Ljubav na način Maroon 5

Pjesma "Payphone", s novog albuma grupe Maroon 5, još je jedna ljubavna pjesmica u modernopj glazbi koja te tjera da se zapitaš: kakva se predodžba ljubavi tu zapravo nudi?

Moram odmah reći da nisam fan ljubavnih pjesama, ni u poeziji ni u glazbi. I to zato što u većini takvih pjesama ne nalazim doživljaj ljubavi – nego doživljaj odsustva ljubavi.

Ljubav raduje, potiče, ispunja snagom, daje osjećaj sreće, povezanosti i otvorenosti. A u većini tzv. ljubavnih pjesama netko kuka zato što je nevoljen, ostavljen, jadan i sam. Ili čezne za nekim tko je otišao ili bi tek trebao doći. Ili je pak ljut zbog povrijeđenih osjećaja i "izdaje", "reže vene" zbog ostavljenosti i "razorenog“, obesmišljenog života, pa čak i mrzi i proklinje. Iskreno, ne vidim baš puno veze između samosažaljenja, tugaljive čeznutljivosti i bijesa s ljubavlju (prema drugome ali i prema sebi).

To što netko – zahvaljujući svom talentu za skladno oblikovano verbalno izražavanje – ima priliku kroz pjesme javno kukati svima na ramenu zbog svoje nemogućnosti da doživi ljubav – uopće me ne fascinira, pa zvao se on Jesenjin ili Levine. Takve "ljubavne" pjesme izazivaju mi isti osjećaj kao da u restoranu naručim juhu, a daju mi splačinu.  

Ljubav je tema gotovo svih pjesama grupe Maroon 5, ali svugdje je ona nekako zbucana, škripi, smrdi na nezadovoljstvo, laž, izgubljenost, gorčinu. Ti tekstovi na prvi pogled stvarno zbunjuju: o čemu on to? Je li hoće biti s njom ili ne? Jesu li (bili) sretni zajedno ili ne? Je l' njemu stalo do nje ili ne? Do čega mu je stalo? Jedino nedvojbeno zadovoljstvo, čini se, prosijava iz stihova koji govore o seksu.

U pjesmi "This Love" to izgleda ovako: "So hard to keep her satisfied/ Keep her coming every night/… I'll fix these broken things/… Sinking my fingertips/ Into every inch of you/ Cause I know that's what you want me to do". Čak i netko iskusniji ostaje s upitnicima u očima (a možeš samo zamisliti kako to djeluje na onog tko je početnik u ljubavnom iskustvu) dok sluša tekst iz "Makes Me Wonder": "And it really makes me wonder/ If I ever gave a fuck about you/… So this is goodbye/… I want to dive into you."

Kad čuješ kako tu ljubav izgleda, onda se i ne čudiš što u novoj pjesmi "Payphone" Levine pjeva da mu se povraća od ljubavnih pjesama: "One more fucking love song, I'll be sick."

Pjesma započinje njegovim kukanjem što je zbog nje ostao bez sitniša za telefon, zajedničke sreće i planova za budućnost. Nostalgija za onim što je prošlo pretače se u pitanje "Je li prekasno za novi pokušaj?" No odmah slijedi zaključak da je ona profućkala njihovo zajedničko vrijeme a on uzalud trošio svoje noći (nastojeći ju valjda zadovoljiti i tako učiniti sretnom), te da su svi mostovi porušeni. Budući da ju optužuje da je zaboravila što su imali, pretpostavljaš da su bili sretni (barem noću). Ali on onda prizna da je već i prije govorio da su svi mostovi srušeni. I sad više uopće nije jasno: je li tu bilo neke ljubavi, ili samo seksa?

Na to uskače Wiz Khalifa – kao da ga je netko kopi-pestao iz druge pjesme – i odlučno repa o tome kako se s dna uspeo do vrha, ima lovu i aute, i sad je on onaj kojeg "oni" žele .... Sve to Levinea ne zbunjuje; on nastavlja kukati kako je potrošio svoj sitniš i kako mu se povraća od ljubavnih pjesmuljaka. Razumijem ga. I meni se povraća.

