Sofia Vergara – nova medijska "zlatna kokoš"

Sve učestaliji napisi o kolumbijskoj glumici Sofiji Vergari – koji kuju u zvijezde njen seksipilan izgled, glumački talent u latino stilu i životni optimizam u doba krize – ukazuju na to da su mediji u njoj prepoznali novu "zlatnu kokoš".

Čelnici ABC televizije i Univisiona zadovoljno trljaju ruke jer su skontali da Sofijino bujno poprsje i pozamašna stražnjica, popularnost u TV seriji Moderna obitelj plus latinoamerički korijeni i veze otvaraju vrata novim projektima "edukativne" prirode namijenjenih Latinoamerikancima.

Kako su Latinoamerikanci tijekom proteklog desetljeća postali najbrojnija manjina u SAD–u, tu se radi o značajnom tržištu s mogućnošću ogromne zarade, pa su marketinške i medijske tvrtke krenule u velika osvajanja. U tu svrhu važno je regrutirati odgovarajuće zvijezde (kao što su Jennifer Lopez, Eva Longoria, Sofia Vergara itd.) koje će uspostaviti "kontakt dviju kultura", tj. omogućiti bolji proboj na to tržište "vrijedno trilijun dolara" (Forbes). Tim više što se tvrdi da su Latinosi "dvostruko više nego bijelci skloni kupnji proizvoda koje preporučuje neka slavna osoba" (comScore). 

Upravo zato Sofiu Vergaru smatraju "najvažnijom glumicom današnjice" (Forbes). Njeni su aduti: seksi izgled, trenutna mega popularnost (i titula najbolje plaćene TV glumice), autentičnost, tj. uspješno prezentiranje latino korijena, naglašeni optimizam te dugogodišnja etabliranost na latinoameričkom tržištu budući da je suosnivačica tvrtke Latin World Entertainment, "vodeće latinoameričke marketinške agencije za talent menadžment i zabavu u SAD–u" (LatinWE).

Sve to Sofiji daje imidž osobe koja "ujedinjuje različitosti dva svijeta" (tportal.hr) – naravno, pod jednom zastavom.

Osim što je svojevrsna ambasadorica kulture jer je "pronašla način kako premostiti granice kultura i jezika", tj. tržišta (promovirajući npr. Kmart, Pepsi, Burger King itd.), Sofia se također smatra i simbolom seksipilnosti žene u zrelijim godinama.

Vezano uz foto-session i intervju za rujanski broj časopisa Allure, ističe se da je "ova ljepotica pravi dokaz da se žena s 40 godina ne mora odreći ni najkraćih minica ni dubokih dekoltea, samo ih mora znati nositi s mjerom" (tportal).

Istina, Sofia dobro izgleda. Samo: zašto bi se uopće žena od 40 godina trebala odreći minice i dubokog dekoltea?

Jedini mogući razlog je što mediji i modna industrija sustavno uvjeravaju žene da su stare čim pređu ne samo 40, nego i 30, pa čak i 25 godina života. Kao da smo svi podjetinjili, tj. spuznuli na razinu pubertetlija kojima su interesantne samo cure do 20 ili 25 godina a sve iznad toga vide kao "babe", tj. "otpisane".

Ima puno žena koje su prihvatile uvjerenje da nakon četrdesete nestaju mladost, ljepota, seksipilnost i uopće mogućnost uživanja u životu. Međutim, to nestaje samo iz perspektive medija – koji zarađuju na račun seksualiziranja mladog (i sve mlađeg) mesa.

A što nam mediji nude kad kolumbovski uoče da žena "i iznad 40 godina" može izgledati zanosno? Nude nam naputak da žena svoje zrele godine "mora znati nositi s mjerom". Je li? Gledajući sliku na kojoj Sofia zadiže suknju, dok joj jedna naramenica klizi niz rame i daje naslutiti da se može spustiti još niže i niže, moraš se upitati: što je tu mjera? Budući da Sofijin izgled i poza neodoljivo podsjećaju na likove iz filmova talijanskog neorealizma 40–tih i 50–tih godina prošlog stoljeća poznatih kao "ljepotice noći“ (poetski naziv za prostitutke), možeš samo zaključiti da su se drastično promijenili kriteriji i osjećaj za mjeru. Jer izgleda da se sada neumjerenost (tipa Zrče) smatra pokazateljem pameti, slobode i životnosti. Svakako, s ovakvim medijskim konceptima običnim ženama iznad četrdesete nije nimalo lako.

U spomenutom intervjuu Sofia je pokazala jednaku "umjerenost" i u svojim izjavama. Naime, glumica je "bez dlake na jeziku za časopis Allure progovorila o raznim ženskim, počesto tabuiziranim temama" (tportal.hr).

