Sofia Vergara – nova medijska "zlatna kokoš"

Sve učestaliji napisi o kolumbijskoj glumici Sofiji Vergari – koji kuju u zvijezde njen seksipilan izgled, glumački talent u latino stilu i životni optimizam u doba krize – ukazuju na to da su mediji u njoj prepoznali novu "zlatnu kokoš".

Čelnici ABC televizije i Univisiona zadovoljno trljaju ruke jer su skontali da Sofijino bujno poprsje i pozamašna stražnjica, popularnost u TV seriji Moderna obitelj plus latinoamerički korijeni i veze otvaraju vrata novim projektima "edukativne" prirode namijenjenih Latinoamerikancima.

Kako su Latinoamerikanci tijekom proteklog desetljeća postali najbrojnija manjina u SAD–u, tu se radi o značajnom tržištu s mogućnošću ogromne zarade, pa su marketinške i medijske tvrtke krenule u velika osvajanja. U tu svrhu važno je regrutirati odgovarajuće zvijezde (kao što su Jennifer Lopez, Eva Longoria, Sofia Vergara itd.) koje će uspostaviti "kontakt dviju kultura", tj. omogućiti bolji proboj na to tržište "vrijedno trilijun dolara" (Forbes). Tim više što se tvrdi da su Latinosi "dvostruko više nego bijelci skloni kupnji proizvoda koje preporučuje neka slavna osoba" (comScore). 

Upravo zato Sofiu Vergaru smatraju "najvažnijom glumicom današnjice" (Forbes). Njeni su aduti: seksi izgled, trenutna mega popularnost (i titula najbolje plaćene TV glumice), autentičnost, tj. uspješno prezentiranje latino korijena, naglašeni optimizam te dugogodišnja etabliranost na latinoameričkom tržištu budući da je suosnivačica tvrtke Latin World Entertainment, "vodeće latinoameričke marketinške agencije za talent menadžment i zabavu u SAD–u" (LatinWE).

Sve to Sofiji daje imidž osobe koja "ujedinjuje različitosti dva svijeta" (tportal.hr) – naravno, pod jednom zastavom.

Osim što je svojevrsna ambasadorica kulture jer je "pronašla način kako premostiti granice kultura i jezika", tj. tržišta (promovirajući npr. Kmart, Pepsi, Burger King itd.), Sofia se također smatra i simbolom seksipilnosti žene u zrelijim godinama.

Vezano uz foto-session i intervju za rujanski broj časopisa Allure, ističe se da je "ova ljepotica pravi dokaz da se žena s 40 godina ne mora odreći ni najkraćih minica ni dubokih dekoltea, samo ih mora znati nositi s mjerom" (tportal).

Istina, Sofia dobro izgleda. Samo: zašto bi se uopće žena od 40 godina trebala odreći minice i dubokog dekoltea?

Jedini mogući razlog je što mediji i modna industrija sustavno uvjeravaju žene da su stare čim pređu ne samo 40, nego i 30, pa čak i 25 godina života. Kao da smo svi podjetinjili, tj. spuznuli na razinu pubertetlija kojima su interesantne samo cure do 20 ili 25 godina a sve iznad toga vide kao "babe", tj. "otpisane".

Ima puno žena koje su prihvatile uvjerenje da nakon četrdesete nestaju mladost, ljepota, seksipilnost i uopće mogućnost uživanja u životu. Međutim, to nestaje samo iz perspektive medija – koji zarađuju na račun seksualiziranja mladog (i sve mlađeg) mesa.

A što nam mediji nude kad kolumbovski uoče da žena "i iznad 40 godina" može izgledati zanosno? Nude nam naputak da žena svoje zrele godine "mora znati nositi s mjerom". Je li? Gledajući sliku na kojoj Sofia zadiže suknju, dok joj jedna naramenica klizi niz rame i daje naslutiti da se može spustiti još niže i niže, moraš se upitati: što je tu mjera? Budući da Sofijin izgled i poza neodoljivo podsjećaju na likove iz filmova talijanskog neorealizma 40–tih i 50–tih godina prošlog stoljeća poznatih kao "ljepotice noći“ (poetski naziv za prostitutke), možeš samo zaključiti da su se drastično promijenili kriteriji i osjećaj za mjeru. Jer izgleda da se sada neumjerenost (tipa Zrče) smatra pokazateljem pameti, slobode i životnosti. Svakako, s ovakvim medijskim konceptima običnim ženama iznad četrdesete nije nimalo lako.

U spomenutom intervjuu Sofia je pokazala jednaku "umjerenost" i u svojim izjavama. Naime, glumica je "bez dlake na jeziku za časopis Allure progovorila o raznim ženskim, počesto tabuiziranim temama" (tportal.hr).

Pitate se o čemu je to Sofia progovorila svojim neodoljivim latinoameričkim naglaskom "bez dlake na jeziku" (što zapravo znači da ni dlaka ne sprječava jezik da bude brži od glave, tj. da bez razmišljanja sipa gluposti)? Nije se ona dotakla nekih velikih tabu tema (npr. seksualnog iskorištavanja u šuobiznisu i sl.), nego je pričala o privatnim stvarima, odnosno o svojoj tjelesnoj težini i veličina svojih sisa. 

Tvrdeći samouvjereno, s gotovo metafizičkim uvidom u stvarnost: "Nitko s pravim grudima obično nema mjere poput mojih" (Allure), Sofia je otkrila da nosi grudnjak "32F ili 34DD“ (što je namah postalo vijest dana u svim tabloidima).

Tako je svekolika javnost saznala više–manje točan broj njenog grudnjaka, a sve žene s manjim brojem grudnjaka i istim ili većim brojem godina zapahnuo je val depresije.

Ipak, da ih to ne bi skroz dotuklo, dobro je podsjetiti se da je planetarno neodoljiva Sofijina ljepota ipak malo potpomognuta stilistima, a ponegdje i fotošopom.

