Katie Holmes u post–bračnoj krizi

Nakon što se brzinskim, premda pomno isplaniranim razvodom oslobodila od kontrolorskog duha Toma Cruisea i utjecaja scijentologije, Katie Holms prolazi kroz post–bračnu krizu, nastojeći ponovo pronaći sebe.

Razvod braka ne spada u događaje kojima se hvalimo. Kad ga spomenemo, osjećamo se nelagodno, kao da time priznajemo neku svoju pogrešku – što smo se vjenčali za "krivu" osobu, što se nismo prije razveli, ili pak zato što nismo uspjeli održati brak, što smo ostavljeni i sl.

A, zapravo, našlo bi se dosta onih koji imaju više razloga pohvaliti se time (jer su okončali nešto što im nije odgovaralo, prestali lagati sebe i drugoga, riješili se nekoga tko ih nije volio i zauzeli se za sebe) nego svojim vjenčanjem. Ako ništa drugo, za vjerovati je da ovaj put znaju što rade.

Zato je prava šteta da – za razliku od vjenčanja koja se slave sa sve više pompe, uzvanika i halabuke (kao uvod u brakove koji su sve labilniji i traju sve kraće) – rastave prolaze u tišini, uglavnom samo s osjećajem muke, nelagode i srama. A u mnogim slučajevima zaslužuju bar malo slavlje jer označavaju da je čovjek odlučio promijeniti nešto što nije bilo dobro u njegovom životu i učiniti ono što je za njega bolje. 

Takav razlog za slavlje imala je i Katie Holmes kada se prije mjesec i po oslobodila kontrole i manipulacije "savršenog" supruga. Mediji su tada obilato izvještavali kako zrači energijom i pozitivnošću, ima gomilu planova, projekata itd. Međutim, izgleda da je prvotno ushićenje slobodnim životom malo splasnulo.

"Iako se prije nekoliko tjedana doimala kao da je na vrhu svijeta, govori se da lijepa brineta sada prolazi kroz krizu samopouzdanja suočavajući se sa stvarnošću u kojoj živi sama kao samohrana majka."

"Oslobođena od Toma i scijentologije, predviđala je nevjerojatnu zlatnu budućnost za sebe i Suri. No čini se da je sjaj koji ju je okruživao u danima nakon razvoda ispario."

"Ona doista nikad nije pretpostavljala da će život poslije Toma biti ovakav."

(Daily Mail)

Katie se, naravno, neće suočavati sa stvarnošću kao tisuće drugih samohranih majki, koje su doista same (bez posluge, dadilja, tjelohranitelja itd.) i bez dovoljno sredstava za život. U tom smislu isticanje njenog statusa samohrane majke zvuči doista patetično.

Ali ono s čime se ona suočava je da sada – bez prihvaćanja oslonca u Tomu i nastojanja da bude onakva kakvu ju je on htio – mora naći sebe i oslonac u sebi, te sama kreirati svoj život i život svoga djeteta.

To je onaj dio "života poslije Toma" o kojem ona nije razmišljala.

Zato je previdjela da je, kako god velik, razvod samo prvi korak u slobodu, a ne ono što će joj automatski donijeti punu slobodu i "zlatnu budućnost".

Jer, sloboda ima dva lica. Jedno je sloboda od izvanjske prisile, tj. nametanja tuđe volje, a drugo sloboda za ono što čovjek želi za sebe (unutarnja sloboda) – koja iziskuje svijest o sebi i samopouzdanje, što Kate prilično manjka.

Nakon višegodišnjeg prihvaćanja tuđe volje i sustavne manipulacije, razumljivo je da ima "krizu samopouzdanja" i da povremeno "izgleda kao da na svojim ramenima nosi težinu cijelog svijeta" (Daily Mail).

Problemi koje trenutno ima sama sa sobom očituju se i u njenom dnosu prema djetetu:

"Mada Katie pokušava osmisliti što normalniji način života za djevojčicu, uključujući posjete zoološkom vrtu i jela od uličnih prodavača umjesto skupih restorana, glumicu brine mogućnost da joj kćer živi na dva vrlo različita načina života." (Daily Mail).

