$ellebrity – holivudska priča o paparazzima

Trailer novog dokumentarnog filma $ellebrity najavljuje priču o paparazzima iz perspektive lovine – holivudskih zvijezda, i lovaca – najomraženijih fotografa današnjice i industrije zabave koja je zaslužna za njihovo postojanje.

Pred skoru kino distribuciju dokumentarnog filma $ellebrity izišao je njegov prvi trailer koji bi trebao privući pažnju publike poznatim imenima i sučeljavanjem različitih stavova o modernoj pošasti zvanoj paparazzi.

Redatelj filma Kevin Mazur i sam je poznati fotograf slavnih pa mu vjerojatno nije bilo teško okupiti impresivnu ekipu iz šoubiznisa: Jennifer Aniston, Jennifer Lopez, Salmu Hayek, Sarah Jessicu Parker, Eltona Johna i druge, da bi djelovanje paparazza rašomonski prikazao iz perspektive slavnih koji misle da je to beskrupulozno, nezakonito povrjeđivanje privatnosti i iz perspektive paparazzi-industrije čiji su glavni argumenti "mi smo ih učinili slavnima", "to ide uz njihov posao",  "to sami traže" i "javnost to treba".

 

Tema je svakako zanimljiva, makar je na takav način već obrađivana (i sam naslov, koji sugerira prodaju i zaradu – ubacujući $ell, tj. sell, u riječ celebrity – izvorno je naslov knjige koju je 2003. napisao poznati dizajner George Lois, svojedobno majstor naslovnica Esquire magazina).

Prošle su godine napravljena čak dva dokumentarna filma na tu temu – poljski Paparazzi, redatelja Piotra Bernaśa, i američki Teenage Paparazzo, redatelja i glumca Adriana Greniera (sa sličnom strukturom kao i Mazurov film). A trenutno se snima i film Uhvaćeni u letu koji aktualizira odgovornost paparazza za smrt princeze Diane.

Međutim, iako svi takvi filmovi, više ili manje, nude značajne uvide u vrijednosti i odnose suvremenog društva (u kojem se društvena svijest, osjetljivost, moral i legalnost naočigled gube pred nezajažljivom glađu za zaradom), malo je vjerojatno da će to imati ikakvog utjecaja na moćnu paparazzi–industriju.

Sam naziv paparazzo potječe iz filma La Dolce Vita (1960) velikog Federica Fellinija, gdje se koristi kao prezime jednog od likova, fotografa. Fellini kasnije u intervjuu objašnjava kako ga izraz paparazzo asocira na "insekta koji zuji, obigrava, baca se i ubada", i tako slikovito opisuje neke od karakteristika ponašanja budućih top fotografa na platnoj listi medija i šoubiznisa.

 "Evolucija holivudskih paparazza od marginalnih gnjavatora do jedne od najmoćnijih i najprobitačnijih snaga koja usmjerava američku industriju prikupljanja vijesti datira iz 2002., kada je urednik ženskog magazina Bonnie Fuller preuzeo vlasništvo Wenner Media – US Weekly, koji je od osnutka 1977. glavinjao kao konkurent fantastično uspješnog časopisa People." (David Samuels, "Shooting Britney")

Novi pristup koji je Fuller primijenio da bi podigao konkurentnost časopisa sastojao se u stavljanju u prvi plan slika svakodnevnih situacija privatnog života slavnih – što skoro svaku fotografiju slavnih čini prihvatljivom. Isti pristup potom su preuzeli mnogi drugi časopisi (People, In Touch, In Style itd.), stvarajući unosno tržište za holivudske paparazze (cijena seta "ekskluzivnih" fotki može ići od 50.000 do 500.000 dolara), ali i ogromnu zaradu za sebe. A nakon što su velike foto agencije, poput X17 i Bauer Griffin, skužile da bi mogle zaraditi još više novaca prodajom jednog seta slika desecima časopisa, televizijskih programa i web stranica – započela je industrijska paparazzi proizvodnja.

Puni procvat doživljava uspostavljanjem tračerskih web stranica, PerezHilton.com (2004), TMZ.com (2005), X17online itd., koje s paparazzi sličicama, uz kratke provokativne tekstove pozivaju svoje posjetitelje da komentiraju, tj. napadaju ili brane celebrityje, međusobno se svađaju i vrijeđaju – a da bi tako dobili iluziju da i sami sudjeluju u priči i da time postaju dio svijeta poznatih i slavnih.

Drugim riječima, umjesto pažljivo biranih fotografija koje su čitaocu/gledatelju prenosile određeni stav medija, paparazzi fotke "običnog" trenutka sugeriraju da su slavni "baš kao i mi" (imaju celulit, ljute se, kupuju božićne jelke, varaju žene...), čime navode čitatelja/gledatelja da zadovolji svoju znatiželju vireći u "tajne koje bi vaši omiljeni celebrityji možda htjeli sakriti" (RTL tv) i da se osjeća bliže svojim idolima, te "potiču ideju da je vijest nefiltrirana i da su čitatelji dio priče" (David Samuels).

Osim što donosi super zaradu medijima, paparazzi industrija, dakle, ujedno kreira poželjnu predodžbu javnosti o tome koje su njene mogućnosti/moći u ("demokratskom") društvu, kao i o tome što je društveno relevantno i na što treba usmjeriti svoj interes – a to ju sve drži podalje od ozbiljnog razmišljanja i

čini da bude podatna za upravljanje ili, u paparazzi žargonu, "giving it up" (ona koja se predaje).
 

 

Papparazzi su fotografi spremni na sve da bi dobili jedinstvene, ekskluzivne, sočne, indiskretne, šokantne, ponižavajuće, izrugujuće, smiješne, dramatične i sl. fotografije koje prikazuju privatne živote slavnih. 