  

Druga anti–tabu izjava glumice otkriva da ona 58 kilograma, da je to njena "idealna težina" i da nikako ne voli ići ispod toga. I to ne zato što joj se tada smanji broj grudnjaka, nego zato što se smanji i pozadina, a time i osobna vrijednost. Naime, Sofia je spojila tradicionalni latinoamerički kriterij ljepote i osobnosti: "ako nemaš veliku guzicu, ne vrijediš ništa" (Allure), i suvremeni američki kriterij uspješnosti (à la Kim Kardashian): što veće dupe, veća slava – kako god da ti je prazna glava. 

Kad sve zbrojiš – obilato poprsje i pozadinu, lakoću kojom prezentira privatne, intimne detalje u javnosti pod vidom "otkrivanja tabua", trenutnu medijsku popularnost te vezu sa značajnom američkom manjinom (tj. tržištem) – više je nego jasno da zašto su financijski moćnici u Sofiji Vergari prepoznali novu "zlatnu koku".

Ljubav na način Maroon 5

Pjesma "Payphone", s novog albuma grupe Maroon 5, još je jedna ljubavna pjesmica u modernopj glazbi koja te tjera da se zapitaš: kakva se predodžba ljubavi tu zapravo nudi?

Moram odmah reći da nisam fan ljubavnih pjesama, ni u poeziji ni u glazbi. I to zato što u većini takvih pjesama ne nalazim doživljaj ljubavi – nego doživljaj odsustva ljubavi.

Ljubav raduje, potiče, ispunja snagom, daje osjećaj sreće, povezanosti i otvorenosti. A u većini tzv. ljubavnih pjesama netko kuka zato što je nevoljen, ostavljen, jadan i sam. Ili čezne za nekim tko je otišao ili bi tek trebao doći. Ili je pak ljut zbog povrijeđenih osjećaja i "izdaje", "reže vene" zbog ostavljenosti i "razorenog“, obesmišljenog života, pa čak i mrzi i proklinje. Iskreno, ne vidim baš puno veze između samosažaljenja, tugaljive čeznutljivosti i bijesa s ljubavlju (prema drugome ali i prema sebi).

To što netko – zahvaljujući svom talentu za skladno oblikovano verbalno izražavanje – ima priliku kroz pjesme javno kukati svima na ramenu zbog svoje nemogućnosti da doživi ljubav – uopće me ne fascinira, pa zvao se on Jesenjin ili Levine. Takve "ljubavne" pjesme izazivaju mi isti osjećaj kao da u restoranu naručim juhu, a daju mi splačinu.  

Ljubav je tema gotovo svih pjesama grupe Maroon 5, ali svugdje je ona nekako zbucana, škripi, smrdi na nezadovoljstvo, laž, izgubljenost, gorčinu. Ti tekstovi na prvi pogled stvarno zbunjuju: o čemu on to? Je li hoće biti s njom ili ne? Jesu li (bili) sretni zajedno ili ne? Je l' njemu stalo do nje ili ne? Do čega mu je stalo? Jedino nedvojbeno zadovoljstvo, čini se, prosijava iz stihova koji govore o seksu.

U pjesmi "This Love" to izgleda ovako: "So hard to keep her satisfied/ Keep her coming every night/… I'll fix these broken things/… Sinking my fingertips/ Into every inch of you/ Cause I know that's what you want me to do". Čak i netko iskusniji ostaje s upitnicima u očima (a možeš samo zamisliti kako to djeluje na onog tko je početnik u ljubavnom iskustvu) dok sluša tekst iz "Makes Me Wonder": "And it really makes me wonder/ If I ever gave a fuck about you/… So this is goodbye/… I want to dive into you."

Kad čuješ kako tu ljubav izgleda, onda se i ne čudiš što u novoj pjesmi "Payphone" Levine pjeva da mu se povraća od ljubavnih pjesama: "One more fucking love song, I'll be sick."

Pjesma započinje njegovim kukanjem što je zbog nje ostao bez sitniša za telefon, zajedničke sreće i planova za budućnost. Nostalgija za onim što je prošlo pretače se u pitanje "Je li prekasno za novi pokušaj?" No odmah slijedi zaključak da je ona profućkala njihovo zajedničko vrijeme a on uzalud trošio svoje noći (nastojeći ju valjda zadovoljiti i tako učiniti sretnom), te da su svi mostovi porušeni. Budući da ju optužuje da je zaboravila što su imali, pretpostavljaš da su bili sretni (barem noću). Ali on onda prizna da je već i prije govorio da su svi mostovi srušeni. I sad više uopće nije jasno: je li tu bilo neke ljubavi, ili samo seksa?

Na to uskače Wiz Khalifa – kao da ga je netko kopi-pestao iz druge pjesme – i odlučno repa o tome kako se s dna uspeo do vrha, ima lovu i aute, i sad je on onaj kojeg "oni" žele .... Sve to Levinea ne zbunjuje; on nastavlja kukati kako je potrošio svoj sitniš i kako mu se povraća od ljubavnih pjesmuljaka. Razumijem ga. I meni se povraća.

Spot za pjesmu (visokobudžetni uradak u režiji Sama Bayera) ima veze s pjesmom kao i Levineov dio teksta s Wiz Kalifinim. Ideja za spot, koju  Levine smatra "otkačenom, ispaljenom, ludom", zapravo je fantazija iz njegovog djetinjstva koja, kaže on, "ne nalikuje nijednoj drugoj dječjoj fantaziji: moraš biti u ludoj situaciji i brzo djelovati, ljudi pucaju..." (E! News). 

U toj, dakle, dječjoj fantaziji, Levine od beznačajnog bankovnog službenika postaje heroj koji svladava pljačkaše banke i spašava zgodnu plavušu. A onda u skupom autu nezaustavljivo bježi pred policijom, koja ga smatra jednim od pljačkaša (?), dok iza njega odzvanjaju meci i grandiozne eksplozije. 
Kakve sve to veze ima s ljubavlju? Nikakve.
 

Ipak, od svih spotova tzv. ljubavnih pjesama Maroon 5, najmizerniji je onaj za pjesmu "Misery".