Maloj Suri svakako neće biti lako balansirati između tate koji ju obasipa skupim darovima, tretira kao odraslu u pitanjima oblačenja, spavanja i sl., voza u privatnim avionima i želi obrazovati u scijentološkoj školi, i mame koja je za vrijeme braka – odustajući od sebe (i djeteta) – prihvaćala muževljeve nazore i metode odgoja, a koja sada želi da se dijete prestane ponašati razmaženo, kupuje joj sendviče na uličnim štandovima, voza ju taksijem i upisuje u katoličku školu.
Sve to više govori o mogućnosti razvoja poremećene, a ne zdrave osobnosti djeteta.

I ujedno govori o tome da Katie i dalje živi pod utjecajem svog bivšeg, da joj treba neko vrijeme, pa i pomoć, da se doista (u sebi, a ne samo formalnim raskidom braka) oslobodi tog utjecaja i izgradi vlastito uporište i smisao života – što joj jedino može omogućiti da pomogne i sebi i svom djetetu.

"Katie silno želi pronaći vlastitu snagu, stoga je potražila stručnu pomoć i jednom tjedno posjećuje trenera osobnog razvoja da joj pomogne ponovno zadobiti sebe kakva je nekoć bila." (Daily Mail)

 

Super je što je potražila pomoć. Svatko se nađe u situaciji ili periodu života kada se osjeća izgubljeno; nekad se sam pronađe, a nekad mu je u tome potrebna pomoć. Samo, kad se sabere i ponovo pronađe sebe, čovjek nikada ne zadobije sebe kakav je nekoć bio, nego sebe promijenjenog i obogaćenog iskustvom koje je u međuvremenu proživio – bilo to iskustvo dobro ili loše.

Čak i kad je nešto krivo, pogrešno radio, kad to spozna, čovjek raste, mijenja se; zna više i može promijeniti svoje razmišljanje/ponašanje tako da mu bude bolje. I to ga čini drugačijim, većim, zrelijim od onoga koji je bio prije.

Nakon braka s Tomom, Katie više nikad neće biti ista kakva je bila prije. Ne zato što bi joj život s njime trebao ostaviti dugotrajne traume (osim ako se ne želi sakriti u njih, sažalijevati se i tako nastaviti s odustajanjem od sebe), nego zato što je kroz taj život/odnos spoznala što za nju nije dobro i što za sebe želi, tj. sazrela je.

Možda je do toga mogla doći i nekim manje bolnim iskustvom. A možda i nje. U svakom slučaju, važno je da ju to iskustvo potakne da nađe ono što je za nju najbolje.

 

Johnny Depp se razveo jer mu je bilo "smrtno dosadno“ i jer želi "biti slobodan"

Johnny Depp ostavio je Vanessu Paradis i pritom iskoračio iz dosadašnje šutnje o privatnom životu, optuživši Vannesu da je bila dosadna, činila ga jadnim i neslobodnim.

Johnny Depp i Vanessa Paradis, francuska pjevačica, manekenka i glumica, zajedno su živjeli 14 godina.

Cijelo to vrijeme privatni su život brižljivo čuvali podalje od medijske javnost. Po tome su spadali u rijetke glumačke parove koji svoju slavu ne potpomažu "novostima", skandalima, bizarnostima ili nebulozama privatnog života i upravo time izazivali su poštovanje mnogih.

Priču o raskidu mediji su počeli vrtjeti početkom ove godine. Nakon mnogih nagađanja, raskid je nedavno i "službeno" potvrđen (što zapravo znači da je došlo do odluke o raspodjeli imovine).

