Ljubav na način Maroon 5

Pjesma "Payphone", s novog albuma grupe Maroon 5, još je jedna ljubavna pjesmica u modernopj glazbi koja te tjera da se zapitaš: kakva se predodžba ljubavi tu zapravo nudi?

Moram odmah reći da nisam fan ljubavnih pjesama, ni u poeziji ni u glazbi. I to zato što u većini takvih pjesama ne nalazim doživljaj ljubavi – nego doživljaj odsustva ljubavi.

Ljubav raduje, potiče, ispunja snagom, daje osjećaj sreće, povezanosti i otvorenosti. A u većini tzv. ljubavnih pjesama netko kuka zato što je nevoljen, ostavljen, jadan i sam. Ili čezne za nekim tko je otišao ili bi tek trebao doći. Ili je pak ljut zbog povrijeđenih osjećaja i "izdaje", "reže vene" zbog ostavljenosti i "razorenog“, obesmišljenog života, pa čak i mrzi i proklinje. Iskreno, ne vidim baš puno veze između samosažaljenja, tugaljive čeznutljivosti i bijesa s ljubavlju (prema drugome ali i prema sebi).

To što netko – zahvaljujući svom talentu za skladno oblikovano verbalno izražavanje – ima priliku kroz pjesme javno kukati svima na ramenu zbog svoje nemogućnosti da doživi ljubav – uopće me ne fascinira, pa zvao se on Jesenjin ili Levine. Takve "ljubavne" pjesme izazivaju mi isti osjećaj kao da u restoranu naručim juhu, a daju mi splačinu.  

Ljubav je tema gotovo svih pjesama grupe Maroon 5, ali svugdje je ona nekako zbucana, škripi, smrdi na nezadovoljstvo, laž, izgubljenost, gorčinu. Ti tekstovi na prvi pogled stvarno zbunjuju: o čemu on to? Je li hoće biti s njom ili ne? Jesu li (bili) sretni zajedno ili ne? Je l' njemu stalo do nje ili ne? Do čega mu je stalo? Jedino nedvojbeno zadovoljstvo, čini se, prosijava iz stihova koji govore o seksu.

U pjesmi "This Love" to izgleda ovako: "So hard to keep her satisfied/ Keep her coming every night/… I'll fix these broken things/… Sinking my fingertips/ Into every inch of you/ Cause I know that's what you want me to do". Čak i netko iskusniji ostaje s upitnicima u očima (a možeš samo zamisliti kako to djeluje na onog tko je početnik u ljubavnom iskustvu) dok sluša tekst iz "Makes Me Wonder": "And it really makes me wonder/ If I ever gave a fuck about you/… So this is goodbye/… I want to dive into you."

Kad čuješ kako tu ljubav izgleda, onda se i ne čudiš što u novoj pjesmi "Payphone" Levine pjeva da mu se povraća od ljubavnih pjesama: "One more fucking love song, I'll be sick."

Pjesma započinje njegovim kukanjem što je zbog nje ostao bez sitniša za telefon, zajedničke sreće i planova za budućnost. Nostalgija za onim što je prošlo pretače se u pitanje "Je li prekasno za novi pokušaj?" No odmah slijedi zaključak da je ona profućkala njihovo zajedničko vrijeme a on uzalud trošio svoje noći (nastojeći ju valjda zadovoljiti i tako učiniti sretnom), te da su svi mostovi porušeni. Budući da ju optužuje da je zaboravila što su imali, pretpostavljaš da su bili sretni (barem noću). Ali on onda prizna da je već i prije govorio da su svi mostovi srušeni. I sad više uopće nije jasno: je li tu bilo neke ljubavi, ili samo seksa?

Na to uskače Wiz Khalifa – kao da ga je netko kopi-pestao iz druge pjesme – i odlučno repa o tome kako se s dna uspeo do vrha, ima lovu i aute, i sad je on onaj kojeg "oni" žele .... Sve to Levinea ne zbunjuje; on nastavlja kukati kako je potrošio svoj sitniš i kako mu se povraća od ljubavnih pjesmuljaka. Razumijem ga. I meni se povraća.