Levine kaže: "’Misery’ govori o očaju koji osjećaš kad nekoga strašno želiš u svom životu, ali ti je to teško postići. To je ono o čemu govore sve moje pjesme.“ Dakle, to svakako treba pogledati!

I sami fanovi – iako im je pjesma "oduševljavajuća" – zbunjeni su sadržajem spota. Ne razumiju što je pisac htio reći: "da li ga ona voli ili mrzi?". Neki se zezaju da spot daje novo značenje pojmu "žestoka ljubav", odnosno staroj izreci "ljubav je bol", a neki ga doživljavaju kao nešto vrlo uznemirujuće. Ali nitko od njih ne razumije zašto se njihov idol pretvorio u cmoljavog mazohistu i, prema njegovim vlastitim riječima, "očajnika", i zašto im ustrajno pokazuje da je nasilje uzbudljivo, štoviše, najbolji način da ti se ostvare seksualne i ljubavne želje. Ono što propuštaju primijetiti je da njega napaljuje nasilje, a ne ona.

Svakako, potpuno su u pravu što su zbunjeni i uznemireni. Jer spot zapravo promovira da su nasilje i trpljenje nasilja, kad te netko fizički ugrožava, izraz seksualne strasti, štoviše, ljubavi. 

To je tipičan primjer kako se orvelovski novogovor: seks/ljubav je nasilje – nasilje je ljubav/seksi/uzbudljivo, koristi za pranje mozga i manipuliranje mladima. A da bi programiranje bilo potpuno, onda to blagoslivljaju i mediji. Pa tako MTV Buzzworthy tvrdi da zahvaljujući Adamu i Anne "odnos ljubav-mržnja izgleda jako seksi". Tako nas uče da je mržnja sastavni dio ljubavi, a nasilje "izgleda seksi". 

Međutim, uistinu to nema nikakve veze s ljubavlju, a ni sa seksom. Veranje Adama po Anne dok ga ona mlati govori jedino o tako dubokom ne-osjećanju sebe i drugoga da i nasilje postaje prihvatljivo ne bi li se dobila bilo kakva pažnja.

Smisao je te video-priče jedino indoktriniranje mladih idejom da je nasilje normalno i da je dobro, "cool" osjećati se mizerno. Za to ih se i simbolički programira, dijelom i opetovanim prikazivanjem likova koji su pregaženi, upucani i izbodeni.

Da bi, sve kroz pjesmu i zabavu, posve zaboravili da je smisao života, kao i ljubavi – sreća.

Adam Levine "voli žene"

Adam Levine, poznat kao glazbenik ali i po golišavim fotkama i brojnim ljubavnicama, u intervjuu za časopis Details objašnjava svoju želju da spava s puno žena time što ih "puno voli".

Adam Levine, frontman grupe Maroon 5 i jedan od mentora američkog talent showa ''The Voice'', dvije je godine bio u vezi s ruskom manekenkom (iz kolekcije modela Victoria's Secret) Anne Vyalitsyn. 

Prema pisanju američkih medija, Anne ga je ostavila prije dva mjeseca jer joj "nije posvećivao dovoljno pažnje" i nije se baš žurio s bračnom ponudom (UsMagazine). Na mnogim fotografijama para očito je da im je zajedničko sklonost golcanju u propagandne svrhe i ozbiljna fokusiranost na vlastiti imidž (do te mjere da na nekim fotkama izgleda kao da nemaju nikakve veze jedno s drugim).

 
Kažu da mu je raskid s Anne "slomio srce". Ali, ne zadugo. Već nekoliko tjedana sretno ljubi novog anđeoskog modela – iz iste, Victoria's Secret kolekcije – Behati Prinsloo. Mora se priznati da je dosljedan sam sebi.

Adam je inače povezivan s brojnim poznatim ljepoticama.
Na listi su npr. Jessica Simpson, Paris Hilton, Maria Sharapova, Cameron Diaz, Angela Bellotte... A u intervjuu za lipanjski broj časopisa Details "novi kralj pop-a" (kako ga se oslovljava u naslovu članka) svoj odnos prema ženama pokušao je objasniti ovim riječima: 

"Postoje dvije vrste muškaraca: oni koji su jebene muške šovinističke svinje i oni koji doista vole žene, koji misle da su one najdivnija bića na svijetu. I to sam ja. Možda je razlog što sam se ponašao promiskuitetno i želio spavati s puno njih u tome što ih tako puno volim."

Dakle, Adam je uvjeren kako on voli žene. Slatko! I zato što ih tako puno voli, mora ih i puno ševiti. Logično!

Ajmo iz bližega vidjeti zašto je to logično. Kad muškarac kaže "ja volim žene", time on ponajprije izražava svoj stav prema ženama u smislu pozitivno – negativno: volim žene – ne mrzim ih. Odnosno, on iskazuje svoju pozitivnu orijentiranost, usmjerenost na žene. Već na osnovu toga, koristeći se danas popularnim, internetskim žargonom, možemo Adama smatrati "loverom" (za razliku od "hatera" ili, kako Adam kaže, "muških šovinističkih svinja“). 

Dakako, to još ništa ne govori o sadržaju i kvaliteti "loverskog" odnosa. Do toga dolazimo ako se pitamo: koga ili što lover voli? – Voli "žene". Ne neku pojedinačnu, određenu ženu (čak ni "tip" žene), nego sve žene, onako od đuture, kolektivno, ucijelo. Točnije: žene kao žene. Kako možeš voljeti žene kao žene? Što je to uopće? E, to je ona čudesna apstrakcija koju dobiješ kad iz svih žena sažmeš ono što misliš da ih bitno određuje. A to Adam lijepo definira: žene su "najdivnija bića“. Pod tim se obično misli da su lijepe, privlačne, tajnovite, daju/rađaju život, ispunjaju seksualnim užitkom, inspiriraju umjetnike itd. I po tome su sve žene (jer je to kao njihova bit) divne i neodoljive kakve god da stvarno  jesu.