Pitate se o čemu je to Sofia progovorila svojim neodoljivim latinoameričkim naglaskom "bez dlake na jeziku" (što zapravo znači da ni dlaka ne sprječava jezik da bude brži od glave, tj. da bez razmišljanja sipa gluposti)? Nije se ona dotakla nekih velikih tabu tema (npr. seksualnog iskorištavanja u šuobiznisu i sl.), nego je pričala o privatnim stvarima, odnosno o svojoj tjelesnoj težini i veličina svojih sisa. 

Tvrdeći samouvjereno, s gotovo metafizičkim uvidom u stvarnost: "Nitko s pravim grudima obično nema mjere poput mojih" (Allure), Sofia je otkrila da nosi grudnjak "32F ili 34DD“ (što je namah postalo vijest dana u svim tabloidima).

Tako je svekolika javnost saznala više–manje točan broj njenog grudnjaka, a sve žene s manjim brojem grudnjaka i istim ili većim brojem godina zapahnuo je val depresije.

Ipak, da ih to ne bi skroz dotuklo, dobro je podsjetiti se da je planetarno neodoljiva Sofijina ljepota ipak malo potpomognuta stilistima, a ponegdje i fotošopom.

  

Druga anti–tabu izjava glumice otkriva da ona 58 kilograma, da je to njena "idealna težina" i da nikako ne voli ići ispod toga. I to ne zato što joj se tada smanji broj grudnjaka, nego zato što se smanji i pozadina, a time i osobna vrijednost. Naime, Sofia je spojila tradicionalni latinoamerički kriterij ljepote i osobnosti: "ako nemaš veliku guzicu, ne vrijediš ništa" (Allure), i suvremeni američki kriterij uspješnosti (à la Kim Kardashian): što veće dupe, veća slava – kako god da ti je prazna glava. 

Kad sve zbrojiš – obilato poprsje i pozadinu, lakoću kojom prezentira privatne, intimne detalje u javnosti pod vidom "otkrivanja tabua", trenutnu medijsku popularnost te vezu sa značajnom američkom manjinom (tj. tržištem) – više je nego jasno da zašto su financijski moćnici u Sofiji Vergari prepoznali novu "zlatnu koku".

Adam Levine "voli žene"

Adam Levine, poznat kao glazbenik ali i po golišavim fotkama i brojnim ljubavnicama, u intervjuu za časopis Details objašnjava svoju želju da spava s puno žena time što ih "puno voli".

Adam Levine, frontman grupe Maroon 5 i jedan od mentora američkog talent showa ''The Voice'', dvije je godine bio u vezi s ruskom manekenkom (iz kolekcije modela Victoria's Secret) Anne Vyalitsyn. 

Prema pisanju američkih medija, Anne ga je ostavila prije dva mjeseca jer joj "nije posvećivao dovoljno pažnje" i nije se baš žurio s bračnom ponudom (UsMagazine). Na mnogim fotografijama para očito je da im je zajedničko sklonost golcanju u propagandne svrhe i ozbiljna fokusiranost na vlastiti imidž (do te mjere da na nekim fotkama izgleda kao da nemaju nikakve veze jedno s drugim).

 
Kažu da mu je raskid s Anne "slomio srce". Ali, ne zadugo. Već nekoliko tjedana sretno ljubi novog anđeoskog modela – iz iste, Victoria's Secret kolekcije – Behati Prinsloo. Mora se priznati da je dosljedan sam sebi.

Adam je inače povezivan s brojnim poznatim ljepoticama.
Na listi su npr. Jessica Simpson, Paris Hilton, Maria Sharapova, Cameron Diaz, Angela Bellotte... A u intervjuu za lipanjski broj časopisa Details "novi kralj pop-a" (kako ga se oslovljava u naslovu članka) svoj odnos prema ženama pokušao je objasniti ovim riječima: 

"Postoje dvije vrste muškaraca: oni koji su jebene muške šovinističke svinje i oni koji doista vole žene, koji misle da su one najdivnija bića na svijetu. I to sam ja. Možda je razlog što sam se ponašao promiskuitetno i želio spavati s puno njih u tome što ih tako puno volim."

Dakle, Adam je uvjeren kako on voli žene. Slatko! I zato što ih tako puno voli, mora ih i puno ševiti. Logično!

Ajmo iz bližega vidjeti zašto je to logično. Kad muškarac kaže "ja volim žene", time on ponajprije izražava svoj stav prema ženama u smislu pozitivno – negativno: volim žene – ne mrzim ih. Odnosno, on iskazuje svoju pozitivnu orijentiranost, usmjerenost na žene. Već na osnovu toga, koristeći se danas popularnim, internetskim žargonom, možemo Adama smatrati "loverom" (za razliku od "hatera" ili, kako Adam kaže, "muških šovinističkih svinja“). 