U tu svrhu vrše 24-satnu invaziju na privatnost slavnih. Vrebaju ih pred kućom, na ulici, u restoranu, u muzeju, u trgovinama, na plaži; provaljuju u hotelske sobe i automobile; potplaćuju osoblje hotela, restorana, kozmetičkih salona, bolnica itd.

Pri tom nerijetko dovode u opasnost svoj i tuđi život – tako što će npr. stati ispred automobila slavne osobe, ili izazvati tuču, ili će pak bjesomučno juriti za automobilom celebrityja koji bi htio umaknuti lovcu – ali sve to, izgleda, vrijedi para koje za to dobivaju. 

Moglo bi se reći da je to zanimanje koje su doslovce izumili mediji i industrija zabave, stvarajući "radna mjesta" s mogućnošću izvrsne zarade za one koji znaju baratati fotoaparatom, imaju posebno izražene sklonosti prema voajerstvu, mikroskopski vidljiv karakter te naglašeno nizak stupanj savjesti i empatije, tj. su-osjećanje na razini serijskog ubojice (samo se to u ovom slučaju ne smatra poremećajem osobnosti, tj. bolešću, nego specijalno razvijenim sposobnostima). 

Zapravo, paparazzi i ne moraju biti profesionalni fotografi. Svatko tko ima digitalni fotić i pristup internetu može danas biti paparazzo. Specijalizirane web stranice, kao mrpaparazzi .com i peoplepaparazzi.com, daju detaljne upute kako bilo tko, bilo otkuda može poslati fotku, video, trač ili informaciju o kretanju nekog celebrityja i "zaraditi bogatstvo" (pokazujući na primjerima kako se kreću cifre za "traženu" robu). Tako cijelo čovječanstvo (tj. onaj dio koji ima fotiće, iPhone i kompjutore) potencijalno može zarađivati kao paparazzi, a cijeli svijet postaje mreža uhoda i vrebača na slavne face.

Moglo bi se reći i da paparazzi legalno rade ono što je inače kriminalno djelo – uhođenje, potplaćivanje, voajerstvo, prisluškivanje i sl. Premda, ovdje se to ne smatra kriminalnim djelima jer je "u interesu javnosti" (kao i u slučaju tajnih službi). 

Iako ih slavni baš i ne vole – pogotovo oni koji nemaju potrebu za podupiranjem svoga uspjeha takvom vrstom pažnje javnosti ili koji misle da imaju pravo na privatnost – dalo bi se zaključiti da su paparazzi višestruko društveno korisni:

–       donose ogromne novce medijima i priskrbljuju sebi unosnu zaradu – dakle, pomažu globalnu ekonomiju;

–       otkrivaju privatne tajne koje bi slavni htjeli sakriti i omogućuju da se čuje kritički glas siromašnih protiv bogatih, što je od presudne važnosti za razvijanje i širenje demokracije;

–        kreativno utječu na karakter vijesti, na način da svaka banalnost (kako tko izgleda kad ide po mlijeko i kruh, tko se s kime poljubio, poševio itd.) postaje "ekskluzivna vijest", zbog čega i život običnog građanina izgleda "ekskluzivno";

–        upućuju javnost da ne misli na ozbiljne, tmurne i dosadne političkih teme, nego da se okrene vedrim i zanimljivim vijestima o novim sisama, frizurama, ljubavnim zgodama i skandalima slavnih, dakle: potiču pozitivno razmišljanje i doprinose globalnoj štednji uma;

–        usmjeravaju (eventualno) kritičko mišljenje javnosti na pljuvanje po slavnima, omogućujući tako "malom čovjeku" da se osjeća super u svojoj koži jer ima dojam da je, makar bez love i bez slave, ipak bolji od tih bahatih niškoristi;

–       daju "malom čovjeku" osjećaj pravednosti u društvu jer pokazuju da bogati i slavni ne mogu baš sve što hoće, nego da se i oni, kao sva ostala raja, mogu osjećati jadno, očajno i sjebano od nekoga kome ne mogu ništa.

Iz svega ovoga vidljivo je da je uloga paparazza u životu slavnih – što je tema mnogih filmova o paparazzima, pa tako i ovog posljednjeg – ipak manje značajna od uloge koju paparazzi imaju u formiranju vijesti i svijesti u društvu općenito (koju neki vide kao širenje istine i demokracije, a neki kao sustavno zaglupljivanje), te da na malo "dublji" film o tome trebamo još čekati.

Alec Baldwin i paparazzi – tko koga napada?

Nedavni sukobi Aleca Baldwina s paparazzima pribavili su nove "ekskluzivne" fotke i super zaradu medijima i fotografima, izazvavši uobičajenu podijeljenu reakciju javnosti po pitanju jesu li nasilni celelebrityji ili paparazzi. 

Glumac Alec Baldwin prošli se mjesec dva puta sukobio s paparazzima. U prvom slučaju fotograf tabloida Daily News optužio ga je za fizički napad, tvrdeći da mu je glumac prišao i udario ga u lice dok je ispred zgrade njujorškog Ureda za izdavanje bračnih dozvola fotografirao njega i njegovu zaručnicu Hilariu Thomas (s kojom se Baldwin vjenčao dva tjedna kasnije). Baldwinova verzija je drugačija: "nije bilo nikakvih udaraca, a eventualni tjelesni kontakt poduzeo je jedino kako bi se zaštitio."

 

Deset dana nakon toga Baldwin se ponovo obrušio na jednog paparazza, ispred svog stana u New Yorku, sumnjajući da mu maltretira susjede. Ali ovaj put sve je ostalo na verbalnom okršaju – uz očito iščekivanje drugih paparazza hoće li Baltwin opet "puknuti" i tako im priskrbiti tisuće dolara za ekskluzivnu fotku "pomahnitalog celebrityja".