To je onaj zavodljivi pojam žene koji Don Huanu i njegovim sljedbenicima omogućava da se prema svakoj ženi odnose kao da je najdivnije biće na svijetu. Nevažno je li to "najdivnije biće" premršavo, debeljuškasto, škiljavo, grintavo, lažljivo, glupo ili iznimno inteligentno – jer takve pojedinosti, žene kao osobe, ni ne zanimaju onoga tko voli žene kao žene, tj. njihovu "bit".

Ne samo da se svaka žena uz takvog lovera može osjećati kao "najdivnija" nego, štoviše, i kao jedna jedina. Jer u tom trenutku samo je ona izabrana da lover na njoj iskaže i potvrdi svoju "suštinsku" ljubav prema ženama. Sve su one "najdivnija bića", ali svaka od njih u svom trenutku, kad dođe na red. Problem je jedino ako neka od njih poželi da taj trenutak traje duže, što lover ne može ispuniti.

Prizemniju, malo vulgarniju varijantu ljubitelja žena čine tipovi á la Casanova, koji jasno reduciraju ženu na biće za seksualni užitak (jer ništa ne daje takav osjećaj živosti i uzbudljivosti kao seks).  
A najprizemniji tip čine tzv. "galebovi" koji povaljivanjem što većeg broja žena vlastitu beznačajnost dižu na rang "super frajera", kako u vlastitim očima tako i u svojem društvenom okruženju.

Ali, da se vratimo Adamu i njegovoj ljubavnoj logici (ionako ne možemo znati u koju kategoriju on spada; to znaju samo njegove cure).

Dakle, ljubitelj žena zapravo voli nešto (pojam, apstrakciju, predodžbu o ženama), a ne nekoga. I to je višestruko pozitivno. Em ima bezgraničan dijapazon žena na izbor (nije npr. ograničen na neki "tip" žene), em svoju svekoliku ljubav može, dapače mora potvrditi na što većoj količini žena (tj. spavati s puno njih), em je sve to neusporedivo lakše nego da voli samo jednu ženu.

Onaj tko je više orijentiran na ljubav prema nekoj određenoj ženi treba tu ženu upoznati kao osobu, nastojati ju razumjeti, prihvatiti njene "dobre" i "loše" strane itd. itd. To je puno posla! I to traje!

A ljubitelj žena ne mora se bačkati s detaljima nečije osobnosti, tj. obraćati puno pažnje na to koga voli, jer zapravo ne voli ženu kao osobu kakva ona jest, nego njenu žensku bit, ono "najdivnije“ u njoj. Osim toga, ne mora se zamarati pitanjem je li sposoban voljeti nekoga kad se zna da voli sve žene.

Naravno, ne bi se baš svi složili s Adamovim stavom o ženama. Neki smatraju da svaka žena doista jest najdivnije biće, ali na svoj, poseban, individualan način – i to je ono što treba upoznati, otkriti, tj. otkrivati i poštivati ako se doista radi o ljubavi. Kako to ne ulazi u interes lovera, žena je – unatoč (ili zahvaljujući) slatkorječivosti – samo seksualni objekt. Drugim riječima: loveri žena zapravo se ne razlikuju od "muških šovinističkih svinja".
Neki bi rekli da tip koji puno "voli žene" i zato ih mora puno trošiti, tj. ševiti, više pokazuje potrošački mentalitet nego svoju stvarnu ljubav prema ženama. Štoviše, da takav tip ni ne zna što je ljubav jer je nezreo i narcisoidan – što pak ne znači da voli sebe, nego samo da je fasciniran svojim izgledom i da se divi sam sebi . Upravo zato što je toliko obuzet sobom, ne vidi drugo biće; a u njegovoj verziji ljubav je samo dobivanje pažnje.

Iako se Adam vjerojatno ne zamara ovakvim kritičkim prosudbama, zanimljivo je da i on u spomenutom intervjuu kaže "Ja sam strašno samostalan, ali užasava me pomisao da budem sam. (...) Volim pažnju. Ne mogu podnijeti da ju ne dobivam."

 

Međutim, Adam je nezadovoljan što javnost nema bolje mišljenje o njemu:

"Imam osjećaj da me ljudi znaju samo kao pjevača koji je izlazio s lijepim djevojkama. (...) Bio sam glazbenik koji je cijelo vrijeme gol u prisutnosti djevojaka i to je sasvim u redu. Ali želio sam napraviti nekakvu ravnotežu. Kad sam počeo sudjelovati u showu 'The Voice', pomislio sam kako će ljudi napokon vidjeti da imam i mozak."

Zgodna pomisao. Samo u tu svrhu Adam bi se trebao posvetiti svojim malim sivim stanicama jednako kao i svojim mišićima. Ili bi trebao postati iluzionista – da ljudi (koji su stariji od tinejdžera i koji imaju mozak) osim prazne ljuske, zgodne maske kojoj se možeš diviti, vide i ono čega nema. 

Gola Bar Rafaeli ili "Caričino novo ruho"

Manekenka Bar Rafaeli predstavljena je nedavno kao inspiracija i dizajnerica ekskluzivne kolekcije donjeg rublja Under.Me, koje reklamira kao "caričino novo ruho", tj. gola.

– Zašto gola? – pita se manjina naivnih i/li puritanski nastrojenih. Većina, naime, zna da je golotinja, tj. sve što podsjeća na seks, ono što najbolje prodaje robu. Bilo koju. Mogla je Rafaeli gola reklamirati i žitne pahuljice, lustere, motokultivatore, fotokopirne uređaje, mačju hranu ... Sve osim proizvoda za djecu, jer djecu učimo da je golotinja "sramotna“ (da bi onda postali gorljivi konzumenti pornografije i prijemčivi, "otvorena uma", ne samo za reklame nego i sve druge sadržaje – glazbu, literaturu, filmove itd. – koji sadrže golišave likove).

Većina (poglavito muškog roda) je i oduševljena što je Rafaeli gola i svejedno im je što reklamira. 

A što nam to sada reklamira zgodna izraelska manekenka, poznata po svojoj sklonosti golišavosti i kao jedna od bivših cura neosvojivog Leonarda DiCapria?