Dakako, to još ništa ne govori o sadržaju i kvaliteti "loverskog" odnosa. Do toga dolazimo ako se pitamo: koga ili što lover voli? – Voli "žene". Ne neku pojedinačnu, određenu ženu (čak ni "tip" žene), nego sve žene, onako od đuture, kolektivno, ucijelo. Točnije: žene kao žene. Kako možeš voljeti žene kao žene? Što je to uopće? E, to je ona čudesna apstrakcija koju dobiješ kad iz svih žena sažmeš ono što misliš da ih bitno određuje. A to Adam lijepo definira: žene su "najdivnija bića“. Pod tim se obično misli da su lijepe, privlačne, tajnovite, daju/rađaju život, ispunjaju seksualnim užitkom, inspiriraju umjetnike itd. I po tome su sve žene (jer je to kao njihova bit) divne i neodoljive kakve god da stvarno  jesu.

To je onaj zavodljivi pojam žene koji Don Huanu i njegovim sljedbenicima omogućava da se prema svakoj ženi odnose kao da je najdivnije biće na svijetu. Nevažno je li to "najdivnije biće" premršavo, debeljuškasto, škiljavo, grintavo, lažljivo, glupo ili iznimno inteligentno – jer takve pojedinosti, žene kao osobe, ni ne zanimaju onoga tko voli žene kao žene, tj. njihovu "bit".

Ne samo da se svaka žena uz takvog lovera može osjećati kao "najdivnija" nego, štoviše, i kao jedna jedina. Jer u tom trenutku samo je ona izabrana da lover na njoj iskaže i potvrdi svoju "suštinsku" ljubav prema ženama. Sve su one "najdivnija bića", ali svaka od njih u svom trenutku, kad dođe na red. Problem je jedino ako neka od njih poželi da taj trenutak traje duže, što lover ne može ispuniti.

Prizemniju, malo vulgarniju varijantu ljubitelja žena čine tipovi á la Casanova, koji jasno reduciraju ženu na biće za seksualni užitak (jer ništa ne daje takav osjećaj živosti i uzbudljivosti kao seks).  
A najprizemniji tip čine tzv. "galebovi" koji povaljivanjem što većeg broja žena vlastitu beznačajnost dižu na rang "super frajera", kako u vlastitim očima tako i u svojem društvenom okruženju.

Ali, da se vratimo Adamu i njegovoj ljubavnoj logici (ionako ne možemo znati u koju kategoriju on spada; to znaju samo njegove cure).

Dakle, ljubitelj žena zapravo voli nešto (pojam, apstrakciju, predodžbu o ženama), a ne nekoga. I to je višestruko pozitivno. Em ima bezgraničan dijapazon žena na izbor (nije npr. ograničen na neki "tip" žene), em svoju svekoliku ljubav može, dapače mora potvrditi na što većoj količini žena (tj. spavati s puno njih), em je sve to neusporedivo lakše nego da voli samo jednu ženu.

Onaj tko je više orijentiran na ljubav prema nekoj određenoj ženi treba tu ženu upoznati kao osobu, nastojati ju razumjeti, prihvatiti njene "dobre" i "loše" strane itd. itd. To je puno posla! I to traje!

A ljubitelj žena ne mora se bačkati s detaljima nečije osobnosti, tj. obraćati puno pažnje na to koga voli, jer zapravo ne voli ženu kao osobu kakva ona jest, nego njenu žensku bit, ono "najdivnije“ u njoj. Osim toga, ne mora se zamarati pitanjem je li sposoban voljeti nekoga kad se zna da voli sve žene.

Naravno, ne bi se baš svi složili s Adamovim stavom o ženama. Neki smatraju da svaka žena doista jest najdivnije biće, ali na svoj, poseban, individualan način – i to je ono što treba upoznati, otkriti, tj. otkrivati i poštivati ako se doista radi o ljubavi. Kako to ne ulazi u interes lovera, žena je – unatoč (ili zahvaljujući) slatkorječivosti – samo seksualni objekt. Drugim riječima: loveri žena zapravo se ne razlikuju od "muških šovinističkih svinja".
Neki bi rekli da tip koji puno "voli žene" i zato ih mora puno trošiti, tj. ševiti, više pokazuje potrošački mentalitet nego svoju stvarnu ljubav prema ženama. Štoviše, da takav tip ni ne zna što je ljubav jer je nezreo i narcisoidan – što pak ne znači da voli sebe, nego samo da je fasciniran svojim izgledom i da se divi sam sebi . Upravo zato što je toliko obuzet sobom, ne vidi drugo biće; a u njegovoj verziji ljubav je samo dobivanje pažnje.

Iako se Adam vjerojatno ne zamara ovakvim kritičkim prosudbama, zanimljivo je da i on u spomenutom intervjuu kaže "Ja sam strašno samostalan, ali užasava me pomisao da budem sam. (...) Volim pažnju. Ne mogu podnijeti da ju ne dobivam."

