Katie Holmes u post–bračnoj krizi

Nakon što se brzinskim, premda pomno isplaniranim razvodom oslobodila od kontrolorskog duha Toma Cruisea i utjecaja scijentologije, Katie Holms prolazi kroz post–bračnu krizu, nastojeći ponovo pronaći sebe.

Razvod braka ne spada u događaje kojima se hvalimo. Kad ga spomenemo, osjećamo se nelagodno, kao da time priznajemo neku svoju pogrešku – što smo se vjenčali za "krivu" osobu, što se nismo prije razveli, ili pak zato što nismo uspjeli održati brak, što smo ostavljeni i sl.

A, zapravo, našlo bi se dosta onih koji imaju više razloga pohvaliti se time (jer su okončali nešto što im nije odgovaralo, prestali lagati sebe i drugoga, riješili se nekoga tko ih nije volio i zauzeli se za sebe) nego svojim vjenčanjem. Ako ništa drugo, za vjerovati je da ovaj put znaju što rade.

Zato je prava šteta da – za razliku od vjenčanja koja se slave sa sve više pompe, uzvanika i halabuke (kao uvod u brakove koji su sve labilniji i traju sve kraće) – rastave prolaze u tišini, uglavnom samo s osjećajem muke, nelagode i srama. A u mnogim slučajevima zaslužuju bar malo slavlje jer označavaju da je čovjek odlučio promijeniti nešto što nije bilo dobro u njegovom životu i učiniti ono što je za njega bolje. 

Takav razlog za slavlje imala je i Katie Holmes kada se prije mjesec i po oslobodila kontrole i manipulacije "savršenog" supruga. Mediji su tada obilato izvještavali kako zrači energijom i pozitivnošću, ima gomilu planova, projekata itd. Međutim, izgleda da je prvotno ushićenje slobodnim životom malo splasnulo.

"Iako se prije nekoliko tjedana doimala kao da je na vrhu svijeta, govori se da lijepa brineta sada prolazi kroz krizu samopouzdanja suočavajući se sa stvarnošću u kojoj živi sama kao samohrana majka."

"Oslobođena od Toma i scijentologije, predviđala je nevjerojatnu zlatnu budućnost za sebe i Suri. No čini se da je sjaj koji ju je okruživao u danima nakon razvoda ispario."

"Ona doista nikad nije pretpostavljala da će život poslije Toma biti ovakav."

(Daily Mail)

Katie se, naravno, neće suočavati sa stvarnošću kao tisuće drugih samohranih majki, koje su doista same (bez posluge, dadilja, tjelohranitelja itd.) i bez dovoljno sredstava za život. U tom smislu isticanje njenog statusa samohrane majke zvuči doista patetično.

Ali ono s čime se ona suočava je da sada – bez prihvaćanja oslonca u Tomu i nastojanja da bude onakva kakvu ju je on htio – mora naći sebe i oslonac u sebi, te sama kreirati svoj život i život svoga djeteta.

To je onaj dio "života poslije Toma" o kojem ona nije razmišljala.

Zato je previdjela da je, kako god velik, razvod samo prvi korak u slobodu, a ne ono što će joj automatski donijeti punu slobodu i "zlatnu budućnost".

Jer, sloboda ima dva lica. Jedno je sloboda od izvanjske prisile, tj. nametanja tuđe volje, a drugo sloboda za ono što čovjek želi za sebe (unutarnja sloboda) – koja iziskuje svijest o sebi i samopouzdanje, što Kate prilično manjka.

Nakon višegodišnjeg prihvaćanja tuđe volje i sustavne manipulacije, razumljivo je da ima "krizu samopouzdanja" i da povremeno "izgleda kao da na svojim ramenima nosi težinu cijelog svijeta" (Daily Mail).

Problemi koje trenutno ima sama sa sobom očituju se i u njenom dnosu prema djetetu:

"Mada Katie pokušava osmisliti što normalniji način života za djevojčicu, uključujući posjete zoološkom vrtu i jela od uličnih prodavača umjesto skupih restorana, glumicu brine mogućnost da joj kćer živi na dva vrlo različita načina života." (Daily Mail).