U promotivnom videu koji je podigao medijsku prašinu, ona (između ostalog) reklamira novi brand donjeg rublja under.me koji je sama "inspirirala i dizajnirala".

Tako se Bar pridružila ekipi svestrano orijentiranih slavnih imena. Malo je vjerojatno da ćemo ikada saznati stoje li ispod njih (under them) neki anonimni ghost-likovi s obrazovanjem, znanjem i sposobnostima da profesionalno odrade posao – omogućujući slavnima da postanu još slavniji (i potvrđujući under-over man društveni hijerarhijski koncept). Ti skriveni ionako ne "lansiraju" brand. Njega u naše mozgove lansira npr. Bar Rafaeli, bolje rečeno: korištenje njenog imena, ili još bolje: njenog tijela. 

Jer, što može bolje u glavu potrošača urezbariti "brand awareness" – tj. omogućiti prisjećanje i prepoznavanje "kvalitete" – od golog tijela Bar Rafaeli?! S obzirom da je brand ideja proizvoda (a ne sam proizvod), apstrakcija koja u svijesti potrošača funkcionira po metodi Pavlovljevih refleksa, jasno je da će svaka sličica Rafaeličine stražnjice potaknuti želje potrošača za njenim gaćicama. 

Rafalečina ekskluzivna kolekcija under.me sadrži žensko i muško donje rublje, s nazivima "under.her“ i "under.him“. Nazivi su, naravno, smišljeni da uključuju određene, slojevite asocijacije kupaca, prvenstveno na "omiljene poze" – koje u varijanti "under him" podržavaju tradicionalni mačizam, dok u varijanti "under her“ podržavaju emancipaciju, shvaćenu kao "sad ona ima kontrolu i nadmoć". 
Obje under linije promovira Bar u crno-bijelim spotovima, u crno-bijelom rublju – ili bez njega.

"Under.her" promotivni video izazvao je manje medijske pažnje, valjda zato što u njemu nema naročitih senzacija (osim same Rafaeli, naravno). Tu je ona obučena u bijeli "kompletić“ te skakuće po teniskom terenu, namješta neposlušne gaćice i tu i tamo odlučno zamahuje reketom. A sve to popraćeno je pjesmicom u kojoj nas muški glas uvjerava: "If you’re feeling under pressure, these pants will keep you fresher.” 

Veliku pažnju i salvu medijskih napisa izazvao je drugi promotivni video, "under.him", u kojem Rafaeli reklamira muško rublje – gola. Zapravo, nije cijelo vrijeme gola. U većini kadrova ona (u crnoj V-majici, gaćama i čarapama) izvodi razne stereotipno muške kućne aktivnosti: kosi travnjak, čisti bazen, puši cigaru, zamahuje bejzbol palicom, pa i šakama uz boksačku video igru. Ti kadrovi ispresijecani su kadrovima drugovrsnih aktivnosti – onih koje ispunjaju muške snove i želje – a u kojima Rafaeli leži na krevetu, u kadi, pokazuje dijelove obnaženog tijela dok se presvlači i konačno: stoji gola pred ogledalom (pri tom su bradavice i međunožje pomno skriveni pogledu, jer valja paziti da se ne prijeđe "granica pristojnosti“ i tako zezne biznis, tj. izgubi dio kupaca; premda "unutar granica" ostaju očito sugestivni prizori ležanja u kadi ili na krevetu i pušenje cigare).

Neki kažu da "nije novost vidjeti supermodela kako gol pozira na crno-bijelim art fotografijama, ali kada reklamira novu liniju donjeg rublja, ima smisla da nosi odjeću" (tportal). 
A zašto bi imalo smisla? Kojeg smisla? Pa tko još misli da je smisao u proizvodu, njegovoj kvaliteti i korisnosti za nas, a ne u prodaji?!

Zapravo, ovaj promotivni video toliko podsjeća na priču "Carevo novo ruho" da bi ga se moglo nazvati "Caričino novo ruho".

Svi znaju Andersenovu priču o caru kojeg su dvije varalice uvjerile da će mu istkati tkaninu za odijelo koje se "samo zamisliti može", tj. koje je "nevidljivo za svakog tko nije sposoban za svoju službu ili je neoprostivo glup". A onda, da ne bi ispao nesposoban i glup, sav narod, na čelu s carem, divi se nečemu čega nema. Sve dok jedan klinac, bistar i iskren (kakva već jesu djeca) ne povikne: "Pa car je gol!", na što i narod odluči da se neće više praviti glup da ne bi ispao glup te konačno odbije prihvaćati iluziju, tj. lažnu stvarnost.

Priča u under.me videu razlikuje se od ove klasične u nekoliko sitnih detalja. Glavni lik je carica, a ne car (živjela emancipacija!), i ona zna da na sebi nema ništa – ali to je baš ono što hoće jer time od naroda dobiva više lajkova, a i više para. Dalje, ovdje se ne radi samo o dvije obične varalice nego o dvije poveće industrije, medijskoj i modnoj (a može biti i bilo koja druga), koje narodu prodaju iluziju nečega – life style! – i koje njime majstorski manipuliraju računajući na njegove (isprogramirane) sklonosti prema golotinji, markicama proizvoda kao statusnim simbolima i, mora se reći, prihvaćanju svega i svačega bez puno razmišljanja (ili razmišljanja uopće). Konačno, u ovoj priči nema bistrog djeteta da razbuca iluziju i prodavanje magle; ono sad sjedi pred kompjutorom i gleda porniće.

I dok je narod zaokupljen razgledavanjem i komentiranjem gole Rafaelice, mediji i proizvođači novog ruha maestralno profitiraju.

Golotinja kao provokativna, "neprilična" ali izazovna tema, odnosno seks u reduciranoj (a moglo bi se reći i iskrivljenoj, pervertiranoj) varijanti – samo kao hormonalno-nagonska "akcija", i kao nešto "nepristojno", "sramotno", tabu, neiscrpan je materijal medijskih "senzacija", izvor veće zarade medija i ujedno ono razumijevanje/prihvaćanje nagosti i seksa koje mediji plasiraju.