 

Međutim, Adam je nezadovoljan što javnost nema bolje mišljenje o njemu:

"Imam osjećaj da me ljudi znaju samo kao pjevača koji je izlazio s lijepim djevojkama. (...) Bio sam glazbenik koji je cijelo vrijeme gol u prisutnosti djevojaka i to je sasvim u redu. Ali želio sam napraviti nekakvu ravnotežu. Kad sam počeo sudjelovati u showu 'The Voice', pomislio sam kako će ljudi napokon vidjeti da imam i mozak."

Zgodna pomisao. Samo u tu svrhu Adam bi se trebao posvetiti svojim malim sivim stanicama jednako kao i svojim mišićima. Ili bi trebao postati iluzionista – da ljudi (koji su stariji od tinejdžera i koji imaju mozak) osim prazne ljuske, zgodne maske kojoj se možeš diviti, vide i ono čega nema. 

Rihanna "otkrila" zašto joj treba Chris Brown (II)

Osim nove ispovjedi o vezi s Chrisom Brownom, Elle donosi i Rihannina razmišljanja o djeci i teškoćama u pronalaženju "pravog muškarca" – snabdijevajući nas važim obrascima mišljenja i ponašanja koji su "in".

O djeci:

"To se može dogoditi sutra ili za dvadeset godina. Kad bude pravo vrijeme za to, Bog će mi poslati malog anđela. Ali najprije, naravno, moram naći muškarca. Naime, u ovoj slagalici nedostaje jedan vrlo važan komad!"

Mnoge nezrele osobe misle da su djeca "mali anđeli“, apsolutna dobrota (za razliku od ostalog, pokvarenog, zlog svijeta) i netko tko će ih konačno razumjeti, biti njihov i držati (čuvati) ih na putu dobra. Ali djeca nisu anđeli, nego osobe u nastajanju koje trebaju puno ljubavi, razumijevanja i pažnje. I ne dolaze nam da bi ispunila naše potrebe i razriješila naše frustracije, nego da bi živjela jedan novi, svoj život, koji mi – poput "anđela čuvara", kao odrasle i odgovorne osobe –  trebamo podržati.

Svakako, Rihanna je u pravu, u ovoj slagalici nedostaje jedan jako važan komad, ali to nije muškarac – nego ona sama, koja "najprije, naravno," treba odrasti.

O pronalaženju "pravog muškarca":

"Mislim da je to svakome teško! To nema veze sa slavom. (...) Ali ja samo trebam naći osobu koja me balansira, jer tada stvari kao što je moj raspored neće biti važne."

Eh, nema tog muškarca koji ženu može "izbalansirati“, ako ona nije u stanju uspostaviti ravnotežu sama u sebi (jednako važi i u obrnutom slučaju, naravno).

U razgovoru s Ellen DeGeneres, u studenom 2011., RiRi je "otkrila“ kakve muškarce voli.

"Volim one agresivnije, ali uz to i tajanstvene. Volim da su sigurni u sebe i da znaju pokazati svoju muškost. Ja sam dama, i jedini način da nešto uspije u vezi je da oboje igramo svoje uloge. Jer ja ne mogu nekome u vezi biti muško, niti to želim. Muško sam cijelo vrijeme na poslu". 

Ellen DeGeneres to svesrdno potvrđuje svojim (jao!) komentarom: "Tvoj je posao donositi odluke. Ti želiš da netko drugi u vezi preuzme kontrolu i donosi takve odluke. A teško je naći frajera kojeg neće zastrašiti tvoja snaga."

Ono što upada u oči je da Rihanna – nakon što ju je dečko koristio kao vreću za udaranje – izjavljuje kako voli agresivne muškarce(!). Samo moraju biti tajanstveni (takvi uvijek imaju neke mračne tajne koje privlače mazohiste), sigurni u sebe (tako da bar jedno u vezi bude sigurno u sebe) i znati pokazati svoju muškost – tradicionalno shvaćenu kao paket sljedećih osobina: impresivna fizička snaga, neograničena seksualna potentnost, mentalna nadmoćnost, emocionalna neosjetljivost, grubost, tvrdoglavost i, naravno, agresivnost.

Drugim riječima, "pravi muškarci“ su oni samodopadni, koji se impulzivno ponašaju i skloni su manipulaciji (psihološki model zvan "tamna trijada"). 

Shodno tome, "jedini način“ da veza uspije je ako oboje igraju tradicionalne uloge: žena – slaba, nesigurna, podložna, ne razmišlja ("tijelo“ u vezi), 
a muškarac – snažan, siguran u sebe, dominantan, onaj koji odlučuje i kontrolira ("glava“, "mozak" u vezi). 

Tako RiRi izrijekom (ne samo svojim pjesmicama i ponašanjem) urezuje stereotipe muško-ženskih odnosa u glavice svojih slušatelj(ic)a..