Možda je Baldwin (54) u tom periodu bio pod stresom zbog skorog vjenčanja (koje je zbog razlike u godinama "vruća tema" za medije). Možda je posebno osjetljiv na fotografe Daily News-a koje je prije nekoliko mjeseci nazvao "netalentiranim smećem" zbog "invazije na privatnost 75 ljudi grupe za jogu da bi nekog snimili", njegovu tadašnju zaručnicu. A možda je naprosto agresivan tip – što, međutim, nije baš lako procijeniti. Dovoljno je zamisliti kako bi se ti osjećao da te neprestano uhode, vrebaju i tisuću puta ti škljocaju fotoaparatom pred facom. Ne bi li nekad došao u situaciju da to osjetiš kao nepodnošljivo maltretiranje i "pukneš"?

Svakako, Baldwin nije jedini koji ljutito reagira na paparazze. Avril Lavigne pljuje po paparazzima. Pete Doherty, vođa indi grupe Babyshambles, zalijeva ih kantama vode. Hugh Grant jednom je napao fotografa – porcijom zapečenog graha.

Neki "puknu“ više. Tako je 2003. frontman grupe Coldplay Chris Martin uništio automobil paparazza, a 2008. je iznerviran oborio na tlo jednog od fotografa koji su ga iščekivali dok je sa suprugom Gwyneth Paltrow izlazio iz bolnice. Woody Harrelson je 2006. razbio kameru fotografa TMZ–a i pokušao ga zadaviti; isti tretman primijenio je i 2009. na drugom TMZ–ovom fotografu. 

Seana Penna pak smatraju "kraljem paparazzi napada", posebno zbog incidenta 1986. (za vrijeme snimanja filma Shanghai Surprise u Kini) kada je u svojoj hotelskoj sobi zatekao paparazza i u bijesu ga dograbio i naglavio s balkona na devetom katu držeći ga za gležnjeve. Nakon jednog od njegovih sukoba s paparazzima, 2009. godine, Penn je dobio uvjetnu kaznu od 36 mjeseci, uz 300 sati društveno korisnog rada i obavezu pohađanja tečaja kontrole bijesa. 

Nerijetko su celebrityji tuženi od strane fotografa za nasilno ponašanje. Tužbe uglavnom poslije budu povučene jer se stranke nagode (što znači da paparazzi dobiju dodatne tisuće dolara). A to izaziva i dodatne negativne reakcije na "bahate, nasilne celebrityje koji misle da mogu raditi sve što hoće".

Međutim, medijski napisi o takvim incidentima gotovo nikad ne dovode u pitanje ponašanje fotografa. Oni kao nisu nasilni. Stvarno?

Nasilje se općenito definira kao ponašanje koje uključuje primjenu fizičke sile, psihičke prisile i verbalne napade na drugoga, uzrokujući fizičku ili psihičku/emocionalnu bol, osjećaj straha, osobne ugroženosti, ograničavanja slobode i povrede dostojanstva.

U tom kontekstu zanimljivo je pogledati neke "ekskluzivne" slike koje prikazuju slavne kako "napadaju" paparazze.

Tračerska web stranica X17.online.com objavila je 2010. fotografije ljutitog Orlanda Blooma koji "napada fotografa". U to vrijeme paparazzi su opsjedali Bloomovu kuću ne bi li uhvatili neku fotku njegove trudne žene koja je uskoro trebala roditi. Dakle, nisu uperili svoje objektive u crveni tepih, restoran, trg i sl., nego u nečiji dom. Vraćajući se motorom, Bloom se, kažu, iznervirano izvikao na fotografe i posegnuo za kamerom jednog od njih. I to je "napad"? Ako i jeste – tko koga napada?

Mnogi su mediji lani objavili slike 18–godišnje Miley Cyrus kako "napada paparazza", postavljajući pitanje nije li ona "previše high“ i nije li vrijeme da se povuče prije nego "završi kao Britney Spears".

Paparazzi često rade "u trokutu" – s lovinom (celebrityjem) u sredini i lovcima na tri strane. Na taj način, kako se lovina okrene od jedne kamere, suočava se s drugom – i ne može pobjeći.

Kad čovjek pogleda slike mlade cure, okružene vjerojatno s 2–3 stasita, fizički od nje jača, kamerama oboružana frajera, koji ju nastoje slikati protiv njene volje, i kad obrati pažnju na govor tijela nje i najbližeg, "napadnutog" fotografa – zapita se: ne izgleda li ovo zapravo kao silovanje?

Miley očito više ne spada u "give it up" celebrityje, kako paparazzi nazivaju slavne koji im se ne opiru – rabeći seksualiziranu metaforu ("give it up", predati se, dati), tj. predodžbu muško–ženskog odnosa, za opis odnosa s objektima svog posla.

Sličan primjer je i slučaj Justina Biebera od prije par mjeseci. Nakon što mu je fotograf blokirao izlaz automobila da bi ga lakše mogao fotografirati i nije se htio maknuti, mlađahni Justin gnjevno se zaletio na fotografa i obasuo ga verbalnom paljbom. Fotograf je poslije (navodno po uputi slučajno prisutnog pravnika koji mu je prišapnuo da iz incidenta može izvući dobre novce) pozvao policiju i hitnu pomoć, tužeći se na "bol u grudima". Zanimljivo je da u medijima nije bilo nikakve informacije ni pitanja o tome jesu li hvatanje u klopku i ponašanje paparazza prouzročili stres 18-godišnjem glazbeniku. (Paparazzi inače posebno vole mlade celebrityje jer njih mogu lakše isprovocirati i tako dobiti vrjednije, tj. skuplje slike.)

Ovi primjeri pokazuju da se posredstvom medija u javnosti percipira samo fizičko nasilje, dok se drugi oblici nasilja – verbalno, psihičko, emocionalno, strukturalno – i uz njih vezane kriminalne akitivnosti (povreda privatnosti, uhođenje, potplaćivanje, prisluškivanje i sl.) čine kao dopušteni i normalni "dio posla".