S druge strane, proizvođači ove "ekskluzivne kolekcije" također zadovoljno trljaju ruke jer Rafaelicom (tj. golotinjom, seksom) hipnotiziran narod kupuje ne samo robu koju stvarno proizvode – obične muške i ženske gaće i majice – nego i mnogo više od toga.

Na web stranici under.me nalazi se poetičan, vrlo promišljen i zanimljiv opis svega što se tamo prodaje:

"Donje rublje nikad ne bi smjelo vikati, nego šaputati. (...) Naše donje rublje, koje je nadahnula i dizajnirala Bar Refaeli, sažetak je njezina nenametljiva stila i njene ljubavi prema prirodnom i nekićenom. (...). Naša je filozofija da kad je ono jednostavno dobro izvedeno, onda nema potrebe ni za čim drugim.
U under.me cjelokupni pristup – i svaki proizvod koji kreiramo – inspiriran je našim nepokolebljivim uvjerenjem da je iskrena jednostavnost, a ne pretjeranost, vrhunski luksuz.
Nenametljiv. Nepatvoren. Under.me. 

Tri su čarobne riječi koje se višestruko ponavljaju u ovom tekstu (i u tekstu "Od Bar"): "understated" – nenametljiv, suzdržan, obuzdan, ograničen;  
"unadulterated" – bez primjese, čist, nepatvoren, nepokvaren, jednostavan, istinit, prirodan, potpun, savršen; i "under me" – izraz koji nema smisleno doslovno značenje (jer rublje nije "ispod mene“; više smisla ima slogan "under.me – simply me", makar je i to u varijanti Bar Rafaeli, "ispod moje odjeće stojim prava ja", koliko patetično i površno toliko i dvojbeno, tj. besmisleno).

"Under.me" – osim seksualne aluzije (u smislu under her, under him) – sadrži i igru riječima: stand under – understand (shvatiti, saznati, razumjeti, misliti, u-vidjeti).

Dakle, under.me ne prodaje samo rublje. Nego uz gaće i majice gratis dobivamo iluziju da nam to rublje daje jednostavnost, prirodnost, čistoću, nepatvorenost, iskrenost, autentičnost i ujedno jebozovnost. Pri tom nas se poziva da razumijemo, uvidimo koje nam se sve kvalitete nude, da to zapamtimo i da se, štoviše, pretplatimo na kupnju istih paketića čarobnog veša.

A najviše od svega vjerojatno bismo trebali nesvjesno prihvatiti under – über(mensch) hijerarijski socijalni model te zapamtiti da moramo biti nenametljivi, suzdržani, ograničeni – under.control.

Kupujući raznu robu koja sadrži neku "filozofiju“, zanimljive ideje i (subliminalne) poruke, mi dobivamo osjećaj da nas baš ti proizvodi – gaće, automobili, luksuzne torbice, cipele, mirisi itd. – čine uspješnima, slobodnima, jednostavnima ili bogatima, snažnima, privlačnima, drugačijima, potpunima... A time, zanimljivo, i sami na sebe stavljamo "carevo novo ruho“ te od sebe također radimo brand: homo stupidus.

Rihanna "otkrila" zašto joj treba Chris Brown (II)

Osim nove ispovjedi o vezi s Chrisom Brownom, Elle donosi i Rihannina razmišljanja o djeci i teškoćama u pronalaženju "pravog muškarca" – snabdijevajući nas važim obrascima mišljenja i ponašanja koji su "in".

O djeci:

"To se može dogoditi sutra ili za dvadeset godina. Kad bude pravo vrijeme za to, Bog će mi poslati malog anđela. Ali najprije, naravno, moram naći muškarca. Naime, u ovoj slagalici nedostaje jedan vrlo važan komad!"

Mnoge nezrele osobe misle da su djeca "mali anđeli“, apsolutna dobrota (za razliku od ostalog, pokvarenog, zlog svijeta) i netko tko će ih konačno razumjeti, biti njihov i držati (čuvati) ih na putu dobra. Ali djeca nisu anđeli, nego osobe u nastajanju koje trebaju puno ljubavi, razumijevanja i pažnje. I ne dolaze nam da bi ispunila naše potrebe i razriješila naše frustracije, nego da bi živjela jedan novi, svoj život, koji mi – poput "anđela čuvara", kao odrasle i odgovorne osobe –  trebamo podržati.

Svakako, Rihanna je u pravu, u ovoj slagalici nedostaje jedan jako važan komad, ali to nije muškarac – nego ona sama, koja "najprije, naravno," treba odrasti.

O pronalaženju "pravog muškarca":

"Mislim da je to svakome teško! To nema veze sa slavom. (...) Ali ja samo trebam naći osobu koja me balansira, jer tada stvari kao što je moj raspored neće biti važne."

Eh, nema tog muškarca koji ženu može "izbalansirati“, ako ona nije u stanju uspostaviti ravnotežu sama u sebi (jednako važi i u obrnutom slučaju, naravno).

U razgovoru s Ellen DeGeneres, u studenom 2011., RiRi je "otkrila“ kakve muškarce voli.

"Volim one agresivnije, ali uz to i tajanstvene. Volim da su sigurni u sebe i da znaju pokazati svoju muškost. Ja sam dama, i jedini način da nešto uspije u vezi je da oboje igramo svoje uloge. Jer ja ne mogu nekome u vezi biti muško, niti to želim. Muško sam cijelo vrijeme na poslu". 

Ellen DeGeneres to svesrdno potvrđuje svojim (jao!) komentarom: "Tvoj je posao donositi odluke. Ti želiš da netko drugi u vezi preuzme kontrolu i donosi takve odluke. A teško je naći frajera kojeg neće zastrašiti tvoja snaga."

Ono što upada u oči je da Rihanna – nakon što ju je dečko koristio kao vreću za udaranje – izjavljuje kako voli agresivne muškarce(!). Samo moraju biti tajanstveni (takvi uvijek imaju neke mračne tajne koje privlače mazohiste), sigurni u sebe (tako da bar jedno u vezi bude sigurno u sebe) i znati pokazati svoju muškost – tradicionalno shvaćenu kao paket sljedećih osobina: impresivna fizička snaga, neograničena seksualna potentnost, mentalna nadmoćnost, emocionalna neosjetljivost, grubost, tvrdoglavost i, naravno, agresivnost.