Maloj Suri svakako neće biti lako balansirati između tate koji ju obasipa skupim darovima, tretira kao odraslu u pitanjima oblačenja, spavanja i sl., voza u privatnim avionima i želi obrazovati u scijentološkoj školi, i mame koja je za vrijeme braka – odustajući od sebe (i djeteta) – prihvaćala muževljeve nazore i metode odgoja, a koja sada želi da se dijete prestane ponašati razmaženo, kupuje joj sendviče na uličnim štandovima, voza ju taksijem i upisuje u katoličku školu.
Sve to više govori o mogućnosti razvoja poremećene, a ne zdrave osobnosti djeteta.

I ujedno govori o tome da Katie i dalje živi pod utjecajem svog bivšeg, da joj treba neko vrijeme, pa i pomoć, da se doista (u sebi, a ne samo formalnim raskidom braka) oslobodi tog utjecaja i izgradi vlastito uporište i smisao života – što joj jedino može omogućiti da pomogne i sebi i svom djetetu.

"Katie silno želi pronaći vlastitu snagu, stoga je potražila stručnu pomoć i jednom tjedno posjećuje trenera osobnog razvoja da joj pomogne ponovno zadobiti sebe kakva je nekoć bila." (Daily Mail)

 

Super je što je potražila pomoć. Svatko se nađe u situaciji ili periodu života kada se osjeća izgubljeno; nekad se sam pronađe, a nekad mu je u tome potrebna pomoć. Samo, kad se sabere i ponovo pronađe sebe, čovjek nikada ne zadobije sebe kakav je nekoć bio, nego sebe promijenjenog i obogaćenog iskustvom koje je u međuvremenu proživio – bilo to iskustvo dobro ili loše.

Čak i kad je nešto krivo, pogrešno radio, kad to spozna, čovjek raste, mijenja se; zna više i može promijeniti svoje razmišljanje/ponašanje tako da mu bude bolje. I to ga čini drugačijim, većim, zrelijim od onoga koji je bio prije.

Nakon braka s Tomom, Katie više nikad neće biti ista kakva je bila prije. Ne zato što bi joj život s njime trebao ostaviti dugotrajne traume (osim ako se ne želi sakriti u njih, sažalijevati se i tako nastaviti s odustajanjem od sebe), nego zato što je kroz taj život/odnos spoznala što za nju nije dobro i što za sebe želi, tj. sazrela je.

Možda je do toga mogla doći i nekim manje bolnim iskustvom. A možda i nje. U svakom slučaju, važno je da ju to iskustvo potakne da nađe ono što je za nju najbolje.

 

Tom Cruise kupuje luksuznu, osamljenu vilu za druženje sa Suri

Budući da nakon razvoda braka s kćerkom može biti samo vikendima i praznicima, Tom Cruise kupuje kuću koja će služiti isključivo njihovom druženju. 

Nakon razvoda braka Tom Cruise neuobičajeno je sklon paparazzima i srdačan s tabloid novinarima kad je sa svojom kćerkom.

Istovremeno je, međutim, u potrazi za velikom kućom u kojoj može imati privatnost tijekom kćerinih posjeta: "On želi nešto na iznimnoj osami gdje se Suri može igrati bez vrebanja paparazza." (NY Daily News)

Ova dvostrukost kriterija ne govori, naravno, o Cruiseovoj post–bračnoj zbunjenosti, nego o tome da on ima vrlo osmišljenu strategiju ponašanja, tj. da neće lako odustati od skrbništva nad djetetom.

Svakako, izgleda da kriterij "privatnosti", a ujedno i imidž "savršenog tate", najviše zadovoljava ogromno imanje s vilom u Greenwichu, u Connecticutu, koje je pripadalo Melu Gibsonu. Gibson ga je kupio 1994. dok je živio uzornim kršćanskim životom s bivšom suprugom Robin i njihovo sedmoro djece, a prodao ga je 2010., u vrijeme kad su ga mediji prozivali zbog obiteljskog nasilja (prema Oksani Grigorievoj, s kojom ima osmo dijete).