I to nije slučajno, jer štiti interese krupnog kapitala koji je ovdje u igri. Utoliko su i uobičajeni "argumenti" kojima se u komentarima ovakvih "napada" kritizira slavne a opravdava paparazze samo prikladni zamagljivači stvarnosti. Primjerice:

Paparazzi "samo rade svoj posao" i "zarađuju za život".

Ovakvim stavom se zapravo razne, inače protuzakonite aktivnosti kojima se paparazzi služe u svom poslu – uhođenje, vrebanje, špijuniranje, prisluškivanje, potplaćivanje, neovlašteni upadi na tuđe posjede i sl., da bi se dobile fotke protiv volje onoga koga se želi fotografirati – prikazuju kao nešto normalno i prihvatljivo.
Odnosno, mi smo navikli (jer nas mediji tako indoktriniraju) prihvaćati to kao "normalni" dio nečijeg posla, pa onda više ne obraćamo pažnju na očita kršenja zakona koja ulaze u opis tog posla, niti vidimo da se tu ne radi o pukom "zarađivanju za život" nego o nezajažljivoj gladi medija i njihovih fotografa za enormnim zaradama.

Izloženost paparazzima je "dio posla slavnih", "oni to trebaju i traže".

Točno je da mnogi slavni zahvaljujući paparazzima uspostavljaju, uvećavaju ili obnavljaju svoju slavu. Neki to sami potiču, posebno na početku karijere; neki su "attention seekers“, osobe koje svojim ponašanjem neprestano traže pažnju. Točno je i da je za glumca ili pjevača važna prisutnost u javnim medijima jer to povećava mogućnost zarade na njegovim filmovima, tj. glazbi. Međutim, sporno je, prvo, što se posve gubi granica (zakonski) dopuštenog zadiranja u nečiju privatnost i, drugo, što nas mediji žele uvjeriti da je nečija slava temeljena samo na tračevima i skandalima, a ne na talentu i djelima. Drugim riječima, da u društvu u kojem živimo talent, znanje, kvalitetan profesionalni rad i samo djelo ne vrijede i ne znače ništa, nego vrijede i znače jedino afere, skandali, svakovrsna prodaja sebe i bilo kakva propaganda i publicitet – kao jedine ulaznice za uspjeh u društvu.

Tako se u jednom članku o Baldwinovom incidentu tvrdi: "Slavne osobe su nitko i ništa bez publiciteta". To bi značilo da su npr. mnogi glumci, od Petera O'Toola, Richarda Burtona, Elizabeth Taylor, Marlon Branda do Johnny Deppa, "nitko i ništa" bez medijskih fotki i napisa o njihovim problemima s alkoholom, ljubavima i brakovima. Je li to baš tako? Ne bi prošlo. Ali činjenica je da zahvaljujući medijima mnogi znaju više o brakovima Elizabeth Taylor nego o njenoj glumi, kao što mnogi znaju "pikantne" detalje o životu Johnny Deppa a da nisu pogledali nijedan njegov film osim Pirata s Kariba. Time mediji svesrdno sudjeluju u poništavanju društvenih vrijednosti kao što su talent, znanje, rad, i u uspostavljanju sustava vrijednosti baziranog na iluziji uspjeha i opsjednutosti slavom.

Paparazzi "ne smetaju onima koji nemaju što kriti".

Tako se izjašnjavaju mnogi bezgrešni, strogi samozvani čuvari morala i reda. Pri tom – osim što zaboravljaju da i njihov moralni kodeks upozorava: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen!" – pretpostavljaju da biti bogat i slavan automatski znači biti nemoralan, pokvaren, grješan i razvratan (što zgodno dođe za opravdavanje vlastite neimaštine i neuspjeha, kao i za glatko prihvaćanja postojeće podjele bogatstva).

Štoviše, ispada da celebrityji "zaslužuju" da budu maltretirani, tj. kažnjeni, upravo zato što su bogati i slavni. Gotovo kao da su sklopili mefistovski ugovor s đavlom, zbog čega izgube ljudskost a time, konzekventno, valjda i pravo na privatnost – koje je zakonom zagarantirano svim ljudima, bez obzira o kome se radilo.
Nije li to malo okrljašteno poimanje demokracije?

"Paparazzi postoje jer javnost to traži"

Unatoč novim znanstvenim istraživanjima koja nas nastoje uvjeriti da sklonosti ogovaranju, traču i skandalima nisu rezultat ispraznosti života nego biološke potrebe u borbi za opstanak (jer čovjek obraća pažnju na ono što mu može ugroziti egzistenciju i bla, bla) – stoji činjenica da su mnoge "potrebe" javnosti nametnute i inducirane samo zato da bi krupni kapital mogao rasti.

Slike iz privatnog života slavnih – što skandaloznije, to bolje – potreba su medija koji u borbi za konkurentnost i što veću zaradu proizvode "vijesti" koje ne zahtijevaju razmišljanje a pogoduju prizemnoj znatiželji, zavisti i sklonosti ogovaranju (što, nadajmo se, nisu bitne odlike bića zvanog čovjek).

Osim toga, "razgolićavanjem" i izlaganjem slavnih prosudbama javnosti, mediji postižu iluziju otvorenog i istinitog informiranja, kao i iluziju čitatelja/gledatelja da njegovo mišljenje ima neku važnost i da, dok brani ili blati nekog celebritiya, i sam postaje dio tog svijeta. 

A zapravo samo pristaje da se manipulira njegovom potrebom da živi u obilju i prihvaćen od drugih. Upravo je san o takvom životu ono što mediji koriste povećavajući svoju zaradu. Kao što koriste i same celebrityje – uzdižući ih do zvijezda ili bacajući ih u blato.

Pionir paparazza, odnosno danas moćne paparazzi industrije, Ron Galella, poznat po proganjanju zvijezda 60-ih godina prošlog stoljeća (posebno Jacqueline Kennedy Onassis), precizno i slikovito je opisao suštinu posla i karakter paparazza te osjećaje onih koje fotografiraju, a koji nekad "puknu":

"Kad saznate gdje žive, to je mjesto gdje morate biti. Oni su poput miša koji izlazi iz rupe."