Drugim riječima, "pravi muškarci“ su oni samodopadni, koji se impulzivno ponašaju i skloni su manipulaciji (psihološki model zvan "tamna trijada"). 

Shodno tome, "jedini način“ da veza uspije je ako oboje igraju tradicionalne uloge: žena – slaba, nesigurna, podložna, ne razmišlja ("tijelo“ u vezi), 
a muškarac – snažan, siguran u sebe, dominantan, onaj koji odlučuje i kontrolira ("glava“, "mozak" u vezi). 

Tako RiRi izrijekom (ne samo svojim pjesmicama i ponašanjem) urezuje stereotipe muško-ženskih odnosa u glavice svojih slušatelj(ic)a..

Pri tom stavovi da je donošenje odluka isključivo racionalna = poslovna = muška aktivnost te da u vezi muškarac treba "preuzeti kontrolu i donositi odluke“ govore o stvorenju koje definitivno nije snažno. 
Jer snažna osoba ne misli za sebe da ne može/ ne treba odlučivati o svom (emocionalnom) životu i sigurno ne želi da netko drugi preuzme kontrolu nad njom. 

Garantirani ishod "uspješne veze" á la RiRi je da "dama" sebe srozava na otirač (i vreću za udaranje)! 

Takvi stavovi o muškarcima i o vezama ni mojoj baki više ne bi bili uzor. Ipak, oni se uspješno penju na top ljestvicama svijesti milijuna RiRinih fanova

Eto zašto su njene izjave medijska poslastica: savršeno služe za ukalupljivanje u stereotipe i manipuliranje masama.

Još jedan primjer razmišljanja i ponašanja koji su in promoviran je proslavljanjem Rihanninog 24. rođendana (20. veljače).

Tom prigodom ona i Brown postavili su na Twitteru međusobno remiksirane pjesme. RiRi je remiksirala Brownov singl "Turn Up The Music" – u kojem pjevuši: "I need it in my life, yeah.... I love you, baby!“ A u njenoj remiksiranoj pjesmi "Birthday Cake" Brown joj izjavljuje svoju ljubav riječima: "Girl I wanna fuck you right now. Been a long time, I’ve been missing your body… Give it to her in the worst way. Can’t wait to blow her candles out."

Ovim primjerom oboje poručuju (i na tome vješto zarađuju) da je nasilje u vezi ne samo prihvatljivo nego i poželjno, da su u vezi dvoje ljudi najvažniji seks i požuda – i da se to zove "ljubav“.

Premda se u njihovoj vezi uopće ne radi o ljubavi, nego o seksualnoj ovisnosti dvoje nezrelih ljudi kojima su (osim, valjda, glazbe) seks i agresivnost očito jedini snažni doživljaj i osjećaj.

Rihanna: "Biti sam je precijenjeno"

Rihanna opet javno kuka, ovaj put u showu britanskog voditelja Jonathana Rossa, kako je biti sam fuj, pljuga i jadno. Mora da joj je sirotoj baš gadno teško kad u par mjeseci dva puta ponavlja jednu te istu žalopojku.

E, sad, ima puno ljudi koji bi se s njome složili, i u tome sigurno nije usamljena. Ali ima i neki filozof koji kaže da čovjek nikada nije sam. Odnosno, da je uvijek u društvu – sam sa sobom. Tako gledajući, moglo bi se reći da čovjek kad je sam, može biti u dobrom ili lošem društvu. A onda bi se opet moglo reći da ako si ti sam sebi loše, ubi' bože dosadno i nezanimljivo društvo, onda je stvarno biti sam (sa sobom) "precijenjeno“. Međutim, ako si ti sam sebi dosadno i jadno društvo, kakvo ćeš društvo biti drugima? Zašto bi se drugima više sviđalo biti s tobom ako se tebi samom/samoj ne sviđa da budeš sam/a sa sobom?

Možda bi Rihanna mogla malo pripaziti što govori, barem javno i posebno pred frajerima (privatno može misliti da je jadna i kukavna, ali javno to nije poželjno). Jer, može se desiti da baš zbog takvih izjava opet naiđe na nekog tipa koji će smatrati da ako ona misli da je sebi "precijenjeno“ društvo, onda je ni on ne mora cijeniti, nego je može tretirati k'o štracu, tamburati i na razne načine legitimno omalovažavati i ponižavati (sve do razine na kojoj i ona sama misli da jest).

Nadamo da se takvo što neće desiti i da će Rihanna dograbiti malo samopouzdanja i samopoštovanja možda baš sad dok je sama, tj. prije nego što opet naiđe neki farabut i nasilnik, kao Chris Brown, koji ju nije spreman cijeniti više od nje same. 

Ali, ima još nešto što ne govori baš u prilog našoj tugaljivoj Rihanni. U prijašnjoj javnoj ispovjedi, u televizijskom intervjuu s Ellen DeGeneres sredinom studenog prošle godine, žaleći se na samotničko stanje privatnog života zbog pretjerane predanosti radu, Rihanna reče: "'Moj privatni život u velikoj mjeri ne postoji i to nije dobro. Nije dobro na duge staze, nije za mene, nije za nju.“

Da intervju nije bio za gledatelje nego za slušatelje ili čitatelje, ovi bi pomislili da s Rihannom još netko možebit' sjedi na kauču jer je rekla "nije za mene, nije za nju“. Međutim, gledatelji su mogli vidjeti (a novinari su to u tisku pojasnili komentarom) da je Rihanna rukama pokazala na "intimni dio svoga tijela“, pod čim se misli na međunožje, tj. spolni organ, da to tako, fino, kažemo.