Spot za pjesmu (visokobudžetni uradak u režiji Sama Bayera) ima veze s pjesmom kao i Levineov dio teksta s Wiz Kalifinim. Ideja za spot, koju  Levine smatra "otkačenom, ispaljenom, ludom", zapravo je fantazija iz njegovog djetinjstva koja, kaže on, "ne nalikuje nijednoj drugoj dječjoj fantaziji: moraš biti u ludoj situaciji i brzo djelovati, ljudi pucaju..." (E! News). 

U toj, dakle, dječjoj fantaziji, Levine od beznačajnog bankovnog službenika postaje heroj koji svladava pljačkaše banke i spašava zgodnu plavušu. A onda u skupom autu nezaustavljivo bježi pred policijom, koja ga smatra jednim od pljačkaša (?), dok iza njega odzvanjaju meci i grandiozne eksplozije. 
Kakve sve to veze ima s ljubavlju? Nikakve.
 

Ipak, od svih spotova tzv. ljubavnih pjesama Maroon 5, najmizerniji je onaj za pjesmu "Misery".

Levine kaže: "’Misery’ govori o očaju koji osjećaš kad nekoga strašno želiš u svom životu, ali ti je to teško postići. To je ono o čemu govore sve moje pjesme.“ Dakle, to svakako treba pogledati!

I sami fanovi – iako im je pjesma "oduševljavajuća" – zbunjeni su sadržajem spota. Ne razumiju što je pisac htio reći: "da li ga ona voli ili mrzi?". Neki se zezaju da spot daje novo značenje pojmu "žestoka ljubav", odnosno staroj izreci "ljubav je bol", a neki ga doživljavaju kao nešto vrlo uznemirujuće. Ali nitko od njih ne razumije zašto se njihov idol pretvorio u cmoljavog mazohistu i, prema njegovim vlastitim riječima, "očajnika", i zašto im ustrajno pokazuje da je nasilje uzbudljivo, štoviše, najbolji način da ti se ostvare seksualne i ljubavne želje. Ono što propuštaju primijetiti je da njega napaljuje nasilje, a ne ona.

Svakako, potpuno su u pravu što su zbunjeni i uznemireni. Jer spot zapravo promovira da su nasilje i trpljenje nasilja, kad te netko fizički ugrožava, izraz seksualne strasti, štoviše, ljubavi. 

To je tipičan primjer kako se orvelovski novogovor: seks/ljubav je nasilje – nasilje je ljubav/seksi/uzbudljivo, koristi za pranje mozga i manipuliranje mladima. A da bi programiranje bilo potpuno, onda to blagoslivljaju i mediji. Pa tako MTV Buzzworthy tvrdi da zahvaljujući Adamu i Anne "odnos ljubav-mržnja izgleda jako seksi". Tako nas uče da je mržnja sastavni dio ljubavi, a nasilje "izgleda seksi". 

Međutim, uistinu to nema nikakve veze s ljubavlju, a ni sa seksom. Veranje Adama po Anne dok ga ona mlati govori jedino o tako dubokom ne-osjećanju sebe i drugoga da i nasilje postaje prihvatljivo ne bi li se dobila bilo kakva pažnja.

Smisao je te video-priče jedino indoktriniranje mladih idejom da je nasilje normalno i da je dobro, "cool" osjećati se mizerno. Za to ih se i simbolički programira, dijelom i opetovanim prikazivanjem likova koji su pregaženi, upucani i izbodeni.

Da bi, sve kroz pjesmu i zabavu, posve zaboravili da je smisao života, kao i ljubavi – sreća.