 

To je, dakako, najveće imanje koje se trenutno nudi u Greenwichu (prostire se na više od 300 000 m²), s kućom površine oko 1 500 m², izgrađenom 1926. i uređenom u tudorskom stilu, a košta oko 33 milijuna dolara.

Ukoliko Tom odluči kupiti tu kuću za druženje sa svojom kćeri, mala će moći gledati crtiće u vlastitom kinu i igrati se u vrtovima s fontanama, na teniskom igralištu, u bazenima, na terenu za šah s figurama koje su veće od nje, ili pak u vrtnom labirintu (što je gotovo idealno mjesto za igru djeteta koje je ionako stalno dezorijentirano zbog suprotstavljenih odgojnih strategija svojih roditelja). 

Osim što je uređena u stilu koji odiše nostalgijom za prošlim vremenom, velebna kuća ima 15 spavaćih soba i 17 kupaonica.

O, koje li sreće za dijete! Umjesto u kućicu za lutke, mala može u svaku sobu staviti po jednu Barbiku sa svom pripadnom garderobom i rekvizitima, a svaka od njih može imati i vlastitu pravu kupaonicu, pa ne mora čekati na red dok se druge Barbike kupaju i uređuju. Budući da sobe zrače srednjovjekovnim sjajem i raskoši, Suri i Barbike osjećale bi se tu kao princeze iz nekih davnih vremena. Doista, savršena kuća za djevojčicu.

 

Kako je malena Suri već uverzirana u društvene statusne simbole, moguće da je takva otmjena, skupa kuća upravo ono što ona želi i treba a da bi se osjećala lijepo, ugodno i voljeno kad je s tatom.

A možda to treba samo Tomu, da bi potvrdio kako može kupiti takvu kuću i kako svojoj mezimici želi dati samo najbolje i što više i više – jer ga to kao čini dobrim ocem.

On je vjerojatno sam sebe uvjerio da takvu kuću kupuje zbog djeteta, tj. za dijete. Kao što mnogi roditelji kupuju zemlju, stanove, dionice, sade vinograde i maslinike, proširuju svoje poslove itd. – "ne zbog sebe, nego zbog djece, da oni imaju" i jer će "sve to jednog dana biti njihovo". I ne zamaraju se time da saznaju što bi djeca zapravo htjela od njih (možda npr. razumijevanje, zajedničko vrijeme, razgovor, podršku), kao što ne žele vidjeti da što god rade – rade zato što to oni sami žele.

Tom Cruise i Katie Holmes – od bajkovitog vjenčanja do mučnog razvoda

Tom Cruise i Katie Holmes su još jedan par koji je prošao put od vjenčanja iz bajke do razvoda iz noćne more, zato što silna pažnja muškarca sklonog perfekcionizmu i kontroli – što se u početku radosno prihvaća kao izraz ljubavi – s vremenom postaje okov i tlaka.

  

Točno sedam godina nakon što je u Oprah showu euforično, doslovce izvan sebe od siline emocija (poznati "kauč incident") svima obznanio da ja zaljubljen u Katie, Tom je u nedavnom intervjuu za Playboy izjavio: "Ne znam što bih rekao, jednostavno sam sretan i to se ne mijenja od trenutka kada sam je sreo. Naš odnos je doista poseban."

Par tjedana nakon toga, Katie je podnijela sudski zahtjev za rastavom braka.

Tom ima iza sebe već dva bračna pokušaja: prvi s Mimi Rogers, koja ga je uvela u scijentologiju, i drugi s Nicole Kidman, s kojom ima dvoje usvojene djece i koju je ostavio kad je bila u trećem mjesecu trudnoće (što je završilo pobačajem). Ne spada u tipove uz koje se vezuju afere s brojnim ženama. Više je sklon "ozbiljnim vezama", pa tako nakon trogodišnje veze s Penelope Cruz, slijedi treći brak, s Katie Holmes.

Jesu li sve ove žene prošle isti tretman "savršenog" Cruisea, teško je znati. Ali teško je i za vjerovati da ih je usrećila njegova potreba za samopotvrđivanjem i kontrolom.

