Osjeća li se Demi Moore bolje lažirajući novu vezu?

Nastojeći pokazati kako je preboljela bivšeg mužića Ashtona Kutchera i pri tom izazvati njegovu ljubomoru, Demi Moore je navodno lažirala vezu s novim muškarcem. 

Nakon stresnog suočavanja s činjenicom da je opetovano opraštanje Kutcherovih šaranja besmisleno i ponižavajuće, Demi se psihički raspala, pa se opet (uz liječenje) nekako sastavila sama sa sobom. Ali, čini se da joj Kutcherova mangupiranja toliko nedostaju da je sad kad on ne pravi budalu od nje, krenula to sama sebi raditi.

 

Dok paparazzi lovaju Ashtona i Milu Kunis ne bi li došli do fotografija koje "potvrđuju da su to dvoje u romantičnoj vezi", u medijima su "procurile" fotke obnovljene, seksi i dobro raspoložene Demi koja provodi "romantičan vikend" u društvu zgodnog muškarca.

"Life & Style ekskluzivno otkriva da se Demi Moore (49) potajno sastaje s 12 godina mlađim novozelandskim glumcem Martinom Hendersonom." (Life & Style)

Nekoliko dana kasnije priča o novoj Deminoj romantičnoj vezi pada u vodu. Novi "izvori" svjedoče "da su Moore i Henderson samo prijatelji, a da je njihov navodni romantični izlet tek grupni izlet s još desetak drugih ljudi." 

Štoviše, Natinal Enquirer tvrdi: "Cijela priča je Demina namještaljka. Ona se druži s Martinom u očajničkom pokušaju da pokaže kako je preboljela Ashtona i našla novog muškarca. Ali nije... Oni su prijatelji i to je sve. Zapravo, Martinu je na neki način žao Demi. On joj samo nastoji pomoći da se bolje osjeća. Njega uopće ne zanima veza s njom." (Makar, milosrdnom Martinu – slabašno poznatom po horor filmu The Ring i TV seriji Off the Map – ovakav je publicitet vjerojatno itekako dobro došao.)

 

Za pretpostaviti je da Ashton Kutcher može biti zabavan, uveseljavati svojom vickastošću i glupiranjem, nasmijavati i prenositi osjećaj bezbrižnosti, te da tako može prirasti ženi za srce (kao dobroćudan tumor, ili kao kućni ljubimac, ili naprosto kao osvježivač zraka).

 

Nekim je ženama, pak, zasigurno teško zamisliti Kutchera kao ozbiljnog – ne u smislu turobnog, ne-nasmijanog, nego zrelog – muškarca jer svojim ponašanjem i načinom razmišljanja (a i izgledom) više podsjeća na dječarca.

Ali, čini se da ga Demi Moore vidi drugačije, nešto kao muškarca svog života, i da čak ni neukusne nepodopštine dječarca–muškarca nisu dovoljne da uvidi kako je super pustiti ga da odšeta kud god ga nožice nose, samo što dalje.

Kako to često biva, posebno kod žena, dio nje (bar instinktivno ili intuitivno) vjerojatno zna da on nije najbolji izbor i da ona zaslužuje bolje i više od zabavnog dečkića. Ali, svejedno, drugi dio nje čezne za onim što je bilo lijepo, ugodno i zanosno (a što u svijesti ostaje nekako izdvojeno od ne-ugodnih elemenata veze).

Želeći zadržati taj osjećaj ugode i sreće – ali i bojeći se promjene (nepoznatog) i samoće – ostavljeni, kao Demi Moore, pokušavaju nekad dobiti natrag odbjeglog ljubavnika. Pri tom se služe raznim metodama: od cmizdrenja i osobnog psihofizičkog rasapa (što su zapravo oblici ucjene kojima se nastoje izazvati suosjećanje i osjećaj krivnje kod drugoga) do izazivanja ljubomore.

Ljubomora je omiljen osjećaj onih koji brkaju nesigurnost u sebe i strah da nisu dovoljno dobri (te da će ih partner zamijeniti nekim dugim, boljim) s "velikom ljubavlju". Ili pak prihvaćaju nečije kontrolorsko maltretiranje i obezvrjeđivanje kao "potvrdu ljubavi", dokaz da je drugome "stalo" do njih (makar to značilo sustavnu tlaku i tretman kao da si stvar).

Kako god okreneš, taj osjećaj (zapravo pripadan ranoj dječjoj dobi) iskazuje nezrelost osobe, kao i pozamašno nepovjerenje, kako prema sebi (vlastitim vrijednostima) tako i prema dugome, što je više plodno tlo za veliku uzajamnu agoniju nego za veliku ljubav.

Ipak, izazivanje ljubomore čest je način da se privuče, zadrži ili vrati voljenog.