Iako pažnju javnosti sada zaokupljaju priče o raznim "drugim ženama" koje su se već nekako instalirale u Deppovu životu, mnogo je zanimljivija izjava "izvora bliskog bivšem paru" koja se pojavila u medijima samo par dana prije objave da su Johnny i Vanessa prekinuli, a donosi "ekskluzivne informacije o pravim razlozima njihova raskida" (RadarOnline.com).

Jedna od "ekskluzivnih informacija" je da se Johnny "smrtno dosađivao s njom. Biti s Vanessom činilo ga je jadnim." 

Siroče! Mora da se gadno napatio. Sigurno mu je sad puno lakše kad svekolika javnost suosjeća s njime, njegovim strpljenjem i mučeništvom i čudi se što je uopće radio s tom dosadnom ženom.  
Stvarno, što je radio s njom – ako je ona tako smrtno dosadna da on, sav živahan, vedar i energičan, nije mogao dobiti od nje ništa što bi mu bilo zanimljivo? Zašto se pretvarao da ju voli?

Ili se možda nije pretvarao? Pa, prije samo osam mjeseci je izjavio da je ona "nevjerojatna podrška, puna ljubavi i talentirana na sve moguće načine" (Daily Mail). Bit će da je ona do tada bila zanimljiva, jer ga je začarala svojim lijepim očima ("a onda se okrenula, vidio sam te oči i - bum!"), spasila od samouništenja alkoholom i podarila mu djecu – zbog čega se, prema vlastitim riječima, prestao "osjećati prazno, ljutito i frustrirano" i počeo cijeniti život (Daily Mail).

Ali onda se valjda tako naglo promijenila da on nije imao izbora nego javno ju oblatiti i povrijediti. Da svi – uključujući i njihovu djecu, kćer Lily-Rose (13) i sina Jacka (10) – vide kakva je ona i da on pred svima ima opravdanje za to što ju je ostavio.

Valjda je to razlog njegovih oprečnih izjava? Ili je Johnny samo konfuzan serator?

Ima i druga "ekskluzivna informacija“ o raskidu, a ona glasi: "Johnny nije više želio biti s Vanessom. Postali su jako udaljeni i on je želio biti slobodan i isprobati nove stvari. (...) Nije upleten u neku strastvenu, tešku novu romancu i ne planira odmah uskočiti u nešto, ali živo želi ponovo se zabaviti."

Razumljivo je da se ljudi u vezi mogu udaljiti i da ne žele biti jedno s drugim. To je skroz ok razlog. Ali željeti "biti slobodan i isprobati nove stvari" i "ponovo se zabaviti" su razlozi posve druge prirode.

Oni naime impliciraju da u vezi, tj. braku, nisi slobodan, ne možeš isprobavati nove stvari niti se zabaviti. 

Očito je da se Johhny pridružio klubu onih koji smatraju da je brak – s papirnatom potvrdom ili bez nje, dakle čak i u varijanti tzv. slobodnog braka – zapravo stanje neslobode. Ispada da tu čovjek posve izgubi osobnu samostalnost, važnost vlastitih interesa i želja, mogućnost druženja, zabave i svega što se smatra "slobodnim životom".

Brak, istina, mijenja štošta u čovjekovu životu: interese, sklonosti, slobodno vrijeme i sl. Ali promjene (u odnosu na neko "idealno" stanje slobode) donosi mu i posao, razni društveni angažmani, obrazovni tečajevi, hobiji, itd. Svejedno, samo kad je brak u pitanju, te se promjene očitavaju negativno – kao gubitak slobode, pa čak i kao nemogućnost uživanja i zabave.

Zanimljivo. Jer to znači da kad je brak u pitanju primjenjujemo adolescentsku predodžbu o slobodi – prirodnu kod mladih ljudi, koji još nemaju izgrađen osjećaj vlastitog životnog smisla – po kojoj biti slobodan znači: raditi ono što ti se prohtije, tulumariti do iznemoglosti i ne opterećivati se pitanjima svrhe, smisla i odgovornosti. Odnosno, ne imati osviješten odnos ni prema kome/čemu– pa ni prema sebi samome. (Shodno tome, "idealno" stanje slobode je ne-rad, ne–razmišljanje i neobavezna raspoloživost za sve što donosi trenutačno uzbuđenje i zabavu.) 