Odrastao je u katoličkoj, emocionalno i financijski nestabilnoj obitelji koja se često selila: "Uvijek sam bio novi klinac s pogrešnim cipelama i pogrešnim naglaskom. Nisam imao prijatelja s kojim bih podijelio probleme i kojemu bih se mogao povjeriti."

Od 12. godine živi bez oca. Opisuje ga kao "trgovca kaosom", "nasilnika i kukavicu", dok o majci govori kao o životnom uzoru: "Ljudi su kreatori vlastitih života. Vidio sam kako je moja majka kreirala svoj život i tako nam omogućila da preživimo... Radila je na tri radna mjesta, govoreći 'Izvući ćemo se iz ovoga'." (Parade, 2006)

S takvim nasljeđem Tom je sebi iskreirao životne obrasce i zadatke: naporno raditi, ne pogriješiti (tj. ne ponoviti greške svog oca) i uspjeti (nadmašiti probleme, tj. svoje strahove).

"Puno radim. Uvijek sam s obitelji. Treniram, malo spavam. U sve ulažem puno truda... Za Posljednjeg Samuraja trenirao sam godinu dana po šest sati dnevno, sedam dana tjedno, da bih mogao rukovati mačem. Isto je bilo s filmom Rock zauvijek – svakodnevno pet sati učenja pjevanja, tri sata plesanja... Bilo da se radi o snimanju filma ili podizanju djece, trudim se činiti prave stvari i učiti. Ja sam 'sve ili ništa' tip osobe, a kada se za nešto zainteresiram, dajem sve od sebe." (Playboy, 2012)

   

Zato za njega sreća nije npr. osjećaj ispunjenosti, ljubavi, povezanosti sa svime i sl., nego: "biti u stanju suočiti se s problemima i nadići ih“ (Parade).

Život, sreća, uspjeh... – sve je to borba; pobijediti probleme, stalno se popravljati, ne griješiti; u svemu se dokazati kao dobar, uvijek bolji, zapravo najbolji.

Tako u životu nikad nema opuštanja. Uvijek moraš biti spreman na probleme. Sve je podložno stalnom kritičkom mjerkanju, nadzoru i usavršavanju. (Uh, iscrpljujuće je i samo pisati o tome, a otkamoli tako živjeti.)

Iako Tom Cruise izgleda samouvjereno i čvrsto, njegovi su vlastiti osjećaji ona kora od banane na koju se posklizne čak i u javnosti. Brižno programirane, potisnute i kontrolirane emocije ponekad iskoče iz njega histerično i neukrotivo – kao npr. nezaustavljivo smijanje u Lettermanovom showu 2004., ili raspomamljeno skakanje po kauču i nasrtanje na Oprah 2005., ili pak ubojita ljutnja iskazana u intervjuu s Mattom Lauerom 2005. itd. Tada se čudiš: je l' to sve ide u jednom paketu, onaj racionalno skockani Dr. Jekyll i ovaj emocionalno kaotični Mr. Hyde? Kako to da njegova samouvjerenost (koja očito stoji na opasno krhkim emocionalnim nožicama) mnogim curama izgleda uvjerljivo i poželjno?

"Cijeli se život želim brinuti o obitelji i biti osoba na koju se ljudi mogu osloniti", kaže Tom. Lijepo zvuči, nema što. Samo je nezgodno ako uz to idu emocionalna nestabilnost i želja za perfekcionizmom, zbog čega "oslonac" misli, osjeća se i ponaša kao kontrol-frik, neprestano nadzirući i kritizirajući, tj. gnječeći sebe i druge. On sam to vjerojatno vidi samo kao brižnost, odgovornost, "jak karakter". A tako to vide i slijepo zaljubljene cure.

Mnoge cure čeznu za muškarcem na koga se mogu osloniti (da se ne bi morale oslanjati same na sebe), koji izgleda samouvjereno, spreman je brinuti se za sve i donositi odluke za njih oboje ("pravo muško", rekla bi Rihanna). Bunus je ako muškarac ima emocionalne traume iz prošlosti i osjećaj da je neshvaćen, jer to curama pruža mogućnost da se iskažu kao "iscjeliteljice" i "spasiteljice", pružajući voljenom razumijevanje, utjehu, toplinu i sreću kakvu mu dotad "nitko nije pružio".