 Kad se primjenjuje na bivšem partneru, uglavnom se izvodi tako da se pretvaraš da si super, da si zadovoljan novim životom (i više nego starim) i da imaš nove obožavatelje ili kandidate za vezu – ne bi li bivši" vidio što je izgubio" pa se vratio.

(To što, ustvari, izražavaš svoje uvjerenje da ga ne možeš privući sama sobom, nego da će ga privući mogućnost da te "ima netko drugi", tj. potencijalna konkurencija, suparnik, i nadmetanje – nažalost ne dolazi do glave opsjednute "spašavanjem ljubavi", umjesto upućene na spašavanje sebe.)

Takvo manipuliranja sobom i drugima može, istina, donijeti neki uljepšani imidž u javnosti. Ali kad pogasiš sva svjetla i ostaneš sam sa sobom, osjećaš se još jadnije – jer znaš da je sve to samo laž.

A laž ne odmiče težinu u duši. I ne donosi prebolijevanje. Samo se još bolnije vrtiš u istom krugu u kojem zadržavaš povredu u sebi i ne vidiš što bi drugo mogao učiniti osim da se baviš nečim što je prošlo.

Može li se Demi Moore osjećati bolje lažirajući ili čak i ostvarujući novu vezu da bi tako preboljela Ashtona?

Teško. Ali svakako bi joj pomoglo da umjesto toga uspostavi vezu sama sa sobom.

 

Demi Moore "uljepšana" fotošopom

Nakon nedavne objave raspada braka i potom boravka na liječenju, Demi Moore osvanula je kao nova na fotografijama reklamne kampanje Helene Rubinstein.

Žena koja je izgledala prekrasno u vrijeme cvjetanja ljubavi s Ashtonom Kutcherom sparušila se kad je ta veza pukla. Jer ne može prihvatiti da Ashton jedino želi fascinirati i zabaviti svoju okolinu (posebno žene) da bi tako potvrdio sebe, te da mu je sve dalje/dublje od toga gradivo višeg razreda, koje on još nije svladao i ne zna se kad će.

Dio medija pozdravlja Demin "comming back“ i super izgled na fotkama, smatrajući ih "porukom Ashtonu“ (koja mu "pokazuje što gubi“). A drugi (veći) dio kritizira i izvrće ruglu njen fotošopirani pokušaj pomlađivanja, izjavljujući da ona izgleda "neprepoznatljivo“ a da je moguće da su fotke nastale prije dvije godine (za vrijeme slične kampanje H. R.) ili prije njezine krize pa su sada puštene u javnost kako bi dokazale da je ona opet u top formi. 

 

 

Teško je reći je li Demi na ovim slikama lijepa ili ne – jer nje tu nema.

Bila to "poruka Ashtonu", svekolikoj javnosti ili sebi samoj, poruka glasi: ne mogu se prepoznati, nema me.

Slike prikazuju lik, čak bi se moglo reći i tri različita lika – s ispeglanom, glatkom, sjajnom kožom, bez ijedne bore, pore i pjegice, s precizno odmjerenim proporcijama očiju, nosa, usta, i s umjetnički nijansiranim (ne više porculanskim koliko plastičnim) tenom – koji istina podsjećaju na stvarnu Demi Moore, ali jednako tako podsjećaju i na neke druge glumice ili manekenke, a možda najviše na virtualne likove iz The Sims-a.

                   Demi Moore                                                                        Ditta Von Teese

Demi u kampanj H. R. 2010.

Je li to ideal ljepote kojemu sve žene trebaju težiti?

Da li korištenjem novih H. R. kozmetičkih proizvoda sve žene mogu postati ovako "mlade i lijepe“ – gubeći svoju osobnost, individualnost, identitet, ljudsku životnost?

 

Mediji desetljećima nameću imidž žene koja treba biti sve mlađa, mršavija, zategnute kože i uzdignutog poprsja. Drugim riječima, žene koja se oboružana ratničkim bojama i kremama "bori protiv bora“ i svih drugih znakova starenja. Zašto? Zato što biti star(iji) znači biti manje seksualno atraktivan (preciznije: atraktivan manjem broju potrošača). A seks je ono što prodaje novine, filmove, TV emisije, automobile, kozmetiku, košulje, hladnjake, pivo, hranu za kućne ljubimce, telefone, kredite, sportske manifestacije itd. itd. U svakom segmentu prodaje poželjni su mladi i lijepi, istaknutom seksualnošću "produhovljeni“ likovi.

Na važeće estetske i modne imperative koje mediji svakodnevno naturuju – ne starjeti, ostati zauvijek (ili barem što duže) mlad i seksualno izazovan – stvarna žena, pa bila ona i glumica ili manekenka, teško može odgovoriti. Ali i za to ima lijeka. 