Pri tom stavovi da je donošenje odluka isključivo racionalna = poslovna = muška aktivnost te da u vezi muškarac treba "preuzeti kontrolu i donositi odluke“ govore o stvorenju koje definitivno nije snažno. 
Jer snažna osoba ne misli za sebe da ne može/ ne treba odlučivati o svom (emocionalnom) životu i sigurno ne želi da netko drugi preuzme kontrolu nad njom. 

Garantirani ishod "uspješne veze" á la RiRi je da "dama" sebe srozava na otirač (i vreću za udaranje)! 

Takvi stavovi o muškarcima i o vezama ni mojoj baki više ne bi bili uzor. Ipak, oni se uspješno penju na top ljestvicama svijesti milijuna RiRinih fanova

Eto zašto su njene izjave medijska poslastica: savršeno služe za ukalupljivanje u stereotipe i manipuliranje masama.

Još jedan primjer razmišljanja i ponašanja koji su in promoviran je proslavljanjem Rihanninog 24. rođendana (20. veljače).

Tom prigodom ona i Brown postavili su na Twitteru međusobno remiksirane pjesme. RiRi je remiksirala Brownov singl "Turn Up The Music" – u kojem pjevuši: "I need it in my life, yeah.... I love you, baby!“ A u njenoj remiksiranoj pjesmi "Birthday Cake" Brown joj izjavljuje svoju ljubav riječima: "Girl I wanna fuck you right now. Been a long time, I’ve been missing your body… Give it to her in the worst way. Can’t wait to blow her candles out."

Ovim primjerom oboje poručuju (i na tome vješto zarađuju) da je nasilje u vezi ne samo prihvatljivo nego i poželjno, da su u vezi dvoje ljudi najvažniji seks i požuda – i da se to zove "ljubav“.

Premda se u njihovoj vezi uopće ne radi o ljubavi, nego o seksualnoj ovisnosti dvoje nezrelih ljudi kojima su (osim, valjda, glazbe) seks i agresivnost očito jedini snažni doživljaj i osjećaj.

Demi Moore "uljepšana" fotošopom

Nakon nedavne objave raspada braka i potom boravka na liječenju, Demi Moore osvanula je kao nova na fotografijama reklamne kampanje Helene Rubinstein.

Žena koja je izgledala prekrasno u vrijeme cvjetanja ljubavi s Ashtonom Kutcherom sparušila se kad je ta veza pukla. Jer ne može prihvatiti da Ashton jedino želi fascinirati i zabaviti svoju okolinu (posebno žene) da bi tako potvrdio sebe, te da mu je sve dalje/dublje od toga gradivo višeg razreda, koje on još nije svladao i ne zna se kad će.

Dio medija pozdravlja Demin "comming back“ i super izgled na fotkama, smatrajući ih "porukom Ashtonu“ (koja mu "pokazuje što gubi“). A drugi (veći) dio kritizira i izvrće ruglu njen fotošopirani pokušaj pomlađivanja, izjavljujući da ona izgleda "neprepoznatljivo“ a da je moguće da su fotke nastale prije dvije godine (za vrijeme slične kampanje H. R.) ili prije njezine krize pa su sada puštene u javnost kako bi dokazale da je ona opet u top formi. 

 

 

Teško je reći je li Demi na ovim slikama lijepa ili ne – jer nje tu nema.

Bila to "poruka Ashtonu", svekolikoj javnosti ili sebi samoj, poruka glasi: ne mogu se prepoznati, nema me.

Slike prikazuju lik, čak bi se moglo reći i tri različita lika – s ispeglanom, glatkom, sjajnom kožom, bez ijedne bore, pore i pjegice, s precizno odmjerenim proporcijama očiju, nosa, usta, i s umjetnički nijansiranim (ne više porculanskim koliko plastičnim) tenom – koji istina podsjećaju na stvarnu Demi Moore, ali jednako tako podsjećaju i na neke druge glumice ili manekenke, a možda najviše na virtualne likove iz The Sims-a.

                   Demi Moore                                                                        Ditta Von Teese

Demi u kampanj H. R. 2010.

Je li to ideal ljepote kojemu sve žene trebaju težiti?

Da li korištenjem novih H. R. kozmetičkih proizvoda sve žene mogu postati ovako "mlade i lijepe“ – gubeći svoju osobnost, individualnost, identitet, ljudsku životnost?

 

Mediji desetljećima nameću imidž žene koja treba biti sve mlađa, mršavija, zategnute kože i uzdignutog poprsja. Drugim riječima, žene koja se oboružana ratničkim bojama i kremama "bori protiv bora“ i svih drugih znakova starenja. Zašto? Zato što biti star(iji) znači biti manje seksualno atraktivan (preciznije: atraktivan manjem broju potrošača). A seks je ono što prodaje novine, filmove, TV emisije, automobile, kozmetiku, košulje, hladnjake, pivo, hranu za kućne ljubimce, telefone, kredite, sportske manifestacije itd. itd. U svakom segmentu prodaje poželjni su mladi i lijepi, istaknutom seksualnošću "produhovljeni“ likovi.