Ako je muškarac pri tom bogat i zgodan, pa još i slavan – može se činiti kao glavni zgoditak na bračnoj lutriji.

 

Tako se valjda i Tom činio Katie u početku njihove veze i braka, kada su oboje bili zaljubljeni i veseli. Katie su tada očito godili Tomova velika pažnja i brižnost, začinjeni romantikom – kojoj je Tom sklon jer je, kaže, "romantična osoba", a o kojoj su žene navodno ovisne (čak do te mjere da im to služi kao omekšivač za prihvaćanje stvarnosti).

No s vremenom je Tomovu pažnju i ljubav zasjenila njegova opsjednutost kontrolom, perfekcionizmom, scijentologijom i radoholičarstvo. Vedrinu i smijeh na Kateinom licu zamijenili su potištenost, odsutnost i umor. Brak iz bajke polako se pretvarao u tjeskobnu tamnicu.

Ako na časak prestanemo viriti u dramatičnu "životnu priču" ovog slavnog para i suosjećati s njima, možemo se vratiti u našu stvarnost gdje je ovo zapravo svakodnevna priča mnogih "običnih" brakova. Brakova koji počinju glamurozno, jedne sunčane subote, u bijelom satenu, s gomilom uzvanika, uz pjesmu, ples, glasan smijeh i vjeru u "vječnu ljubav" – da bi kasnije u tjeskobnoj tišini u njima rasli nasilje (bilo verbalno, psihičko ili fizičko), uzajamno ponižavanje i jad. Mnogi trpe takav patnički život (zbog održavanja forme zvane brak, zbog djece, kredita, "sigurnog doma", iluzije da ih on "ipak voli", uvjerenja da ih onaj papir obvezuje na bilo što, pa i na patnju, itd.), dok ih "smrt ne rastavi"; a neki se spase pa se sami rastave.

Sada kad je Katie zatražila rastavu, "bliski izvori“ i navodni prijatelji (koji se odjednom iskazuju kao dušebrižnici, a prije su valjda bili paralzirani pa je nisu mogli podržati da se ranije zauzme za sebe) naveliko govore o njenom trpljenju i o "mračnim tajnama“ para – od kojih većina nisu nikakva "ekskluziva“, nego slika i prilika sličnih "običnih" brakova.  

Tako Sunday Mirror prenosi: "U njihovoj vezi Tom je oduvijek donosio većinu odluka i imao kontrolu. U početku je to Katie bilo šarmantno. Bila je prilično mlada kada su se upoznali.“ (Zapravo, nije joj bilo 17–18, nego 27 godina, doba kad čovjek, pa i žena, može imati prilično izgrađenu samosvijest, tj. koristiti svoj mozak ne samo za izbor odjeće i frizure, nego i za izbor partnera.)

"Tom je mrzio što ju zovu Katie i htio je da ju zovu Kate, što je pak ona mrzila. Provjeravao je sve njezine filmske uloge, gdje i kada su išli na odmor, na večeru, sve. (...) Nakon pet godina Katie se osjećala kao da ludi i zapravo se pretvarala u robota kakvim su je mediji uvijek prikazivali. Ona je divna osoba, ali toliko se promijenila otkad je s Tomom da je postala 'manja od makova zrna' i nezanimljiva."

Iako je ovo gotovo školski opis žrtve kontrol-frika, stoji činjenica da je ipak njen izbor bio da prihvaća 

Tomovu kontrolu i postane "nezanimljiva". Dobro je što je konačno shvatila da ima i drugačiji izbor.

Tom i Katie, navodi Sunday Mirror, živjeli su odvojeno, odnosno on na jednoj a ona na drugoj strani "njihova doma u scijentološkom Centru slavnih, velikom hotelskom kompleksu posvećenom kontroverznoj religiji." (Dom?)

Scijentologija je inače vjerovanje, tj. doktrina koju je pedesetih godina utemeljio SF pisac L. Ron Hubbard, tvrdeći da su ljudi besmrtna bića koja su zaboravila svoju istinsku prirodu te se trebaju duhovno rehabilitirati – za priličnu svotu novaca i uz prilično militantne metode.

