad će već naveliko glumiti i pjevati. A s osamnaest? Uf, teško za predvidjeti. Možda će se tada osjećati kao da je sve već proživjela i da život nema smisla, ili će (kao i mnoga djeca kojima roditelji i društvo ispiru mozak) ipak uspjeti naći neki svoj put. Tko zna? Svakako, maloj staklenoj princezi valja poželjeti sreću (jer to se ne može kupiti). Good Luck, baby!

Bizunesh Hidana: “Da mi je malo kruha, može i onaj koji ste namijenili pticama.”

Lice Daniela Radcliffea na toaletnom papiru

Ma, je vraga! Sigurno je tiskarska greška. Bit će da se radi o omotnom, salvetnom ili rižinom papiru. Sad je i tako decoupage u modi pa bi baš bilo zgodno da te lice mladog Harrya gleda iz prazne zdjele i potiče da magijom stvoriš pristojan ručak i novce za otplatu kredita. Ali, čini se da ipak nije greška. I on je, kaže, čuo da će mu "lice osvanuti na toaletnom papiru“. Istina, papir je namijenjen azijskom tržištu, pa mu njime bar neće susjedi mahati preko dvorišta ili, ne daj bože, fanovi na ulici.

E, sad, ne znam kakav odnos Azijci imaju prema svojoj probavi, tjelesnim izlučevinama i otvorima (možda je to za nas samo fiziološka potreba, dok za njih ima neko šire i dublje značenje), ali sasvim je razumljivo zašto mladi Britanac Radcliffe nije oduševljen ovom reklamom posljednje epizode filmske sapunice o čarobnjaku Harry Potteru. Prema njegovoj izjavi, manje bi ga pogodilo da mu se lice (kao i zvijezdama filma Američka pita) pojavilo na kondomima, ali misli da to "ne bi bilo primjereno“, jer se ovdje radi o sadržaju za djecu i one koji se osjećaju kao djeca.

I tako je jadan – umjesto da s užitkom mašta kako njegovo lice ulazi u milijune sladostrašćem otvorenih ženskih rajskih vrata – prisiljen zamišljati kako se njegovo lice koristi za brisanje milijuna azijskih stražnjica. Pa, baš strašno! I definitivno više blam nego glam.

Ne bi se reklo da je neka kvalitetna reklama, ali je svakako zabavna. I kakva god da je, postići će svoj cilj: osigurati veći doseg slave mladog Radcliffea-čarobnjaka, a time i veću zaradu filma i branda Harry Potter (procijenjenog na 15 milijardi dolara), koji fanove opskrbljuje serijom sličnih maštovitih proizvoda s likovima njihovim omiljenih junaka. To će, vjerujem, umanjiti trenutnu ojađenost mladog glumca jer je i on postao milioner dijelom zahvaljujući upravo tim i takvim proizvodima.

Uostalom, tko zna koliko će taj toaletni papir, makar se radilo o komadičku s kojeg viri malo zamućeno oko čarobnjaka, vrijediti na nekoj aukciji za pedeset godina. Možda bi i Radcliffe trebao spremiti u ormar koju rolu tog papira, da se nađe – za svaki slučaj.

A sada je dobio izvrsnu priliku da – ukoliko do sada još nije – nauči zlatno pravilo show businessa: ako želiš biti slavan, svaka je reklama dobrodošla, pa ma kako neukusna bila.