Iz te adolescentske predodžbe o slobodi brak se doista i ne može vidjeti drugačije nego kao tamnica. Posebice što mnogi tek s brakom spoznaju osjećaj odgovornosti – i to prema drugome (ne prema sebi!), pa se takva odgovornost s vremenom nužno pretvara u tlaku, muku i osjećaj izvanjske prisile. A onda se javlja "živa želja“ da se čovjek ponovo osjeća "mlad i slobodan" (ili bar "slobodan", ako ga pritišću godine).    

Dakle, drugi važan, ako ne i važniji razlog raskida je što se Johnny uželio ponovo biti adolescent: partijati, piti, ševiti i ponovo se slobodno osjećati "prazno, ljutito i frustrirano".

Kažu da se to zove kriza srednjih godina. Nikad mi nije bilo jasno znači li ta hormonima potpaljena kriza da se čovjek dio života pretvarao da je odrastao, jer se to od njega očekivalo, a zapravo je emocionalno ostao na razini adolescenta, ili je i mentalno ostao adolescent?  

A još mi je manje jasno zašto ta kriza  mora zveknuti po glavi i one koji nisu u krizi – životnog partnera i djecu? 
Mora li se iskorak u "slobodu" izvesti dramatično, uz okrivljavanja drugoga za ono što si sam izabrao i po vlastitoj odluci živio? Mora li djeci biti servirana predodžba da im je jedan roditelj licemjer a drugi smrtno dosadan i da su veze uzajamno varanje, tlaka i odsutnost svega što je u životu zanimljivo i zabavno? 

Možda i mora, ali tada ne možeš za sebe tvrditi da si odrastao, tj. "sazrio", "probudio se" itd.

Iako naizgled poetična, izjava koja daje opću ocjenu Johnnove i Vanessine veze – "Iskra je nestala i ništa nije ostalo" – zapravo je samo patetična. Za očekivati bi bilo da se "iskra", koja plane kad se dvoje ljudi zaljubi, tijekom zajedničkog življenja razvije u ljubav, tj. odnos koji osim emocionalno–hormonalne ushićenosti sadrži i su–osjećanje, razumijevanje i poštovanje. Ako je toga bilo, onda je upravo to – suosjećanje i poštovanje – ono što je "nestalo".

Očito da je molbu za "poštivanje njihove privatnosti" Depp, umjesto medijima trebao uputiti  – samom sebi.

U lošu poeziju spada i uvjeravanje: "On svoju djecu voli više od samog života i odlučan je u tome da ostane svakodnevno prisutan u njihovim životima." 
Svakodnevno prisutan? Uz poslovne obaveze, isprobavanje "novih stvari" i gorljivu želju za zabavom?! Čini se prije da će Johhny svoju prisutnost zadržati na razini apstrakcije tipa: "Stalno mislim na njih iako nisam s njima", kojom se ponose mnogi očevi koji su pohrlili u "slobodan život", bez djece. (U skladu s time mediji se i zabavljaju više pitanjem "Koliko će Vanessa dobiti od Deppovog bogatstva?" nego pitanjem "Kako će Depp osigurati dobar život svojoj djeci koja ostaju živjeti s majkom?")

Kad suspregnem povraćanje zbog patetične i besmislene tvrdnje da netko svoju djecu (ili bilo koga!) voli "više od samog života", pitam se je li im zato što ih tako puno voli osramotio majku, prikazujući ju kao praznu i bezveznu – dok je sebe prikazao kao cool tipa punog strasti za životom.