Rihanna "otkrila" zašto joj treba Chris Brown (II)

Osim nove ispovjedi o vezi s Chrisom Brownom, Elle donosi i Rihannina razmišljanja o djeci i teškoćama u pronalaženju "pravog muškarca" – snabdijevajući nas važim obrascima mišljenja i ponašanja koji su "in".

O djeci:

"To se može dogoditi sutra ili za dvadeset godina. Kad bude pravo vrijeme za to, Bog će mi poslati malog anđela. Ali najprije, naravno, moram naći muškarca. Naime, u ovoj slagalici nedostaje jedan vrlo važan komad!"

Mnoge nezrele osobe misle da su djeca "mali anđeli“, apsolutna dobrota (za razliku od ostalog, pokvarenog, zlog svijeta) i netko tko će ih konačno razumjeti, biti njihov i držati (čuvati) ih na putu dobra. Ali djeca nisu anđeli, nego osobe u nastajanju koje trebaju puno ljubavi, razumijevanja i pažnje. I ne dolaze nam da bi ispunila naše potrebe i razriješila naše frustracije, nego da bi živjela jedan novi, svoj život, koji mi – poput "anđela čuvara", kao odrasle i odgovorne osobe –  trebamo podržati.

Svakako, Rihanna je u pravu, u ovoj slagalici nedostaje jedan jako važan komad, ali to nije muškarac – nego ona sama, koja "najprije, naravno," treba odrasti.

O pronalaženju "pravog muškarca":

"Mislim da je to svakome teško! To nema veze sa slavom. (...) Ali ja samo trebam naći osobu koja me balansira, jer tada stvari kao što je moj raspored neće biti važne."

Eh, nema tog muškarca koji ženu može "izbalansirati“, ako ona nije u stanju uspostaviti ravnotežu sama u sebi (jednako važi i u obrnutom slučaju, naravno).

U razgovoru s Ellen DeGeneres, u studenom 2011., RiRi je "otkrila“ kakve muškarce voli.

"Volim one agresivnije, ali uz to i tajanstvene. Volim da su sigurni u sebe i da znaju pokazati svoju muškost. Ja sam dama, i jedini način da nešto uspije u vezi je da oboje igramo svoje uloge. Jer ja ne mogu nekome u vezi biti muško, niti to želim. Muško sam cijelo vrijeme na poslu". 

Ellen DeGeneres to svesrdno potvrđuje svojim (jao!) komentarom: "Tvoj je posao donositi odluke. Ti želiš da netko drugi u vezi preuzme kontrolu i donosi takve odluke. A teško je naći frajera kojeg neće zastrašiti tvoja snaga."

Ono što upada u oči je da Rihanna – nakon što ju je dečko koristio kao vreću za udaranje – izjavljuje kako voli agresivne muškarce(!). Samo moraju biti tajanstveni (takvi uvijek imaju neke mračne tajne koje privlače mazohiste), sigurni u sebe (tako da bar jedno u vezi bude sigurno u sebe) i znati pokazati svoju muškost – tradicionalno shvaćenu kao paket sljedećih osobina: impresivna fizička snaga, neograničena seksualna potentnost, mentalna nadmoćnost, emocionalna neosjetljivost, grubost, tvrdoglavost i, naravno, agresivnost.

Drugim riječima, "pravi muškarci“ su oni samodopadni, koji se impulzivno ponašaju i skloni su manipulaciji (psihološki model zvan "tamna trijada"). 

Shodno tome, "jedini način“ da veza uspije je ako oboje igraju tradicionalne uloge: žena – slaba, nesigurna, podložna, ne razmišlja ("tijelo“ u vezi), 
a muškarac – snažan, siguran u sebe, dominantan, onaj koji odlučuje i kontrolira ("glava“, "mozak" u vezi). 

Tako RiRi izrijekom (ne samo svojim pjesmicama i ponašanjem) urezuje stereotipe muško-ženskih odnosa u glavice svojih slušatelj(ic)a..