Upravo je Tomova predanost scijentologiji jedan od glavnih razloga ubrzanja razvoda. Naime, Tom je namjeravao poslati njihovu šestogodišnju kćer Suri u strogu organizaciju Sea Org koja navodno poučava najvišu razinu scijentologije. Odgoj Suri prema načelima scijetologije uzrokovao je, kažu, mnoge razmirice, a namjera prepuštanja Suri metodama učenja u Sea Orgu navela je Katie da podnese hitan zahtjev za razvod i traži isključivo skrbništvo.

Ako je točno, kao što prenosi People, da je Katie "razgovarala s Tomom telefonski sve do prošlog tjedna govoreći: 'Volim te'" (dakle dok nije podnijela zahtjev za rastavom), onda to – osim prezrelog licemjerja, varanja i potpunog gubitka su-osjećanja u braku – govori i o ogromnom strahu od nekoga tko se postavlja nadmoćno i u bilo kom obliku nasilno.

Iz istog je razloga u tajnosti napravila detaljan plan i opsežne pripreme za bijeg i rastavu od njega (novi stan u New Yorku, novi mobiteli i e-mail adrese itd.). I samo razmišljanje o tome izaziva osjećaj mučnine. Pitaš se: koliko danas ima takvih brakova koji su zapravo rasadišta straha i trpnje? Koliko gorljivih zagovornika braka, kao jedine "prave“, "ozbiljne" veze, koristi tu društvenu formu za legalno tlačenje drugog.

Ponesena zaljubljenošću, Kate nije rekla "Ne!“ kada je kontrolorski duh njenog dragog počeo uzimati maha. A s vremenom je bilo sve teže maknuti od sebe tlaku jer se, kako to obično biva, namnože osjećaji depresije, malodušnosti i straha.

Ipak, sada je smogla snage učiniti ono što prije nije mogla – svjesno napraviti nešto za svoju dobrobit (i za dobrobit djeteta). Reklo bi se: sazrela je. Možda joj je baš zato i trebao Tom Cruise.

  

U vrijeme Kateine akcije "razvod: mission possible" Tom je bio u Islandu snimajući film Oblivion ("zaborav"!).  Za vjerovati je, kako prenosi People, da "nije imao pojma da to dolazi" te da je bio šokiran, "potpuno devastiran i slomljenog srca", kao i da se ponovo osjeća izdanim. Jer njegove su namjere bile izgraditi sretnu obitelj kojoj će on biti oslonac (ali je – kao što svi mi često, ne razmišljajući radimo – zaboravio da je "dobrim namjerama popločan put do pakla"). Za nekoga tko očajnički želi ljubav i obitelj i tko skriva svoje osjećaje i privatnost, sve ovo znači duplu emocionalnu povredu (uz već postojeći niz takvih povreda, koje scijentološke recepture očito nisu iscijelile).

Ali za vjerovati je i da će mu militantan nauk o superiornim bićima omogućiti da ponovo potisne samog sebe i nastavi dalje s privatnom ulogom supermana. (Iako to nije ono što bi mu čovjek uistinu poželio.)

 

Svakako, čitajući gomilu detalja o "mračnim tajnama" bračnog života Toma i Katie kojima nas mediji trenutno obasipaju (jer odlično zarađuju na našoj zainteresiranosti za tuđe, pogotovo "slavne" živote), dobro je da čovjek malo skrene putanju zainteresiranosti i suosjećanja i upita se kako izgleda njegova vlastita bračna sreća.

Suri Cruise dobiva sve što poželi

Šestogodišnja Suri Cruise, kćer Toma Cruisea i Katie Holmes, dobiva, kažu, sve što poželi jer njeni roditelji misle da time iskazuju svoju ljubav te da je ona sposobna samostalno odlučivati što želi kao da je odrasla osoba.

