Tom Cruise kupuje luksuznu, osamljenu vilu za druženje sa Suri

Budući da nakon razvoda braka s kćerkom može biti samo vikendima i praznicima, Tom Cruise kupuje kuću koja će služiti isključivo njihovom druženju. 

Nakon razvoda braka Tom Cruise neuobičajeno je sklon paparazzima i srdačan s tabloid novinarima kad je sa svojom kćerkom.

Istovremeno je, međutim, u potrazi za velikom kućom u kojoj može imati privatnost tijekom kćerinih posjeta: "On želi nešto na iznimnoj osami gdje se Suri može igrati bez vrebanja paparazza." (NY Daily News)

Ova dvostrukost kriterija ne govori, naravno, o Cruiseovoj post–bračnoj zbunjenosti, nego o tome da on ima vrlo osmišljenu strategiju ponašanja, tj. da neće lako odustati od skrbništva nad djetetom.

Svakako, izgleda da kriterij "privatnosti", a ujedno i imidž "savršenog tate", najviše zadovoljava ogromno imanje s vilom u Greenwichu, u Connecticutu, koje je pripadalo Melu Gibsonu. Gibson ga je kupio 1994. dok je živio uzornim kršćanskim životom s bivšom suprugom Robin i njihovo sedmoro djece, a prodao ga je 2010., u vrijeme kad su ga mediji prozivali zbog obiteljskog nasilja (prema Oksani Grigorievoj, s kojom ima osmo dijete).

 

To je, dakako, najveće imanje koje se trenutno nudi u Greenwichu (prostire se na više od 300 000 m²), s kućom površine oko 1 500 m², izgrađenom 1926. i uređenom u tudorskom stilu, a košta oko 33 milijuna dolara.

Ukoliko Tom odluči kupiti tu kuću za druženje sa svojom kćeri, mala će moći gledati crtiće u vlastitom kinu i igrati se u vrtovima s fontanama, na teniskom igralištu, u bazenima, na terenu za šah s figurama koje su veće od nje, ili pak u vrtnom labirintu (što je gotovo idealno mjesto za igru djeteta koje je ionako stalno dezorijentirano zbog suprotstavljenih odgojnih strategija svojih roditelja). 

Osim što je uređena u stilu koji odiše nostalgijom za prošlim vremenom, velebna kuća ima 15 spavaćih soba i 17 kupaonica.

O, koje li sreće za dijete! Umjesto u kućicu za lutke, mala može u svaku sobu staviti po jednu Barbiku sa svom pripadnom garderobom i rekvizitima, a svaka od njih može imati i vlastitu pravu kupaonicu, pa ne mora čekati na red dok se druge Barbike kupaju i uređuju. Budući da sobe zrače srednjovjekovnim sjajem i raskoši, Suri i Barbike osjećale bi se tu kao princeze iz nekih davnih vremena. Doista, savršena kuća za djevojčicu.

 

Kako je malena Suri već uverzirana u društvene statusne simbole, moguće da je takva otmjena, skupa kuća upravo ono što ona želi i treba a da bi se osjećala lijepo, ugodno i voljeno kad je s tatom.

A možda to treba samo Tomu, da bi potvrdio kako može kupiti takvu kuću i kako svojoj mezimici želi dati samo najbolje i što više i više – jer ga to kao čini dobrim ocem.

On je vjerojatno sam sebe uvjerio da takvu kuću kupuje zbog djeteta, tj. za dijete. Kao što mnogi roditelji kupuju zemlju, stanove, dionice, sade vinograde i maslinike, proširuju svoje poslove itd. – "ne zbog sebe, nego zbog djece, da oni imaju" i jer će "sve to jednog dana biti njihovo". I ne zamaraju se time da saznaju što bi djeca zapravo htjela od njih (možda npr. razumijevanje, zajedničko vrijeme, razgovor, podršku), kao što ne žele vidjeti da što god rade – rade zato što to oni sami žele.

Suri Cruise dobiva sve što poželi

Šestogodišnja Suri Cruise, kćer Toma Cruisea i Katie Holmes, dobiva, kažu, sve što poželi jer njeni roditelji misle da time iskazuju svoju ljubav te da je ona sposobna samostalno odlučivati što želi kao da je odrasla osoba.