Na važeće estetske i modne imperative koje mediji svakodnevno naturuju – ne starjeti, ostati zauvijek (ili barem što duže) mlad i seksualno izazovan – stvarna žena, pa bila ona i glumica ili manekenka, teško može odgovoriti. Ali i za to ima lijeka. 

Fotošopirano, tj. kompjutorski obrađeno tijelo žene odgovara svim zahtjevima moderne tržišne estetike i u svako doba. Zahvaljujući digitalizaciji, svaka žena može izgledati "savršeno“. I dok njeno fizičko tijelo stari, njen fotošopirani, virtualnan lik može biti sve mlađi i seksipilniji.

L.O.O.K.E.R.

Naime, žensko (a sve više i muško) tijelo – odvojeno od stvarne osobe i "uljepšano“ prema važećem stereotipnom (uniformnom) konceptu ljepote i seksipilnosti – dobiva samostalnu, kompjutorski proizvedenu, virtualnu egzistenciju i kao takvo može se po želji i potrebama tržišta re-producirati, pre-oblikovati, čak i kao kolaž uradak, za svaku dalju uporabu (kako je to sjajno, još davne 1981, predvidio Michael Crichton u filmu Looker).

I upravo zato što lik na fotošopiranim fotkama gubi vezu sa stvarnim ženskim tijelom, on gubi identitet, osobnost, individualnost – za račun "ljepote". I zato je nekad teško prepoznati stvarnu osobu u njemu ili on može izgledati kao netko drugi i zapravo biti lako zamjenjiv s nekim drugim jednako propisno lijepim likom.  

Naslovnica časopisa W 2009. s tijelom Demi Moor – ili manekenke Anje Rubik (?)

Gledajući manekenke koje sve odreda promoviraju isti (apstraktan, stereotipan) koncept ljepote i seksualnosti i gledajući fotošopirane fotografije modnih, filmskih, glazbenih i drugih zvijezda, realno je očekivati da kompjutorski generirani likovi žene u području mode, marketinga i sl. uskoro postanu posve samostalni – s vlastitom "osobnošću“ i vlastitim životom. I tada uopće više ni neće trebati stvarne žene kao materijalnu podlogu, nego će biti čisti proizvodi tržišno-tehničkog uma, koje ćemo mi (kao u filmu Anrewa Nicolla Simone, izvorno S1m0ne) doživljavati kao stvarne "osobe“.

Kroz cijelu povijest društvo je oblikovalo izgled žene prema određenim kriterijima ljepote i ženstvenosti i tako u različitim historijskim verzijama obnavljalo (ostvarivalo) drevni mit o ciparskom kiparu Pigmalionu koji se zaljubio u lik žene koji je sam isklesao i izmolio boginju Veneru da ga oživi, da bi se s tim likom, svojih ruku djelom, mogao seksati, tj. oženiti.

Pitanje je, međutim, jesmo li svjedoci vremena, novog mitološkog doba, u kojem kip – sada virtualan, kompjutorski generiran, preuzima moć i nadzor nad Pigmalionom – društvom, stvarnim svijetom?

Činjenica je, naime, da premda povremeno grintamo i kritički reagiramo na neki slučaj fotošopiranja, to činimo uglavnom kad nam izgleda "pretjerano“ i "očito", dok zapravo svakodnevno ni ne primjećujemo brojne estetske korekcije na licima i tijelima manekenki i glumica u tisku. Fotošopirani likovi neprimjetno postaju sve prihvatljiviji; već smo navikli na njih i usvojili ih kao normalne (zaboravljajući da stvarni ljudi izgledaju različito). Štoviše, to su uzori koji nam određuju što je lijepo, erotično, ženstveno, što trebamo željeti i čemu trebamo težiti.

To je ono što mi smatramo lijepim i za čime čeznemo: da mi je takav ten bez ijedne pjegice, takve pune usne, takva linija... To je ono što se traži, ono što prihvaćamo i želimo – kao naš uzor prema kojemu oblikujemo svoj izgled, osobnost, seksualnost – da bismo i sami postali što više nalik stereotipnim, fotošopiranim, virtualnim ljepoticama.

Surrogates

Tako mnoge žene koje o sebi misle da su ružne, stare i/li debele ne koriste svoju moć da promijene nešto u sebi i osjećaju se dobro te tako počnu zračiti ljepotu iz sebe (umjesto umora, odustajanja, jada, nemoći i sl.), nego uzdišu gledajući fotošopiranu gomilu manekenki i zvijezda koje im nadmoćno i imperativno poručuju što "trebaju“ raditi kako bi izgledale ljepše i mlađe. Poruka koja kod većine žena samo još pojačava osjećaj nemoći i jada.