Spot za pjesmu (visokobudžetni uradak u režiji Sama Bayera) ima veze s pjesmom kao i Levineov dio teksta s Wiz Kalifinim. Ideja za spot, koju  Levine smatra "otkačenom, ispaljenom, ludom", zapravo je fantazija iz njegovog djetinjstva koja, kaže on, "ne nalikuje nijednoj drugoj dječjoj fantaziji: moraš biti u ludoj situaciji i brzo djelovati, ljudi pucaju..." (E! News). 

U toj, dakle, dječjoj fantaziji, Levine od beznačajnog bankovnog službenika postaje heroj koji svladava pljačkaše banke i spašava zgodnu plavušu. A onda u skupom autu nezaustavljivo bježi pred policijom, koja ga smatra jednim od pljačkaša (?), dok iza njega odzvanjaju meci i grandiozne eksplozije. 
Kakve sve to veze ima s ljubavlju? Nikakve.
 

Ipak, od svih spotova tzv. ljubavnih pjesama Maroon 5, najmizerniji je onaj za pjesmu "Misery".

Levine kaže: "’Misery’ govori o očaju koji osjećaš kad nekoga strašno želiš u svom životu, ali ti je to teško postići. To je ono o čemu govore sve moje pjesme.“ Dakle, to svakako treba pogledati!

I sami fanovi – iako im je pjesma "oduševljavajuća" – zbunjeni su sadržajem spota. Ne razumiju što je pisac htio reći: "da li ga ona voli ili mrzi?". Neki se zezaju da spot daje novo značenje pojmu "žestoka ljubav", odnosno staroj izreci "ljubav je bol", a neki ga doživljavaju kao nešto vrlo uznemirujuće. Ali nitko od njih ne razumije zašto se njihov idol pretvorio u cmoljavog mazohistu i, prema njegovim vlastitim riječima, "očajnika", i zašto im ustrajno pokazuje da je nasilje uzbudljivo, štoviše, najbolji način da ti se ostvare seksualne i ljubavne želje. Ono što propuštaju primijetiti je da njega napaljuje nasilje, a ne ona.

Svakako, potpuno su u pravu što su zbunjeni i uznemireni. Jer spot zapravo promovira da su nasilje i trpljenje nasilja, kad te netko fizički ugrožava, izraz seksualne strasti, štoviše, ljubavi. 

To je tipičan primjer kako se orvelovski novogovor: seks/ljubav je nasilje – nasilje je ljubav/seksi/uzbudljivo, koristi za pranje mozga i manipuliranje mladima. A da bi programiranje bilo potpuno, onda to blagoslivljaju i mediji. Pa tako MTV Buzzworthy tvrdi da zahvaljujući Adamu i Anne "odnos ljubav-mržnja izgleda jako seksi". Tako nas uče da je mržnja sastavni dio ljubavi, a nasilje "izgleda seksi". 

Međutim, uistinu to nema nikakve veze s ljubavlju, a ni sa seksom. Veranje Adama po Anne dok ga ona mlati govori jedino o tako dubokom ne-osjećanju sebe i drugoga da i nasilje postaje prihvatljivo ne bi li se dobila bilo kakva pažnja.

Smisao je te video-priče jedino indoktriniranje mladih idejom da je nasilje normalno i da je dobro, "cool" osjećati se mizerno. Za to ih se i simbolički programira, dijelom i opetovanim prikazivanjem likova koji su pregaženi, upucani i izbodeni.

Da bi, sve kroz pjesmu i zabavu, posve zaboravili da je smisao života, kao i ljubavi – sreća.

Adam Levine "voli žene"

Adam Levine, poznat kao glazbenik ali i po golišavim fotkama i brojnim ljubavnicama, u intervjuu za časopis Details objašnjava svoju želju da spava s puno žena time što ih "puno voli".

Adam Levine, frontman grupe Maroon 5 i jedan od mentora američkog talent showa ''The Voice'', dvije je godine bio u vezi s ruskom manekenkom (iz kolekcije modela Victoria's Secret) Anne Vyalitsyn. 