Suri Cruise vjerojatno je najviše fotografirano dijete na svijetu. Svako malo u medijima osvane neka njena sličica i komentar o njenom ponašanju, odjeći, šminki i sl. Za razliku od druge djece slavnih roditelja, Suri je paparazzijima i medijima zanimljiva jer ne izgleda i ne ponaša se baš kao dijete. I to zato što njeni roditelji – u skladu sa scijentološkim uputama o odgoju – smatraju da dijete treba tretirati kao odraslu osobu koja je sposobna i treba sama odlučivati o tome što želi (iako bi neki rekli da mentalne sposobnosti, moralne i druge prosudbe djeteta nisu razvijene kao u odrasle osobe). Tako su u nadležnosti djetetova "samostalnog odlučivanja" npr. njegovo odijevanje, šminkanje, hrana koju želi ili ne želi jesti, spavanje i sl. 

Dakle, mala Suri nosi štiklice i šminka se (ne za igru, nego kao pod regularno) od treće godine života. "Njena" sklonost lijepom i nadasve "in" odijevanju (uz odmalena inducirane potrošačke navike) očituje se u nevjerojatnoj kolekciji garderobe koja je procijenjena na više od 2 milijuna funti – uključujući i 11.000 funti vrijednu Hermes ručnu torbu koju mala ustrajno tegli u noćnim izlascima. 

Na mnogim fotografijama može ju se vidjeti kako stručno razgledava i bira sebi (naravno, kvalitetnu i skupu)  kozmetiku. Poznato je da obožava roza ruž za dan i jarko crveni za uvečer ili za noć, kada – nekad i do ranih jutarnjih sati – prisustvuje raznim celebrity proslavama

Dijete navodno nema određeno vrijeme spavanja, budući da o tome, kao i o svojoj prehrani, samo odlučuje.

Tata Cruise kaže: "Ona je takva rođena." Ili: "Ona voli samu sebe odijevati i nosi ono što želi. Ja na to neću utjecati." (US Weekly)

Takav odgojni stav, međutim, rezultira i situacijama u kojima Suri "vlada“, bilo da ima dramatične ispade nezadovoljstva bilo da koristi roditeljsku "mudrost". Jedan zgodan primjer prepričava sam ponosni tata: "Rekao sam Suri: 'Stvarno hoću da uzmeš ovaj protein ako ćeš pojesti taj šećer'. Ona me pogleda i odgovori: 'Tata, ne mislim da me trebaš pokušati prisiliti da učinim nešto što ne želim učiniti.'" Pametno dijete, nema što.

No, uz svu "samostalnost" i "odraslost", Suri i s pet godina hoda naokolo s dudom u ustima, a njeni roditelji ju, ponekad s očitom mukom, nosaju u naručju kao da je beba (što bi možda moglo ostaviti dojam da se od djeteta pravi nesposobna i nesamostalna osoba, ali roditelji se sigurno s time ne bi složili).

Osim toga, Suri ne pohađa školu kao njeni vršnjaci. Najprije se školovala doma, a ulogu učiteljice imala je Tomova sestra, da bi potom krenula u scijentološku školu (dakle, sve je pod kontrolom). Kako se pretpostavlja da joj je kao celebrity potomku život u stalnoj opasnosti od zlikovaca i luđaka, nikuda ne mrda bez tjelesnog čuvara, a naokolo ju vozaju u SUV-u ili helihopteru. 

Mediji stalno pronalaze nove potvrde kako Suri dobiva sve što želi (u čemu se osim prigovora nazire i nešto zavisti, jer i mi bismo rado dobili sve što želimo, samo smo uvjereni da nam to nije moguće), što je obično praćeno komentarima da su ju roditelji "previše razmazili", da joj "sve dopuštaju" te da "imaju vrlo liberalne odgojne metode".

Od tretiranja djeteta kao fol odrasle osobe iritantniji su jedino ovakvi medijski komentari koji se iznose kao neki tobože kritički i mudri uvidi, a zapravo su obične besmislice i laž.

Što uopće znači da roditelji "sve dopuštaju" djetetu? Ako se npr. dijete poželi seksati s poštarom koji zvoni dvaput, ili rastaviti perilicu da od nje napravi podmornicu, ili skoknuti do dućana u novom crvenom Ferrariju  – hoće li i to roditelji dopustiti? Vraga! Roditelji će spremno reći: "Ne, dušo, premlada si za seks i ne znaš ništa o tome, a ni o elektrotehnici i pravilima vožnje nemaš pojma." Dakle, odgovor na ono što dijete hoće je: "Ne! Ne možeš dobiti sve što hoćeš!"