A zapravo, paradoksalno, kada bi se ta poruka i dala lako ostvariti, rezultirala bi stereotipnom, simsovskom ljepotom – bez doživljaja vlastitog vremenovanja, bez čulne seksualnosti, bez individualnosti – bez ljudske životnosti (a u ponekim, pretjeranim slučajevima čak i uz ismijavanje i ruganje okoline). I sad neka netko kaže da je danas lako biti žena!

Rihanna: "Biti sam je precijenjeno"

Rihanna opet javno kuka, ovaj put u showu britanskog voditelja Jonathana Rossa, kako je biti sam fuj, pljuga i jadno. Mora da joj je sirotoj baš gadno teško kad u par mjeseci dva puta ponavlja jednu te istu žalopojku.

E, sad, ima puno ljudi koji bi se s njome složili, i u tome sigurno nije usamljena. Ali ima i neki filozof koji kaže da čovjek nikada nije sam. Odnosno, da je uvijek u društvu – sam sa sobom. Tako gledajući, moglo bi se reći da čovjek kad je sam, može biti u dobrom ili lošem društvu. A onda bi se opet moglo reći da ako si ti sam sebi loše, ubi' bože dosadno i nezanimljivo društvo, onda je stvarno biti sam (sa sobom) "precijenjeno“. Međutim, ako si ti sam sebi dosadno i jadno društvo, kakvo ćeš društvo biti drugima? Zašto bi se drugima više sviđalo biti s tobom ako se tebi samom/samoj ne sviđa da budeš sam/a sa sobom?

Možda bi Rihanna mogla malo pripaziti što govori, barem javno i posebno pred frajerima (privatno može misliti da je jadna i kukavna, ali javno to nije poželjno). Jer, može se desiti da baš zbog takvih izjava opet naiđe na nekog tipa koji će smatrati da ako ona misli da je sebi "precijenjeno“ društvo, onda je ni on ne mora cijeniti, nego je može tretirati k'o štracu, tamburati i na razne načine legitimno omalovažavati i ponižavati (sve do razine na kojoj i ona sama misli da jest).

Nadamo da se takvo što neće desiti i da će Rihanna dograbiti malo samopouzdanja i samopoštovanja možda baš sad dok je sama, tj. prije nego što opet naiđe neki farabut i nasilnik, kao Chris Brown, koji ju nije spreman cijeniti više od nje same. 

Ali, ima još nešto što ne govori baš u prilog našoj tugaljivoj Rihanni. U prijašnjoj javnoj ispovjedi, u televizijskom intervjuu s Ellen DeGeneres sredinom studenog prošle godine, žaleći se na samotničko stanje privatnog života zbog pretjerane predanosti radu, Rihanna reče: "'Moj privatni život u velikoj mjeri ne postoji i to nije dobro. Nije dobro na duge staze, nije za mene, nije za nju.“

Da intervju nije bio za gledatelje nego za slušatelje ili čitatelje, ovi bi pomislili da s Rihannom još netko možebit' sjedi na kauču jer je rekla "nije za mene, nije za nju“. Međutim, gledatelji su mogli vidjeti (a novinari su to u tisku pojasnili komentarom) da je Rihanna rukama pokazala na "intimni dio svoga tijela“, pod čim se misli na međunožje, tj. spolni organ, da to tako, fino, kažemo.

 

Podsjetilo me to na jednu sličnu izjavu žene koja je, tražeći savjet u vezi seksualnih problema, svoj "intimni dio“ nazvala "moja kolegica“ i time izazvala zbunjenost sugovornika kojemu je trebalo nešto vremena da shvati o kome/čemu se radi. Ono što u oba slučaja zbunjuje je odvajanje i personifikacija tog našeg... hm... dijela tijela, za koji uglavnom ne znamo kako bismo ga nazvali – za razliku od ostalih dijelova koje slobodno, bez straha i srama nazivamo njihovim imenima. Istina, za to baš i nemamo neki veliki izbor imena, osim suho medicinskih i sočno psovačkih, ali ipak je nazivanje "ono dole“, "ona stvar“ i sl. malo čudno, čak i djetinjasto. Ispada da kako god slobodni, otkačeni i ateistički raskalašeni bili, taj dio sebe ipak doživljavamo s jednakom vjerskom odbojnošću i snebivanjem kao i u staro doba.

Svakako, kad tom dijelu tijela dajemo zasebnu egzistenciju, pa to bude "ona“ (kolegica, Mica, mačkica...) ili "on“ (Stojko, Miško...), mi se rješavamo nelagode, a "kolegici“ i "Stojku“ dajemo slobodu da žive (od morala, a počesto i od svake pameti) nezavisan život.