Ako ove "ekskluzivne"izjave doista potječu od Deppa, onda bi bilo bolje da je nastavio šutjeti jer bi tako ostavljao dojam zrelosti i promišljenosti. A ako – što je također moguće – to nisu njegovi stavovi, nego samo reklamni potez njegovih agenata ili pak medijske smicalice, onda je on to mogao demantirati (kao što je prije mjesec dana demantirao napise o raskidu). Ali nije! Tu je odlučio ispasti "filozof" i šutnjom potvrditi ono što se u njegovo ime govori o ženi s kojom je živio. Kako god okreneš, umjesto filozofa ispadne seronja.

Izgleda da se Johnny Depp, koji je mnoge privukao svojom glumom u filmovima kao npr. Edward Škaroruki, Ed Wood, Don Juan DeMarco, Donnie Brasco, Bijeli prah itd., i privatno srozao na  Jacka Sparrowa – komercijalan lik koji je šarmantan ali stereotipan i pomalo dosadan.

Rihanna "otkrila" zašto joj treba Chris Brown (I)

U intervjuu za časopis Elle Rihanna objašnjava kako je incident s Chrisom Brownom bio njeno "oslobađanje" te kako je sada slobodna svima pokazati srednji prst.

Pod naslovom "Zauvijek snažna“ – koji iz Rihanninih izjava sažima zaključak da je ona unatoč zlostavljanju, traumama i skandalu prije tri godine, bila i ostala snažna osoba – Elle donosi njene najnovije seksi fotke, promotivni video i izjave o incidentu s Chrisom Brownom, reakcijama javnosti, djeci i problemima pronalaženja "pravog muškarca“.

O prekidu s Chrisom Brownom nakon obznanjenog nasilja u njihovoj vezi:

"To mi je dalo oružje. Mislila sam: dobro, jebi ga! Oni znaju više o meni nego što želim da znaju. To je neugodno. Ali to je bilo moje otvaranje, moje oslobađanje, moj trenutak da to iznesem. Htjela sam da ljudi znaju tko sam ja. Razumjeli oni to kao dobro ili loše, meni je jedino bilo stalo da znaju istinu.“

Dakle, javnost je jedna velika ispovjedaonica u kojoj Rihanna ispovijeda svoje tajne, rasterećuje dušu i tako bude "slobodna".

Za što slobodna? Za samosvjestan i sretan život? Ne bi se reklo. Od čega se oslobodila? Od nasilnog momka? Neće biti, s obzirom da se tom istom momku vraća.

O kakvoj nam onda istini i o kakvom oslobađanju RiRi govori?

Kada je 2009. godine tužila Browna jer ju je pretukao i pokušao ugušiti, osjetila je "odgovornost“ za djevojke koje bi iz njenog vraćanja nasilnom momku "mogle izvući krivu ideju" pa je izjavila: "Zaljubila sam se u tog čovjeka. (...) Tako bezuvjetno da sam se vraćala natrag. (...) Kad sam shvatila da moja sebična odluka za ljubav može utjecati na to da neke djevojke budu ubijene, nisam mogla preuzeti odgovornost da im kažem 'Vratit ću se', čak i ako me Chris više nikad ne bi udario.“ 

Za nju je, dakle, to bio "poziv na buđenje, veliki trenutak“. A njena tadašnja poruka zlostavljanim ženama bila je: Ostavite zlostavljače i ne vraćajte im se. Zaslužujete više i bolje.

Taj je događaj osnažio rasprave o obiteljskom nasilju, a mnoge su djevojke i žene nakon toga, slijedeći Rihannin primjer, odlučile obznaniti (punim imenom i prezimenom, što inače nije uobičajeno) da su žrtve nasilja.

Međutim, čini se da iz sadašnje perspektive događaj od prije tri godine Rihanni više ne izgleda kao "poziv na buđenje". Štoviše, njene sadašnje izjave govore o neugodi, jer "oni znaju više" nego što ona sada želi da znaju, i o svojevrsnom kajanju zbog gubitka privatnosti. Ostaje samo to da je "veliki trenutak“ zadovoljio njenu potrebu da popriča sa svijetom i svima kaže kako je njoj – i to je ono što RiRi zapravo misli pod "oslobađanjem": "Što ljudi više znaju o meni, to sam slobodnija. To je kao jedan kostur manje u ormaru, jedna tajna manje, jedan teret manje. Sada to znate, pa o tome možete reći što god želite. Ja ništa ne skrivam."