Pri tom stavovi da je donošenje odluka isključivo racionalna = poslovna = muška aktivnost te da u vezi muškarac treba "preuzeti kontrolu i donositi odluke“ govore o stvorenju koje definitivno nije snažno. 
Jer snažna osoba ne misli za sebe da ne može/ ne treba odlučivati o svom (emocionalnom) životu i sigurno ne želi da netko drugi preuzme kontrolu nad njom. 

Garantirani ishod "uspješne veze" á la RiRi je da "dama" sebe srozava na otirač (i vreću za udaranje)! 

Takvi stavovi o muškarcima i o vezama ni mojoj baki više ne bi bili uzor. Ipak, oni se uspješno penju na top ljestvicama svijesti milijuna RiRinih fanova

Eto zašto su njene izjave medijska poslastica: savršeno služe za ukalupljivanje u stereotipe i manipuliranje masama.

Još jedan primjer razmišljanja i ponašanja koji su in promoviran je proslavljanjem Rihanninog 24. rođendana (20. veljače).

Tom prigodom ona i Brown postavili su na Twitteru međusobno remiksirane pjesme. RiRi je remiksirala Brownov singl "Turn Up The Music" – u kojem pjevuši: "I need it in my life, yeah.... I love you, baby!“ A u njenoj remiksiranoj pjesmi "Birthday Cake" Brown joj izjavljuje svoju ljubav riječima: "Girl I wanna fuck you right now. Been a long time, I’ve been missing your body… Give it to her in the worst way. Can’t wait to blow her candles out."

Ovim primjerom oboje poručuju (i na tome vješto zarađuju) da je nasilje u vezi ne samo prihvatljivo nego i poželjno, da su u vezi dvoje ljudi najvažniji seks i požuda – i da se to zove "ljubav“.

Premda se u njihovoj vezi uopće ne radi o ljubavi, nego o seksualnoj ovisnosti dvoje nezrelih ljudi kojima su (osim, valjda, glazbe) seks i agresivnost očito jedini snažni doživljaj i osjećaj.

Medijska žutica

 

Epidemija žutice u medijima proširila se na gotovo sve rubrike, od ekonomije, politike, kulture, do sporta i zabave (zasad su imune još jedino rubrika "Umrli" i djelomično "Vremenska prognoza"). 

"Atraktivne" teme pod zvučnim naslovima, prezentirane preuveličano ili na senzacionalističkih način vrište na svim stranicama (i kanalima) modernih medija, a najviše naravno u segmentu nazvanom Show business (Showtime, Estrada i sl.), s tračevima iz života celebrityja.

Čak se i iskusnom čitatelju takvih vijesti ponekad čini nevjerojatnim koliko se banalnih činjenica može pretvoriti u vijest dana ili senzaciju, pa se povremeno čak osjeća blesavo dok to čita.

No, zašto takve stvari uopće slušamo, čitamo, gledamo?
 

Razloga ima raznih. Ponajprije, ljudi su prirodno orijentirani na dobro, na uravnoteženo obilje svega što im u životu treba (ako nisu zadojeni ideologijom da je "važno jedino duhovno, a ne materijalno“, da "novac kvari ljude" i da "treba biti zadovoljan s malim"). Razumljivo je, dakle, da je život u bogatstvu i slavi – koji sadrži ono što je svima bitno: egzistencijalnu sigurnost i prihvaćenost u društvu – privlačniji od života u oskudici i da ljude zanima kako to izgleda kod onih koji sve to imaju (uz naivnu pretpostavku da to znači i odsutnost svih problema, pritisaka, stresova i frustracija, tj. da automatski donosi sreću).