Fotošopirano, tj. kompjutorski obrađeno tijelo žene odgovara svim zahtjevima moderne tržišne estetike i u svako doba. Zahvaljujući digitalizaciji, svaka žena može izgledati "savršeno“. I dok njeno fizičko tijelo stari, njen fotošopirani, virtualnan lik može biti sve mlađi i seksipilniji.

L.O.O.K.E.R.

Naime, žensko (a sve više i muško) tijelo – odvojeno od stvarne osobe i "uljepšano“ prema važećem stereotipnom (uniformnom) konceptu ljepote i seksipilnosti – dobiva samostalnu, kompjutorski proizvedenu, virtualnu egzistenciju i kao takvo može se po želji i potrebama tržišta re-producirati, pre-oblikovati, čak i kao kolaž uradak, za svaku dalju uporabu (kako je to sjajno, još davne 1981, predvidio Michael Crichton u filmu Looker).

I upravo zato što lik na fotošopiranim fotkama gubi vezu sa stvarnim ženskim tijelom, on gubi identitet, osobnost, individualnost – za račun "ljepote". I zato je nekad teško prepoznati stvarnu osobu u njemu ili on može izgledati kao netko drugi i zapravo biti lako zamjenjiv s nekim drugim jednako propisno lijepim likom.  

Naslovnica časopisa W 2009. s tijelom Demi Moor – ili manekenke Anje Rubik (?)

Gledajući manekenke koje sve odreda promoviraju isti (apstraktan, stereotipan) koncept ljepote i seksualnosti i gledajući fotošopirane fotografije modnih, filmskih, glazbenih i drugih zvijezda, realno je očekivati da kompjutorski generirani likovi žene u području mode, marketinga i sl. uskoro postanu posve samostalni – s vlastitom "osobnošću“ i vlastitim životom. I tada uopće više ni neće trebati stvarne žene kao materijalnu podlogu, nego će biti čisti proizvodi tržišno-tehničkog uma, koje ćemo mi (kao u filmu Anrewa Nicolla Simone, izvorno S1m0ne) doživljavati kao stvarne "osobe“.

Kroz cijelu povijest društvo je oblikovalo izgled žene prema određenim kriterijima ljepote i ženstvenosti i tako u različitim historijskim verzijama obnavljalo (ostvarivalo) drevni mit o ciparskom kiparu Pigmalionu koji se zaljubio u lik žene koji je sam isklesao i izmolio boginju Veneru da ga oživi, da bi se s tim likom, svojih ruku djelom, mogao seksati, tj. oženiti.

Pitanje je, međutim, jesmo li svjedoci vremena, novog mitološkog doba, u kojem kip – sada virtualan, kompjutorski generiran, preuzima moć i nadzor nad Pigmalionom – društvom, stvarnim svijetom?

Činjenica je, naime, da premda povremeno grintamo i kritički reagiramo na neki slučaj fotošopiranja, to činimo uglavnom kad nam izgleda "pretjerano“ i "očito", dok zapravo svakodnevno ni ne primjećujemo brojne estetske korekcije na licima i tijelima manekenki i glumica u tisku. Fotošopirani likovi neprimjetno postaju sve prihvatljiviji; već smo navikli na njih i usvojili ih kao normalne (zaboravljajući da stvarni ljudi izgledaju različito). Štoviše, to su uzori koji nam određuju što je lijepo, erotično, ženstveno, što trebamo željeti i čemu trebamo težiti.

To je ono što mi smatramo lijepim i za čime čeznemo: da mi je takav ten bez ijedne pjegice, takve pune usne, takva linija... To je ono što se traži, ono što prihvaćamo i želimo – kao naš uzor prema kojemu oblikujemo svoj izgled, osobnost, seksualnost – da bismo i sami postali što više nalik stereotipnim, fotošopiranim, virtualnim ljepoticama.

Surrogates

Tako mnoge žene koje o sebi misle da su ružne, stare i/li debele ne koriste svoju moć da promijene nešto u sebi i osjećaju se dobro te tako počnu zračiti ljepotu iz sebe (umjesto umora, odustajanja, jada, nemoći i sl.), nego uzdišu gledajući fotošopiranu gomilu manekenki i zvijezda koje im nadmoćno i imperativno poručuju što "trebaju“ raditi kako bi izgledale ljepše i mlađe. Poruka koja kod većine žena samo još pojačava osjećaj nemoći i jada.

A zapravo, paradoksalno, kada bi se ta poruka i dala lako ostvariti, rezultirala bi stereotipnom, simsovskom ljepotom – bez doživljaja vlastitog vremenovanja, bez čulne seksualnosti, bez individualnosti – bez ljudske životnosti (a u ponekim, pretjeranim slučajevima čak i uz ismijavanje i ruganje okoline). I sad neka netko kaže da je danas lako biti žena!