Prema pisanju američkih medija, Anne ga je ostavila prije dva mjeseca jer joj "nije posvećivao dovoljno pažnje" i nije se baš žurio s bračnom ponudom (UsMagazine). Na mnogim fotografijama para očito je da im je zajedničko sklonost golcanju u propagandne svrhe i ozbiljna fokusiranost na vlastiti imidž (do te mjere da na nekim fotkama izgleda kao da nemaju nikakve veze jedno s drugim).

 
Kažu da mu je raskid s Anne "slomio srce". Ali, ne zadugo. Već nekoliko tjedana sretno ljubi novog anđeoskog modela – iz iste, Victoria's Secret kolekcije – Behati Prinsloo. Mora se priznati da je dosljedan sam sebi.

Adam je inače povezivan s brojnim poznatim ljepoticama.
Na listi su npr. Jessica Simpson, Paris Hilton, Maria Sharapova, Cameron Diaz, Angela Bellotte... A u intervjuu za lipanjski broj časopisa Details "novi kralj pop-a" (kako ga se oslovljava u naslovu članka) svoj odnos prema ženama pokušao je objasniti ovim riječima: 

"Postoje dvije vrste muškaraca: oni koji su jebene muške šovinističke svinje i oni koji doista vole žene, koji misle da su one najdivnija bića na svijetu. I to sam ja. Možda je razlog što sam se ponašao promiskuitetno i želio spavati s puno njih u tome što ih tako puno volim."

Dakle, Adam je uvjeren kako on voli žene. Slatko! I zato što ih tako puno voli, mora ih i puno ševiti. Logično!

Ajmo iz bližega vidjeti zašto je to logično. Kad muškarac kaže "ja volim žene", time on ponajprije izražava svoj stav prema ženama u smislu pozitivno – negativno: volim žene – ne mrzim ih. Odnosno, on iskazuje svoju pozitivnu orijentiranost, usmjerenost na žene. Već na osnovu toga, koristeći se danas popularnim, internetskim žargonom, možemo Adama smatrati "loverom" (za razliku od "hatera" ili, kako Adam kaže, "muških šovinističkih svinja“). 

Dakako, to još ništa ne govori o sadržaju i kvaliteti "loverskog" odnosa. Do toga dolazimo ako se pitamo: koga ili što lover voli? – Voli "žene". Ne neku pojedinačnu, određenu ženu (čak ni "tip" žene), nego sve žene, onako od đuture, kolektivno, ucijelo. Točnije: žene kao žene. Kako možeš voljeti žene kao žene? Što je to uopće? E, to je ona čudesna apstrakcija koju dobiješ kad iz svih žena sažmeš ono što misliš da ih bitno određuje. A to Adam lijepo definira: žene su "najdivnija bića“. Pod tim se obično misli da su lijepe, privlačne, tajnovite, daju/rađaju život, ispunjaju seksualnim užitkom, inspiriraju umjetnike itd. I po tome su sve žene (jer je to kao njihova bit) divne i neodoljive kakve god da stvarno  jesu.

To je onaj zavodljivi pojam žene koji Don Huanu i njegovim sljedbenicima omogućava da se prema svakoj ženi odnose kao da je najdivnije biće na svijetu. Nevažno je li to "najdivnije biće" premršavo, debeljuškasto, škiljavo, grintavo, lažljivo, glupo ili iznimno inteligentno – jer takve pojedinosti, žene kao osobe, ni ne zanimaju onoga tko voli žene kao žene, tj. njihovu "bit".

Ne samo da se svaka žena uz takvog lovera može osjećati kao "najdivnija" nego, štoviše, i kao jedna jedina. Jer u tom trenutku samo je ona izabrana da lover na njoj iskaže i potvrdi svoju "suštinsku" ljubav prema ženama. Sve su one "najdivnija bića", ali svaka od njih u svom trenutku, kad dođe na red. Problem je jedino ako neka od njih poželi da taj trenutak traje duže, što lover ne može ispuniti.