Drugim riječima, roditelji nikad ne dopuštaju djetetu sve što ono hoće – nego samo ono što oni smatraju prihvatljivim za dijete.

Ako dijete od tri godine nosi štiklice (koje uništavaju zglobove i ligamente i odraslih dama), onda tu nije odlučujuće da to hoće dijete, nego da to hoće roditelji za svoje dijete. Roditelji uvijek postavljaju granicu. Pitanje je samo gdje ju postave, što ovisi o njihovom svjetonazoru, stavovima, životnom iskustvu, sklonostima, kao i brizi za dijete. (Tako Suri npr. može dobiti gumene bombone u obliku penisa na odjelu za odrasle, ali vjerojatno ne može dobiti vibrator.)

Dijete je "šef" samo onda kad se roditelji izmaknu iz svoje uloge roditelja i samo dotle dok njima takva "raspodjela snaga" odgovara. Djeca nemaju potrebu ni želju za vladanjem – nego za uzajamnom ljubavlju i uporištem! 
Kada se dijete ponaša kao "gazda" (na što gledamo s prijekorom, ali nekad i sa simpatijom), ono ne pokazuje svoju želju za dominacijom ili pamet ili pak zločestoću, nego samo to da ima problem, i to zato što je izgubilo uporište. Situacije u kojima se "ne zna tko je dijete, a tko roditelj" ne nastaju zato što je dijete jače, snažnije volje i moći od roditelja, nego zato što roditelj sam ne zna tko je i što bi trebao činiti, pa pušta dijete da odlučuje umjesto njega.

A to onda nije nikakav "slobodan", "liberalan" odgoj, nego jednako nasilan kao i autoritaran odgoj, jer djetetu nameće preveliku odgovornost i time ga traumatizira kao i kad mu oduzima odgovornost i pravo odlučivanja. (Zapravo, "slobodan odgoj" često prakticiraju roditelji koji su sami bili podvrgnuti autoritarnom odgoju, čime se, međutim, samo ide u drugu krajnost.)

Naravno da roditelji koji djetetu dopuštaju, bolje rečeno: nameću, ovakvu "slobodu" ne vide to drugačije nego kao izraz ljubavi. 
Tako i Tom Cruise kaže: "Ja ne spadam u ljude koji misle ćeš razmaziti dijete ako mu daješ previše ljubavi." 
Uopće mu ne pada na pamet da s takvim odnosom može povrijediti dijete (i da je to onda upitna ljubav), tj. da postoji velika mogućnost da će se tako tretirano dijete razviti u egocentričnu, bahatu, neobazrivu ali i usamljenu osobu (koja će se poslije bačkati s psihijatrima) – što nitko ne želi svom djetetu. Zašto mu to ne pada na pamet? Zato što (unatoč iskustvu, jer ima troje djece) ne zna što radi i ne razmišlja o tome.

Uobičajeno je da se na roditeljstvo gleda kao na prirodnu pojavu, nešto što nam je od prirode, biološki dano pa smo kao automatski i kvalificirani za to, znamo što nam je činiti. Zanimljivo, i seks je biološka danost pa tu ipak čitamo raznu literaturu i tražimo savjete kako pospješiti svoje seksualne aktivnosti. Dakle, učimo se. Isto tako, ako želimo voziti auto, idemo u autoškolu; kad kupujemo kompjutor učimo kako njime rukovati.... Ali kad su djeca u pitanju, onda malo tko misli da bi o tome trebao nešto (na)učiti, čitati, tražiti savjete. Tu smo svi "prirodno" sposobni, stručni i kompetentni. 

(A rezultat te kompetentnosti je "današnja mladež".)

Nikako mi nije jasno zašto mislimo da o upravljanju autom ili kompjutorom trebamo učiti a o odgoju djece ne trebamo? Jesu li djeca manje složena i zahtjevna od auta i kompjutora, ili su manje važna?