"1967. godine pronašao sam Jackie u Galeriji Wildenstein i slijedio je do njezina stana. Bila je kao izbezumljeni jelen, a ja sam bio lovac, loveći slike."

Tom Cruise i Katie Holmes – od bajkovitog vjenčanja do mučnog razvoda

Tom Cruise i Katie Holmes su još jedan par koji je prošao put od vjenčanja iz bajke do razvoda iz noćne more, zato što silna pažnja muškarca sklonog perfekcionizmu i kontroli – što se u početku radosno prihvaća kao izraz ljubavi – s vremenom postaje okov i tlaka.

  

Točno sedam godina nakon što je u Oprah showu euforično, doslovce izvan sebe od siline emocija (poznati "kauč incident") svima obznanio da ja zaljubljen u Katie, Tom je u nedavnom intervjuu za Playboy izjavio: "Ne znam što bih rekao, jednostavno sam sretan i to se ne mijenja od trenutka kada sam je sreo. Naš odnos je doista poseban."

Par tjedana nakon toga, Katie je podnijela sudski zahtjev za rastavom braka.

Tom ima iza sebe već dva bračna pokušaja: prvi s Mimi Rogers, koja ga je uvela u scijentologiju, i drugi s Nicole Kidman, s kojom ima dvoje usvojene djece i koju je ostavio kad je bila u trećem mjesecu trudnoće (što je završilo pobačajem). Ne spada u tipove uz koje se vezuju afere s brojnim ženama. Više je sklon "ozbiljnim vezama", pa tako nakon trogodišnje veze s Penelope Cruz, slijedi treći brak, s Katie Holmes.

Jesu li sve ove žene prošle isti tretman "savršenog" Cruisea, teško je znati. Ali teško je i za vjerovati da ih je usrećila njegova potreba za samopotvrđivanjem i kontrolom.

Odrastao je u katoličkoj, emocionalno i financijski nestabilnoj obitelji koja se često selila: "Uvijek sam bio novi klinac s pogrešnim cipelama i pogrešnim naglaskom. Nisam imao prijatelja s kojim bih podijelio probleme i kojemu bih se mogao povjeriti."

Od 12. godine živi bez oca. Opisuje ga kao "trgovca kaosom", "nasilnika i kukavicu", dok o majci govori kao o životnom uzoru: "Ljudi su kreatori vlastitih života. Vidio sam kako je moja majka kreirala svoj život i tako nam omogućila da preživimo... Radila je na tri radna mjesta, govoreći 'Izvući ćemo se iz ovoga'." (Parade, 2006)

S takvim nasljeđem Tom je sebi iskreirao životne obrasce i zadatke: naporno raditi, ne pogriješiti (tj. ne ponoviti greške svog oca) i uspjeti (nadmašiti probleme, tj. svoje strahove).

"Puno radim. Uvijek sam s obitelji. Treniram, malo spavam. U sve ulažem puno truda... Za Posljednjeg Samuraja trenirao sam godinu dana po šest sati dnevno, sedam dana tjedno, da bih mogao rukovati mačem. Isto je bilo s filmom Rock zauvijek – svakodnevno pet sati učenja pjevanja, tri sata plesanja... Bilo da se radi o snimanju filma ili podizanju djece, trudim se činiti prave stvari i učiti. Ja sam 'sve ili ništa' tip osobe, a kada se za nešto zainteresiram, dajem sve od sebe." (Playboy, 2012)

   

Zato za njega sreća nije npr. osjećaj ispunjenosti, ljubavi, povezanosti sa svime i sl., nego: "biti u stanju suočiti se s problemima i nadići ih“ (Parade).

Život, sreća, uspjeh... – sve je to borba; pobijediti probleme, stalno se popravljati, ne griješiti; u svemu se dokazati kao dobar, uvijek bolji, zapravo najbolji.

Tako u životu nikad nema opuštanja. Uvijek moraš biti spreman na probleme. Sve je podložno stalnom kritičkom mjerkanju, nadzoru i usavršavanju. (Uh, iscrpljujuće je i samo pisati o tome, a otkamoli tako živjeti.)

Iako Tom Cruise izgleda samouvjereno i čvrsto, njegovi su vlastiti osjećaji ona kora od banane na koju se posklizne čak i u javnosti. Brižno programirane, potisnute i kontrolirane emocije ponekad iskoče iz njega histerično i neukrotivo – kao npr. nezaustavljivo smijanje u Lettermanovom showu 2004., ili raspomamljeno skakanje po kauču i nasrtanje na Oprah 2005., ili pak ubojita ljutnja iskazana u intervjuu s Mattom Lauerom 2005. itd. Tada se čudiš: je l' to sve ide u jednom paketu, onaj racionalno skockani Dr. Jekyll i ovaj emocionalno kaotični Mr. Hyde? Kako to da njegova samouvjerenost (koja očito stoji na opasno krhkim emocionalnim nožicama) mnogim curama izgleda uvjerljivo i poželjno?

"Cijeli se život želim brinuti o obitelji i biti osoba na koju se ljudi mogu osloniti", kaže Tom. Lijepo zvuči, nema što. Samo je nezgodno ako uz to idu emocionalna nestabilnost i želja za perfekcionizmom, zbog čega "oslonac" misli, osjeća se i ponaša kao kontrol-frik, neprestano nadzirući i kritizirajući, tj. gnječeći sebe i druge. On sam to vjerojatno vidi samo kao brižnost, odgovornost, "jak karakter". A tako to vide i slijepo zaljubljene cure.