Prizemniju, malo vulgarniju varijantu ljubitelja žena čine tipovi á la Casanova, koji jasno reduciraju ženu na biće za seksualni užitak (jer ništa ne daje takav osjećaj živosti i uzbudljivosti kao seks).  
A najprizemniji tip čine tzv. "galebovi" koji povaljivanjem što većeg broja žena vlastitu beznačajnost dižu na rang "super frajera", kako u vlastitim očima tako i u svojem društvenom okruženju.

Ali, da se vratimo Adamu i njegovoj ljubavnoj logici (ionako ne možemo znati u koju kategoriju on spada; to znaju samo njegove cure).

Dakle, ljubitelj žena zapravo voli nešto (pojam, apstrakciju, predodžbu o ženama), a ne nekoga. I to je višestruko pozitivno. Em ima bezgraničan dijapazon žena na izbor (nije npr. ograničen na neki "tip" žene), em svoju svekoliku ljubav može, dapače mora potvrditi na što većoj količini žena (tj. spavati s puno njih), em je sve to neusporedivo lakše nego da voli samo jednu ženu.

Onaj tko je više orijentiran na ljubav prema nekoj određenoj ženi treba tu ženu upoznati kao osobu, nastojati ju razumjeti, prihvatiti njene "dobre" i "loše" strane itd. itd. To je puno posla! I to traje!

A ljubitelj žena ne mora se bačkati s detaljima nečije osobnosti, tj. obraćati puno pažnje na to koga voli, jer zapravo ne voli ženu kao osobu kakva ona jest, nego njenu žensku bit, ono "najdivnije“ u njoj. Osim toga, ne mora se zamarati pitanjem je li sposoban voljeti nekoga kad se zna da voli sve žene.

Naravno, ne bi se baš svi složili s Adamovim stavom o ženama. Neki smatraju da svaka žena doista jest najdivnije biće, ali na svoj, poseban, individualan način – i to je ono što treba upoznati, otkriti, tj. otkrivati i poštivati ako se doista radi o ljubavi. Kako to ne ulazi u interes lovera, žena je – unatoč (ili zahvaljujući) slatkorječivosti – samo seksualni objekt. Drugim riječima: loveri žena zapravo se ne razlikuju od "muških šovinističkih svinja".
Neki bi rekli da tip koji puno "voli žene" i zato ih mora puno trošiti, tj. ševiti, više pokazuje potrošački mentalitet nego svoju stvarnu ljubav prema ženama. Štoviše, da takav tip ni ne zna što je ljubav jer je nezreo i narcisoidan – što pak ne znači da voli sebe, nego samo da je fasciniran svojim izgledom i da se divi sam sebi . Upravo zato što je toliko obuzet sobom, ne vidi drugo biće; a u njegovoj verziji ljubav je samo dobivanje pažnje.

Iako se Adam vjerojatno ne zamara ovakvim kritičkim prosudbama, zanimljivo je da i on u spomenutom intervjuu kaže "Ja sam strašno samostalan, ali užasava me pomisao da budem sam. (...) Volim pažnju. Ne mogu podnijeti da ju ne dobivam."

 

Međutim, Adam je nezadovoljan što javnost nema bolje mišljenje o njemu:

"Imam osjećaj da me ljudi znaju samo kao pjevača koji je izlazio s lijepim djevojkama. (...) Bio sam glazbenik koji je cijelo vrijeme gol u prisutnosti djevojaka i to je sasvim u redu. Ali želio sam napraviti nekakvu ravnotežu. Kad sam počeo sudjelovati u showu 'The Voice', pomislio sam kako će ljudi napokon vidjeti da imam i mozak."

Zgodna pomisao. Samo u tu svrhu Adam bi se trebao posvetiti svojim malim sivim stanicama jednako kao i svojim mišićima. Ili bi trebao postati iluzionista – da ljudi (koji su stariji od tinejdžera i koji imaju mozak) osim prazne ljuske, zgodne maske kojoj se možeš diviti, vide i ono čega nema.