Ona se, dakle, nije oslobodila od nečega što ju je mučilo (tako da to spozna, prihvati i nadiđe), za nešto bolje, nego se oslobodila od emocija – jer ju emocije mogu ponovo povrijediti.

I snimanje albuma Rated R (2009) bila je terapija u tom smislu (kroz koju je formirala svoj hiperseksualizirani alter ego koji se odvaja od slabosti zlostavljane osobe, tj. njenog emotivnog života): "Bila sam još uvijek zaljubljena i morala sam govoriti o tome. To je bio jedini način na koji sam mogla postići mir, jer je sve bilo u mojoj glavi a ja to nisam mogla ostaviti tamo.“ I tako se glava posve ispraznila.

Dakle, sve što se desilo je da se "probudio" dio javnosti koji je razmišljao o razlozima i posljedicama života s nasilnikom, dok je sama Rihanna nastavila biti prazne glave: ne razmišljati o sebi.

Dobila je, kaže, "oružje“ (valjda protiv Browna, jer mu time ubuduće može zaprijetiti), a dobila je i pažnju, razumijevanje i odobravanje javnosti (sve ono što nezreo, samodopadan, sebičan ego treba) i, naravno, sve veću prodaju svojih pjesmica. 

"Istina" koju Rihanna obznanjuje je zapravo to da ona – kako prije tako i danas – iako želi da drugi znaju tko je ona, sama nema pojma o tome tko je.

Istina je i da se njoj ponovo dešava ono što joj se već događalo – vezivanje uz nasilnika – a da ona to ni ne zamjećuje. Jer se u međuvremenu nije potrudila otvoriti oči i zagledati u sebe, vidjeti dublje i dalje od svog zavodničkog make upa i svoje stražnjice (koji su očiti prioriteti na listi skrbi za sebe).

Istina je također da ona tim djevojkama o kojima je prije silno brinula, žrtvama nasilja ali i drugima (samo na Facebooku ima preko 51 milijun fanova), sada šalje nimalo "odgovornu“ poruku: zlostavljanje je u redu; ostanite uz svoje zlostavljače, vratite im se, jer ne možete bolje i drugačije – jer vi to želite.

A tu opasnu i neodgovornu poruku mnogi mediji podržavaju govoreći o Rihanninoj snažnoj osobnosti, oslobođenosti, neodoljivoj seksualnosti i buntovnom duhu koji radi "ono što želi“.

O kritikama javnosti zbog pomirenja s Brownom:

"Činjenica je da svi misle drugačije. Teško mi je to prihvatiti, ali shvaćam. Ljudi gube svoje vrijeme na blogove i osuđuju, i to je u redu. Jer ja ću i sutra biti ista osoba. I dalje ću raditi ono što želim raditi."

Da bi čovjek radio ono što želi, mora najprije poznavati sebe i znati da je to što želi dobro za njega i da pritom ne povrjeđuje druge. Zna li Rihanna što radi? 

Adolescentska izjava "ja ću raditi ono što ja hoću", stvara privid samosvojnosti i samosvjesne volje, a zapravo izražava samo potrebu za postizanjem samosvojnosti, spremnu i na nepromišljene, neodgovorne i neobazrive (egoistične) postupke.

Mišljenja drugih – koja tolerira tako što ih ignorira – sada su smetnja. Jer, ona će ostati "ista“, sretno prigrlivši svog zlostavljača. 
 

Poanta svega toga je da Rihanna – "oslobođena", tj. otcjepljena od svojih emocija (od sebe) – doprinosi programiranju kojim publika postaje neosjetljiva na problem nasilja, na način da nešto duboko uznemirujuće postaje zabavno, uzbudljivo i cool.