Mnoge cure čeznu za muškarcem na koga se mogu osloniti (da se ne bi morale oslanjati same na sebe), koji izgleda samouvjereno, spreman je brinuti se za sve i donositi odluke za njih oboje ("pravo muško", rekla bi Rihanna). Bunus je ako muškarac ima emocionalne traume iz prošlosti i osjećaj da je neshvaćen, jer to curama pruža mogućnost da se iskažu kao "iscjeliteljice" i "spasiteljice", pružajući voljenom razumijevanje, utjehu, toplinu i sreću kakvu mu dotad "nitko nije pružio".

Ako je muškarac pri tom bogat i zgodan, pa još i slavan – može se činiti kao glavni zgoditak na bračnoj lutriji.

 

Tako se valjda i Tom činio Katie u početku njihove veze i braka, kada su oboje bili zaljubljeni i veseli. Katie su tada očito godili Tomova velika pažnja i brižnost, začinjeni romantikom – kojoj je Tom sklon jer je, kaže, "romantična osoba", a o kojoj su žene navodno ovisne (čak do te mjere da im to služi kao omekšivač za prihvaćanje stvarnosti).

No s vremenom je Tomovu pažnju i ljubav zasjenila njegova opsjednutost kontrolom, perfekcionizmom, scijentologijom i radoholičarstvo. Vedrinu i smijeh na Kateinom licu zamijenili su potištenost, odsutnost i umor. Brak iz bajke polako se pretvarao u tjeskobnu tamnicu.

Ako na časak prestanemo viriti u dramatičnu "životnu priču" ovog slavnog para i suosjećati s njima, možemo se vratiti u našu stvarnost gdje je ovo zapravo svakodnevna priča mnogih "običnih" brakova. Brakova koji počinju glamurozno, jedne sunčane subote, u bijelom satenu, s gomilom uzvanika, uz pjesmu, ples, glasan smijeh i vjeru u "vječnu ljubav" – da bi kasnije u tjeskobnoj tišini u njima rasli nasilje (bilo verbalno, psihičko ili fizičko), uzajamno ponižavanje i jad. Mnogi trpe takav patnički život (zbog održavanja forme zvane brak, zbog djece, kredita, "sigurnog doma", iluzije da ih on "ipak voli", uvjerenja da ih onaj papir obvezuje na bilo što, pa i na patnju, itd.), dok ih "smrt ne rastavi"; a neki se spase pa se sami rastave.

Sada kad je Katie zatražila rastavu, "bliski izvori“ i navodni prijatelji (koji se odjednom iskazuju kao dušebrižnici, a prije su valjda bili paralzirani pa je nisu mogli podržati da se ranije zauzme za sebe) naveliko govore o njenom trpljenju i o "mračnim tajnama“ para – od kojih većina nisu nikakva "ekskluziva“, nego slika i prilika sličnih "običnih" brakova.  

Tako Sunday Mirror prenosi: "U njihovoj vezi Tom je oduvijek donosio većinu odluka i imao kontrolu. U početku je to Katie bilo šarmantno. Bila je prilično mlada kada su se upoznali.“ (Zapravo, nije joj bilo 17–18, nego 27 godina, doba kad čovjek, pa i žena, može imati prilično izgrađenu samosvijest, tj. koristiti svoj mozak ne samo za izbor odjeće i frizure, nego i za izbor partnera.)

"Tom je mrzio što ju zovu Katie i htio je da ju zovu Kate, što je pak ona mrzila. Provjeravao je sve njezine filmske uloge, gdje i kada su išli na odmor, na večeru, sve. (...) Nakon pet godina Katie se osjećala kao da ludi i zapravo se pretvarala u robota kakvim su je mediji uvijek prikazivali. Ona je divna osoba, ali toliko se promijenila otkad je s Tomom da je postala 'manja od makova zrna' i nezanimljiva."

Iako je ovo gotovo školski opis žrtve kontrol-frika, stoji činjenica da je ipak njen izbor bio da prihvaća 

Tomovu kontrolu i postane "nezanimljiva". Dobro je što je konačno shvatila da ima i drugačiji izbor.

Tom i Katie, navodi Sunday Mirror, živjeli su odvojeno, odnosno on na jednoj a ona na drugoj strani "njihova doma u scijentološkom Centru slavnih, velikom hotelskom kompleksu posvećenom kontroverznoj religiji." (Dom?)

Scijentologija je inače vjerovanje, tj. doktrina koju je pedesetih godina utemeljio SF pisac L. Ron Hubbard, tvrdeći da su ljudi besmrtna bića koja su zaboravila svoju istinsku prirodu te se trebaju duhovno rehabilitirati – za priličnu svotu novaca i uz prilično militantne metode.

Upravo je Tomova predanost scijentologiji jedan od glavnih razloga ubrzanja razvoda. Naime, Tom je namjeravao poslati njihovu šestogodišnju kćer Suri u strogu organizaciju Sea Org koja navodno poučava najvišu razinu scijentologije. Odgoj Suri prema načelima scijetologije uzrokovao je, kažu, mnoge razmirice, a namjera prepuštanja Suri metodama učenja u Sea Orgu navela je Katie da podnese hitan zahtjev za razvod i traži isključivo skrbništvo.

Ako je točno, kao što prenosi People, da je Katie "razgovarala s Tomom telefonski sve do prošlog tjedna govoreći: 'Volim te'" (dakle dok nije podnijela zahtjev za rastavom), onda to – osim prezrelog licemjerja, varanja i potpunog gubitka su-osjećanja u braku – govori i o ogromnom strahu od nekoga tko se postavlja nadmoćno i u bilo kom obliku nasilno.

Iz istog je razloga u tajnosti napravila detaljan plan i opsežne pripreme za bijeg i rastavu od njega (novi stan u New Yorku, novi mobiteli i e-mail adrese itd.). I samo razmišljanje o tome izaziva osjećaj mučnine. Pitaš se: koliko danas ima takvih brakova koji su zapravo rasadišta straha i trpnje? Koliko gorljivih zagovornika braka, kao jedine "prave“, "ozbiljne" veze, koristi tu društvenu formu za legalno tlačenje drugog.