 

Podsjetilo me to na jednu sličnu izjavu žene koja je, tražeći savjet u vezi seksualnih problema, svoj "intimni dio“ nazvala "moja kolegica“ i time izazvala zbunjenost sugovornika kojemu je trebalo nešto vremena da shvati o kome/čemu se radi. Ono što u oba slučaja zbunjuje je odvajanje i personifikacija tog našeg... hm... dijela tijela, za koji uglavnom ne znamo kako bismo ga nazvali – za razliku od ostalih dijelova koje slobodno, bez straha i srama nazivamo njihovim imenima. Istina, za to baš i nemamo neki veliki izbor imena, osim suho medicinskih i sočno psovačkih, ali ipak je nazivanje "ono dole“, "ona stvar“ i sl. malo čudno, čak i djetinjasto. Ispada da kako god slobodni, otkačeni i ateistički raskalašeni bili, taj dio sebe ipak doživljavamo s jednakom vjerskom odbojnošću i snebivanjem kao i u staro doba.

Svakako, kad tom dijelu tijela dajemo zasebnu egzistenciju, pa to bude "ona“ (kolegica, Mica, mačkica...) ili "on“ (Stojko, Miško...), mi se rješavamo nelagode, a "kolegici“ i "Stojku“ dajemo slobodu da žive (od morala, a počesto i od svake pameti) nezavisan život.

Zanimljivo je da tako nikada ne personificiramo druge dijelove tijela. Ne kažemo npr. "ovaj propuh nije dobar ni za mene ni za njega" – misleći na oko, ili uho, ili lijevi bubreg. Zašto? Jer je to dio nas, to smo sve mi. A kad se radi o "intimnim dijelovima“, onda ispada da je to odvojeno od nas, k'o neka zasebna ličnost. Zato se valjda i možemo nemilo "trošiti“, sebe davati bilo kome, bilo kada, bilo gdje (bez razmišljanja, pa i bez naročitih osjećaja) – jer to ne dajemo sebe ili dio sebe, nego "nju“/"njega". Odnosno, "ona“/"on“ se daje, a mi s tim nemamo veze (i nismo za to odgovorni).

Ali, onda pak ispada da taj dio tijela baš i ne cijenimo bog zna kako (ne bismo npr. svoju ruku dali bilo kome, bilo kada, bilo gdje da s njome maše nekom političaru ili celebrityju, ili da s njome kopa nos – jer je to naša ruka i ne smatramo to nekim znakom oslobođenosti ni naprednosti ni otvorenosti da ju samo tako dijelimo s drugim).  

Zašto je to dodatna opasnost u Rihanninom slučaju? Već se jadna žali da je sama sebi nezanimljivo društvo. A kad se tome doda da svoju vlastitu seksualnost vidi kao nešto odvojeno od sebe, može joj se stvarno desiti da i u budućnosti naiđe na frajera koji ju neće cijeniti jer je dosadno društvo i za koga ona neće biti Rihanna – Rihanna (osoba) nego Rihanna – "ona“.

P.S.

Pozdrav svim ženama za Međunarodni dan žena, sa željom da se doista emancipiraju,
tj. nauče biti dobro društvo – prvo sebi pa drugima, i za sebe misliti/govoriti "ja“, a ne "ona".

Courtney Cox godinu dana bez seksa

Courtney Cox javno je progovorila o detalju svog privatnog života koji nepogrešivo garantira visoku zainteresiranost publike i simpatije mnogih za glumičine obnažene "rane razvoda“.

Dakle, godinu dana bez hopa-cupa (mora da joj se ten gadno pogoršao od toga). A osim te, kako prenose mediji, "šokantne izjave“, Courtney je svekolikoj javnosti u povjerenju priopćila i da je u tom periodu "izašla samo s jednim muškarcem“. Na pitanje je li taj "izabrani“ netko iz serije (pikirajući na Josha Hopkinsa, kolegu iz serije Cougar Town), Courtney je, kažu mediji, "ostala tajnovita i kratko odgovorila 'Možda'". Kako "ostala tajnovita“?! Valjda, odjednom postala tajnovita i – dobro izbalansiranom taktikom "otvori-zatvori“ tzv. škakljive teme, koje garantirano privlače pozornost – odlučila odglumiti damu. "Možda“ je onaj slatki damski odgovor kojim se žene igraju, ponekad samo da bi se zabavile, ponekad da potvrde mit o ženi kao "tajni“, ponekad da proračunato manipuliraju publikom (bio to jedan zainteresirani nevoljnik ili gomila naivaca, svejedno), a često time samo šarmantno prikrivaju vlastitu nesposobnost da se ponašaju kao zrele osobe.

Nakon tog damskog odgovora, kojim je publika izgubila mogućnost daljnjeg virenja u Courtneynu spavaću sobu, glumica je "otvorila dušu“ i iznijela svoje osjećaje glede (ne)izlazaka s muškarcima: "Muškarci me ne zovu da izađem. (...) Inače ne volim izlaziti. (...) Vrijeme je da iziđem. (...) Doista još nisam spremna, još uvijek sam vrlo emocionalna." Publika je malo zbunjena ovom zbucanom ispovjedi. Što sad? Je li problem u tome što je ne zovu ili u tome što ona nije spremna izići? Ako ne voli izlaziti, zašto je vrijeme da iziđe? Je l' hoće da ju zovu ili da ju ostave na miru?

Eto što je problem s damama (kao i s djecom): nikad ne znaš što zapravo žele. A čini se da nekad ne znaju ni one same.

U istom, miš-maš stilu osvajanja naklonosti publike, Courtney na kraju uspoređuje sebe (nakon jedanaest godina braka) i novopečenu djevojku bivšeg supruga: "Vrlo je visoka, ja nisam. Vrlo je mlada, ja nisam.“ Dakle, presudna razlika između nje i novoizabrane je u tome što je ova mlađa i viša, novi model – pa mu hitrije i lakše može dodati kapu s vješalice i Cornflakes s gornje police kuhinjskog ormara, dok je ona stara i spora, zabole ju vratni kralješci i ne može mu služiti. Svašta! Ali barem smo saznali što želi Courtney Cox: želi biti visoka, mlada i medijski prisutna.