Ponekad se uz to javlja i zavist (uvjerenje da mi ne možemo ono što drugi mogu). Ispunjeni osjećajem inferiornosti, pogotovo u uvjetima siromaštva, mnogi uzgajaju negativne osjećaje prema onima koji imaju ono što oni sami nemaju (a što bi željeli imati): novac, moć, uspjeh, slavu, pa i kreativnost i sreću, tj. životnost. Stoga traže zadovoljštinu u "pokazateljima“ kako su bogati i slavni zapravo samo "hrpa razmaženih, alkoholu, drogama i razvratu sklonih idiota". Takvo difamiranje, ponižavanje daje privid nadmoći. No kako zavidan čovjek duboko u duši i dalje misli da je jadan, nesposoban i neuspješan, taj privid treba stalno dohranjivati. A tu potrebu odlično ispunjavaju žuti mediji koji neprestano uzdižu i neprestano ocrnjuju, blate i omalovažavaju svoje idole.

Dalje, dok čitamo, slušamo i razgovaramo o privatnom životu slavnih, oni nam postaju nekako bliži. Nisu više neka tamo elita, koja živi u nama nedostupnom svijetu, nego su dio našeg svijeta. Zbog takvog osjećaja bliskosti i poznavanja Rihanna nam se čini kao da je ona mala Bosiljka iz susjedstva, o princu Harryju pričamo kao da je prijateljičin sin, dok za njegovom mamom i danas, kad god nas mediji na to podsjete, pustimo suzu kao da nam je u rodu.

A poznavajući tako važne osobe i mi sami postajemo važniji, zar ne?

Na sklonost žutilu potiče nas i naša sklonost površnosti. Nema se vremena za dublje razmišljanje (i razmišljanje uopće), čemu komplicirati sebi život koji je ionako kompliciran. Lakše je biti površan i ne zamarati se prevelikim razmišljanjem, "kompliciranjem“, "filozofiranjem“ (ako baš zagusti, onda se kupi neka self-help metoda i njome se riješe problemi u "10 koraka“).

Ali kao što smo površno zainteresirani za sebe, tako smo površno zainteresirani i za druge ljude – što je savršeno plodno tlo za "žute vijesti“. 

Površnost sa sobom nosi i sklonost ogovaranju (umjesto razgovaranju). Posebno kad se vlastiti život čini praznim, kad se ne događa ništa osim rutine, neimaštine i dosade. Ogovaranje – bilo neposredno ili posredstvom tračeva, glasina i skandala koje nam donosi žuti tisak – služi kao odlična kompenzacija za kvalitetne sadržaje, akciju i adrenalin koji nam u vlastitom životu nedostaju. (To je isti štos kojim se neznatno, šupljikavo "ja“ kompenzira s "mi“ – Hrvati, katolici, ateisti, pivopije..., pa je čovjek ponosan na sebe/nas i nije više jado.) 
Tako se, dakle, žeđ za životom, umjesto sa svojeg, napaja s izvora tuđeg života, a mediji se onda brižno brinu da na tom izvoru stalno ima vode (malo mutne, istina, ali koga briga).  

Vjerojatno ima još razloga zbog kojih mi usisavamo "senzacionalne" banalnosti i "ekskluzivne“ gluposti medija. Međutim, neovisno o njihovoj množini, važno je detektirati da smo mi sami prilično zaslužni za širenje medijske žutice.

Virus medijske žutice proizvodi kapitalistička glad za što većom zaradom i dominacijom u društvu. Kvalitetne i pozitivne vijesti smišljeno nestaju iz medija preplavljenih žutilom. Izostanak vijesti koje nam omogućuju da steknemo više znanja i naučimo kako živjeti sretnije te upućenost na nožice i sise, tko s kim hoda, tko je koga prevario, ostavio itd. – udaljavaju nas od realnosti i generiraju lakoću manipuliranja, pothranjujući osjećaj osobne nemoći i nedostatak suosjećanja.

Ali, u svemu tome mi nismo ni bez zasluga niti nemoćni da nešto promijenimo, jer mi – konzumenti, čitaoci – smo ti koji virus medijskog žutila održavamo na životu i hranimo hormonom rasta.

Na kraju bude, kao i uvijek, da ono što tražimo – to i dobijemo.