Zanimljivo je da tako nikada ne personificiramo druge dijelove tijela. Ne kažemo npr. "ovaj propuh nije dobar ni za mene ni za njega" – misleći na oko, ili uho, ili lijevi bubreg. Zašto? Jer je to dio nas, to smo sve mi. A kad se radi o "intimnim dijelovima“, onda ispada da je to odvojeno od nas, k'o neka zasebna ličnost. Zato se valjda i možemo nemilo "trošiti“, sebe davati bilo kome, bilo kada, bilo gdje (bez razmišljanja, pa i bez naročitih osjećaja) – jer to ne dajemo sebe ili dio sebe, nego "nju“/"njega". Odnosno, "ona“/"on“ se daje, a mi s tim nemamo veze (i nismo za to odgovorni).

Ali, onda pak ispada da taj dio tijela baš i ne cijenimo bog zna kako (ne bismo npr. svoju ruku dali bilo kome, bilo kada, bilo gdje da s njome maše nekom političaru ili celebrityju, ili da s njome kopa nos – jer je to naša ruka i ne smatramo to nekim znakom oslobođenosti ni naprednosti ni otvorenosti da ju samo tako dijelimo s drugim).  

Zašto je to dodatna opasnost u Rihanninom slučaju? Već se jadna žali da je sama sebi nezanimljivo društvo. A kad se tome doda da svoju vlastitu seksualnost vidi kao nešto odvojeno od sebe, može joj se stvarno desiti da i u budućnosti naiđe na frajera koji ju neće cijeniti jer je dosadno društvo i za koga ona neće biti Rihanna – Rihanna (osoba) nego Rihanna – "ona“.

P.S.

Pozdrav svim ženama za Međunarodni dan žena, sa željom da se doista emancipiraju,
tj. nauče biti dobro društvo – prvo sebi pa drugima, i za sebe misliti/govoriti "ja“, a ne "ona".

Courtney Cox godinu dana bez seksa

Courtney Cox javno je progovorila o detalju svog privatnog života koji nepogrešivo garantira visoku zainteresiranost publike i simpatije mnogih za glumičine obnažene "rane razvoda“.

Dakle, godinu dana bez hopa-cupa (mora da joj se ten gadno pogoršao od toga). A osim te, kako prenose mediji, "šokantne izjave“, Courtney je svekolikoj javnosti u povjerenju priopćila i da je u tom periodu "izašla samo s jednim muškarcem“. Na pitanje je li taj "izabrani“ netko iz serije (pikirajući na Josha Hopkinsa, kolegu iz serije Cougar Town), Courtney je, kažu mediji, "ostala tajnovita i kratko odgovorila 'Možda'". Kako "ostala tajnovita“?! Valjda, odjednom postala tajnovita i – dobro izbalansiranom taktikom "otvori-zatvori“ tzv. škakljive teme, koje garantirano privlače pozornost – odlučila odglumiti damu. "Možda“ je onaj slatki damski odgovor kojim se žene igraju, ponekad samo da bi se zabavile, ponekad da potvrde mit o ženi kao "tajni“, ponekad da proračunato manipuliraju publikom (bio to jedan zainteresirani nevoljnik ili gomila naivaca, svejedno), a često time samo šarmantno prikrivaju vlastitu nesposobnost da se ponašaju kao zrele osobe.

Nakon tog damskog odgovora, kojim je publika izgubila mogućnost daljnjeg virenja u Courtneynu spavaću sobu, glumica je "otvorila dušu“ i iznijela svoje osjećaje glede (ne)izlazaka s muškarcima: "Muškarci me ne zovu da izađem. (...) Inače ne volim izlaziti. (...) Vrijeme je da iziđem. (...) Doista još nisam spremna, još uvijek sam vrlo emocionalna." Publika je malo zbunjena ovom zbucanom ispovjedi. Što sad? Je li problem u tome što je ne zovu ili u tome što ona nije spremna izići? Ako ne voli izlaziti, zašto je vrijeme da iziđe? Je l' hoće da ju zovu ili da ju ostave na miru?

Eto što je problem s damama (kao i s djecom): nikad ne znaš što zapravo žele. A čini se da nekad ne znaju ni one same.

U istom, miš-maš stilu osvajanja naklonosti publike, Courtney na kraju uspoređuje sebe (nakon jedanaest godina braka) i novopečenu djevojku bivšeg supruga: "Vrlo je visoka, ja nisam. Vrlo je mlada, ja nisam.“ Dakle, presudna razlika između nje i novoizabrane je u tome što je ova mlađa i viša, novi model – pa mu hitrije i lakše može dodati kapu s vješalice i Cornflakes s gornje police kuhinjskog ormara, dok je ona stara i spora, zabole ju vratni kralješci i ne može mu služiti. Svašta! Ali barem smo saznali što želi Courtney Cox: želi biti visoka, mlada i medijski prisutna.