Ponesena zaljubljenošću, Kate nije rekla "Ne!“ kada je kontrolorski duh njenog dragog počeo uzimati maha. A s vremenom je bilo sve teže maknuti od sebe tlaku jer se, kako to obično biva, namnože osjećaji depresije, malodušnosti i straha.

Ipak, sada je smogla snage učiniti ono što prije nije mogla – svjesno napraviti nešto za svoju dobrobit (i za dobrobit djeteta). Reklo bi se: sazrela je. Možda joj je baš zato i trebao Tom Cruise.

  

U vrijeme Kateine akcije "razvod: mission possible" Tom je bio u Islandu snimajući film Oblivion ("zaborav"!).  Za vjerovati je, kako prenosi People, da "nije imao pojma da to dolazi" te da je bio šokiran, "potpuno devastiran i slomljenog srca", kao i da se ponovo osjeća izdanim. Jer njegove su namjere bile izgraditi sretnu obitelj kojoj će on biti oslonac (ali je – kao što svi mi često, ne razmišljajući radimo – zaboravio da je "dobrim namjerama popločan put do pakla"). Za nekoga tko očajnički želi ljubav i obitelj i tko skriva svoje osjećaje i privatnost, sve ovo znači duplu emocionalnu povredu (uz već postojeći niz takvih povreda, koje scijentološke recepture očito nisu iscijelile).

Ali za vjerovati je i da će mu militantan nauk o superiornim bićima omogućiti da ponovo potisne samog sebe i nastavi dalje s privatnom ulogom supermana. (Iako to nije ono što bi mu čovjek uistinu poželio.)

 

Svakako, čitajući gomilu detalja o "mračnim tajnama" bračnog života Toma i Katie kojima nas mediji trenutno obasipaju (jer odlično zarađuju na našoj zainteresiranosti za tuđe, pogotovo "slavne" živote), dobro je da čovjek malo skrene putanju zainteresiranosti i suosjećanja i upita se kako izgleda njegova vlastita bračna sreća.

Johnny Depp se razveo jer mu je bilo "smrtno dosadno“ i jer želi "biti slobodan"

Johnny Depp ostavio je Vanessu Paradis i pritom iskoračio iz dosadašnje šutnje o privatnom životu, optuživši Vannesu da je bila dosadna, činila ga jadnim i neslobodnim.

Johnny Depp i Vanessa Paradis, francuska pjevačica, manekenka i glumica, zajedno su živjeli 14 godina.

Cijelo to vrijeme privatni su život brižljivo čuvali podalje od medijske javnost. Po tome su spadali u rijetke glumačke parove koji svoju slavu ne potpomažu "novostima", skandalima, bizarnostima ili nebulozama privatnog života i upravo time izazivali su poštovanje mnogih.

Priču o raskidu mediji su počeli vrtjeti početkom ove godine. Nakon mnogih nagađanja, raskid je nedavno i "službeno" potvrđen (što zapravo znači da je došlo do odluke o raspodjeli imovine).

Iako pažnju javnosti sada zaokupljaju priče o raznim "drugim ženama" koje su se već nekako instalirale u Deppovu životu, mnogo je zanimljivija izjava "izvora bliskog bivšem paru" koja se pojavila u medijima samo par dana prije objave da su Johnny i Vanessa prekinuli, a donosi "ekskluzivne informacije o pravim razlozima njihova raskida" (RadarOnline.com).

Jedna od "ekskluzivnih informacija" je da se Johnny "smrtno dosađivao s njom. Biti s Vanessom činilo ga je jadnim." 

Siroče! Mora da se gadno napatio. Sigurno mu je sad puno lakše kad svekolika javnost suosjeća s njime, njegovim strpljenjem i mučeništvom i čudi se što je uopće radio s tom dosadnom ženom.  
Stvarno, što je radio s njom – ako je ona tako smrtno dosadna da on, sav živahan, vedar i energičan, nije mogao dobiti od nje ništa što bi mu bilo zanimljivo? Zašto se pretvarao da ju voli?

Ili se možda nije pretvarao? Pa, prije samo osam mjeseci je izjavio da je ona "nevjerojatna podrška, puna ljubavi i talentirana na sve moguće načine" (Daily Mail). Bit će da je ona do tada bila zanimljiva, jer ga je začarala svojim lijepim očima ("a onda se okrenula, vidio sam te oči i - bum!"), spasila od samouništenja alkoholom i podarila mu djecu – zbog čega se, prema vlastitim riječima, prestao "osjećati prazno, ljutito i frustrirano" i počeo cijeniti život (Daily Mail).

Ali onda se valjda tako naglo promijenila da on nije imao izbora nego javno ju oblatiti i povrijediti. Da svi – uključujući i njihovu djecu, kćer Lily-Rose (13) i sina Jacka (10) – vide kakva je ona i da on pred svima ima opravdanje za to što ju je ostavio.

Valjda je to razlog njegovih oprečnih izjava? Ili je Johnny samo konfuzan serator?

Ima i druga "ekskluzivna informacija“ o raskidu, a ona glasi: "Johnny nije više želio biti s Vanessom. Postali su jako udaljeni i on je želio biti slobodan i isprobati nove stvari. (...) Nije upleten u neku strastvenu, tešku novu romancu i ne planira odmah uskočiti u nešto, ali živo želi ponovo se zabaviti."

Razumljivo je da se ljudi u vezi mogu udaljiti i da ne žele biti jedno s drugim. To je skroz ok razlog. Ali željeti "biti slobodan i isprobati nove stvari" i "ponovo se zabaviti" su razlozi posve druge prirode.

Oni naime impliciraju da u vezi, tj. braku, nisi slobodan, ne možeš isprobavati nove stvari niti se zabaviti. 