Suri Cruise vjerojatno je najviše fotografirano dijete na svijetu. Svako malo u medijima osvane neka njena sličica i komentar o njenom ponašanju, odjeći, šminki i sl. Za razliku od druge djece slavnih roditelja, Suri je paparazzijima i medijima zanimljiva jer ne izgleda i ne ponaša se baš kao dijete. I to zato što njeni roditelji – u skladu sa scijentološkim uputama o odgoju – smatraju da dijete treba tretirati kao odraslu osobu koja je sposobna i treba sama odlučivati o tome što želi (iako bi neki rekli da mentalne sposobnosti, moralne i druge prosudbe djeteta nisu razvijene kao u odrasle osobe). Tako su u nadležnosti djetetova "samostalnog odlučivanja" npr. njegovo odijevanje, šminkanje, hrana koju želi ili ne želi jesti, spavanje i sl. 

Dakle, mala Suri nosi štiklice i šminka se (ne za igru, nego kao pod regularno) od treće godine života. "Njena" sklonost lijepom i nadasve "in" odijevanju (uz odmalena inducirane potrošačke navike) očituje se u nevjerojatnoj kolekciji garderobe koja je procijenjena na više od 2 milijuna funti – uključujući i 11.000 funti vrijednu Hermes ručnu torbu koju mala ustrajno tegli u noćnim izlascima. 

Na mnogim fotografijama može ju se vidjeti kako stručno razgledava i bira sebi (naravno, kvalitetnu i skupu)  kozmetiku. Poznato je da obožava roza ruž za dan i jarko crveni za uvečer ili za noć, kada – nekad i do ranih jutarnjih sati – prisustvuje raznim celebrity proslavama

Dijete navodno nema određeno vrijeme spavanja, budući da o tome, kao i o svojoj prehrani, samo odlučuje.

Tata Cruise kaže: "Ona je takva rođena." Ili: "Ona voli samu sebe odijevati i nosi ono što želi. Ja na to neću utjecati." (US Weekly)

Takav odgojni stav, međutim, rezultira i situacijama u kojima Suri "vlada“, bilo da ima dramatične ispade nezadovoljstva bilo da koristi roditeljsku "mudrost". Jedan zgodan primjer prepričava sam ponosni tata: "Rekao sam Suri: 'Stvarno hoću da uzmeš ovaj protein ako ćeš pojesti taj šećer'. Ona me pogleda i odgovori: 'Tata, ne mislim da me trebaš pokušati prisiliti da učinim nešto što ne želim učiniti.'" Pametno dijete, nema što.

No, uz svu "samostalnost" i "odraslost", Suri i s pet godina hoda naokolo s dudom u ustima, a njeni roditelji ju, ponekad s očitom mukom, nosaju u naručju kao da je beba (što bi možda moglo ostaviti dojam da se od djeteta pravi nesposobna i nesamostalna osoba, ali roditelji se sigurno s time ne bi složili).

Osim toga, Suri ne pohađa školu kao njeni vršnjaci. Najprije se školovala doma, a ulogu učiteljice imala je Tomova sestra, da bi potom krenula u scijentološku školu (dakle, sve je pod kontrolom). Kako se pretpostavlja da joj je kao celebrity potomku život u stalnoj opasnosti od zlikovaca i luđaka, nikuda ne mrda bez tjelesnog čuvara, a naokolo ju vozaju u SUV-u ili helihopteru. 

Mediji stalno pronalaze nove potvrde kako Suri dobiva sve što želi (u čemu se osim prigovora nazire i nešto zavisti, jer i mi bismo rado dobili sve što želimo, samo smo uvjereni da nam to nije moguće), što je obično praćeno komentarima da su ju roditelji "previše razmazili", da joj "sve dopuštaju" te da "imaju vrlo liberalne odgojne metode".

Od tretiranja djeteta kao fol odrasle osobe iritantniji su jedino ovakvi medijski komentari koji se iznose kao neki tobože kritički i mudri uvidi, a zapravo su obične besmislice i laž.