Očito je da se Johhny pridružio klubu onih koji smatraju da je brak – s papirnatom potvrdom ili bez nje, dakle čak i u varijanti tzv. slobodnog braka – zapravo stanje neslobode. Ispada da tu čovjek posve izgubi osobnu samostalnost, važnost vlastitih interesa i želja, mogućnost druženja, zabave i svega što se smatra "slobodnim životom".

Brak, istina, mijenja štošta u čovjekovu životu: interese, sklonosti, slobodno vrijeme i sl. Ali promjene (u odnosu na neko "idealno" stanje slobode) donosi mu i posao, razni društveni angažmani, obrazovni tečajevi, hobiji, itd. Svejedno, samo kad je brak u pitanju, te se promjene očitavaju negativno – kao gubitak slobode, pa čak i kao nemogućnost uživanja i zabave.

Zanimljivo. Jer to znači da kad je brak u pitanju primjenjujemo adolescentsku predodžbu o slobodi – prirodnu kod mladih ljudi, koji još nemaju izgrađen osjećaj vlastitog životnog smisla – po kojoj biti slobodan znači: raditi ono što ti se prohtije, tulumariti do iznemoglosti i ne opterećivati se pitanjima svrhe, smisla i odgovornosti. Odnosno, ne imati osviješten odnos ni prema kome/čemu– pa ni prema sebi samome. (Shodno tome, "idealno" stanje slobode je ne-rad, ne–razmišljanje i neobavezna raspoloživost za sve što donosi trenutačno uzbuđenje i zabavu.) 

Iz te adolescentske predodžbe o slobodi brak se doista i ne može vidjeti drugačije nego kao tamnica. Posebice što mnogi tek s brakom spoznaju osjećaj odgovornosti – i to prema drugome (ne prema sebi!), pa se takva odgovornost s vremenom nužno pretvara u tlaku, muku i osjećaj izvanjske prisile. A onda se javlja "živa želja“ da se čovjek ponovo osjeća "mlad i slobodan" (ili bar "slobodan", ako ga pritišću godine).    

Dakle, drugi važan, ako ne i važniji razlog raskida je što se Johnny uželio ponovo biti adolescent: partijati, piti, ševiti i ponovo se slobodno osjećati "prazno, ljutito i frustrirano".

Kažu da se to zove kriza srednjih godina. Nikad mi nije bilo jasno znači li ta hormonima potpaljena kriza da se čovjek dio života pretvarao da je odrastao, jer se to od njega očekivalo, a zapravo je emocionalno ostao na razini adolescenta, ili je i mentalno ostao adolescent?  

A još mi je manje jasno zašto ta kriza  mora zveknuti po glavi i one koji nisu u krizi – životnog partnera i djecu? 
Mora li se iskorak u "slobodu" izvesti dramatično, uz okrivljavanja drugoga za ono što si sam izabrao i po vlastitoj odluci živio? Mora li djeci biti servirana predodžba da im je jedan roditelj licemjer a drugi smrtno dosadan i da su veze uzajamno varanje, tlaka i odsutnost svega što je u životu zanimljivo i zabavno? 

Možda i mora, ali tada ne možeš za sebe tvrditi da si odrastao, tj. "sazrio", "probudio se" itd.

Iako naizgled poetična, izjava koja daje opću ocjenu Johnnove i Vanessine veze – "Iskra je nestala i ništa nije ostalo" – zapravo je samo patetična. Za očekivati bi bilo da se "iskra", koja plane kad se dvoje ljudi zaljubi, tijekom zajedničkog življenja razvije u ljubav, tj. odnos koji osim emocionalno–hormonalne ushićenosti sadrži i su–osjećanje, razumijevanje i poštovanje. Ako je toga bilo, onda je upravo to – suosjećanje i poštovanje – ono što je "nestalo".

Očito da je molbu za "poštivanje njihove privatnosti" Depp, umjesto medijima trebao uputiti  – samom sebi.

U lošu poeziju spada i uvjeravanje: "On svoju djecu voli više od samog života i odlučan je u tome da ostane svakodnevno prisutan u njihovim životima." 
Svakodnevno prisutan? Uz poslovne obaveze, isprobavanje "novih stvari" i gorljivu želju za zabavom?! Čini se prije da će Johhny svoju prisutnost zadržati na razini apstrakcije tipa: "Stalno mislim na njih iako nisam s njima", kojom se ponose mnogi očevi koji su pohrlili u "slobodan život", bez djece. (U skladu s time mediji se i zabavljaju više pitanjem "Koliko će Vanessa dobiti od Deppovog bogatstva?" nego pitanjem "Kako će Depp osigurati dobar život svojoj djeci koja ostaju živjeti s majkom?")

Kad suspregnem povraćanje zbog patetične i besmislene tvrdnje da netko svoju djecu (ili bilo koga!) voli "više od samog života", pitam se je li im zato što ih tako puno voli osramotio majku, prikazujući ju kao praznu i bezveznu – dok je sebe prikazao kao cool tipa punog strasti za životom.

Ako ove "ekskluzivne"izjave doista potječu od Deppa, onda bi bilo bolje da je nastavio šutjeti jer bi tako ostavljao dojam zrelosti i promišljenosti. A ako – što je također moguće – to nisu njegovi stavovi, nego samo reklamni potez njegovih agenata ili pak medijske smicalice, onda je on to mogao demantirati (kao što je prije mjesec dana demantirao napise o raskidu). Ali nije! Tu je odlučio ispasti "filozof" i šutnjom potvrditi ono što se u njegovo ime govori o ženi s kojom je živio. Kako god okreneš, umjesto filozofa ispadne seronja.

Izgleda da se Johnny Depp, koji je mnoge privukao svojom glumom u filmovima kao npr. Edward Škaroruki, Ed Wood, Don Juan DeMarco, Donnie Brasco, Bijeli prah itd., i privatno srozao na  Jacka Sparrowa – komercijalan lik koji je šarmantan ali stereotipan i pomalo dosadan.