Što uopće znači da roditelji "sve dopuštaju" djetetu? Ako se npr. dijete poželi seksati s poštarom koji zvoni dvaput, ili rastaviti perilicu da od nje napravi podmornicu, ili skoknuti do dućana u novom crvenom Ferrariju  – hoće li i to roditelji dopustiti? Vraga! Roditelji će spremno reći: "Ne, dušo, premlada si za seks i ne znaš ništa o tome, a ni o elektrotehnici i pravilima vožnje nemaš pojma." Dakle, odgovor na ono što dijete hoće je: "Ne! Ne možeš dobiti sve što hoćeš!"

Drugim riječima, roditelji nikad ne dopuštaju djetetu sve što ono hoće – nego samo ono što oni smatraju prihvatljivim za dijete.

Ako dijete od tri godine nosi štiklice (koje uništavaju zglobove i ligamente i odraslih dama), onda tu nije odlučujuće da to hoće dijete, nego da to hoće roditelji za svoje dijete. Roditelji uvijek postavljaju granicu. Pitanje je samo gdje ju postave, što ovisi o njihovom svjetonazoru, stavovima, životnom iskustvu, sklonostima, kao i brizi za dijete. (Tako Suri npr. može dobiti gumene bombone u obliku penisa na odjelu za odrasle, ali vjerojatno ne može dobiti vibrator.)

Dijete je "šef" samo onda kad se roditelji izmaknu iz svoje uloge roditelja i samo dotle dok njima takva "raspodjela snaga" odgovara. Djeca nemaju potrebu ni želju za vladanjem – nego za uzajamnom ljubavlju i uporištem! 
Kada se dijete ponaša kao "gazda" (na što gledamo s prijekorom, ali nekad i sa simpatijom), ono ne pokazuje svoju želju za dominacijom ili pamet ili pak zločestoću, nego samo to da ima problem, i to zato što je izgubilo uporište. Situacije u kojima se "ne zna tko je dijete, a tko roditelj" ne nastaju zato što je dijete jače, snažnije volje i moći od roditelja, nego zato što roditelj sam ne zna tko je i što bi trebao činiti, pa pušta dijete da odlučuje umjesto njega.

A to onda nije nikakav "slobodan", "liberalan" odgoj, nego jednako nasilan kao i autoritaran odgoj, jer djetetu nameće preveliku odgovornost i time ga traumatizira kao i kad mu oduzima odgovornost i pravo odlučivanja. (Zapravo, "slobodan odgoj" često prakticiraju roditelji koji su sami bili podvrgnuti autoritarnom odgoju, čime se, međutim, samo ide u drugu krajnost.)

Naravno da roditelji koji djetetu dopuštaju, bolje rečeno: nameću, ovakvu "slobodu" ne vide to drugačije nego kao izraz ljubavi. 
Tako i Tom Cruise kaže: "Ja ne spadam u ljude koji misle ćeš razmaziti dijete ako mu daješ previše ljubavi." 
Uopće mu ne pada na pamet da s takvim odnosom može povrijediti dijete (i da je to onda upitna ljubav), tj. da postoji velika mogućnost da će se tako tretirano dijete razviti u egocentričnu, bahatu, neobazrivu ali i usamljenu osobu (koja će se poslije bačkati s psihijatrima) – što nitko ne želi svom djetetu. Zašto mu to ne pada na pamet? Zato što (unatoč iskustvu, jer ima troje djece) ne zna što radi i ne razmišlja o tome.

Uobičajeno je da se na roditeljstvo gleda kao na prirodnu pojavu, nešto što nam je od prirode, biološki dano pa smo kao automatski i kvalificirani za to, znamo što nam je činiti. Zanimljivo, i seks je biološka danost pa tu ipak čitamo raznu literaturu i tražimo savjete kako pospješiti svoje seksualne aktivnosti. Dakle, učimo se. Isto tako, ako želimo voziti auto, idemo u autoškolu; kad kupujemo kompjutor učimo kako njime rukovati.... Ali kad su djeca u pitanju, onda malo tko misli da bi o tome trebao nešto (na)učiti, čitati, tražiti savjete. Tu smo svi "prirodno" sposobni, stručni i kompetentni. 

(A rezultat te kompetentnosti je "današnja mladež".)

Nikako mi nije jasno zašto mislimo da o upravljanju autom ili kompjutorom trebamo učiti a o odgoju djece ne trebamo? Jesu li djeca manje složena i zahtjevna od auta i kompjutora, ili su manje važna?