Suri Cruise dobiva sve što poželi

Šestogodišnja Suri Cruise, kćer Toma Cruisea i Katie Holmes, dobiva, kažu, sve što poželi jer njeni roditelji misle da time iskazuju svoju ljubav te da je ona sposobna samostalno odlučivati što želi kao da je odrasla osoba.

Suri Cruise vjerojatno je najviše fotografirano dijete na svijetu. Svako malo u medijima osvane neka njena sličica i komentar o njenom ponašanju, odjeći, šminki i sl. Za razliku od druge djece slavnih roditelja, Suri je paparazzijima i medijima zanimljiva jer ne izgleda i ne ponaša se baš kao dijete. I to zato što njeni roditelji – u skladu sa scijentološkim uputama o odgoju – smatraju da dijete treba tretirati kao odraslu osobu koja je sposobna i treba sama odlučivati o tome što želi (iako bi neki rekli da mentalne sposobnosti, moralne i druge prosudbe djeteta nisu razvijene kao u odrasle osobe). Tako su u nadležnosti djetetova "samostalnog odlučivanja" npr. njegovo odijevanje, šminkanje, hrana koju želi ili ne želi jesti, spavanje i sl. 

Dakle, mala Suri nosi štiklice i šminka se (ne za igru, nego kao pod regularno) od treće godine života. "Njena" sklonost lijepom i nadasve "in" odijevanju (uz odmalena inducirane potrošačke navike) očituje se u nevjerojatnoj kolekciji garderobe koja je procijenjena na više od 2 milijuna funti – uključujući i 11.000 funti vrijednu Hermes ručnu torbu koju mala ustrajno tegli u noćnim izlascima. 

Na mnogim fotografijama može ju se vidjeti kako stručno razgledava i bira sebi (naravno, kvalitetnu i skupu)  kozmetiku. Poznato je da obožava roza ruž za dan i jarko crveni za uvečer ili za noć, kada – nekad i do ranih jutarnjih sati – prisustvuje raznim celebrity proslavama

Dijete navodno nema određeno vrijeme spavanja, budući da o tome, kao i o svojoj prehrani, samo odlučuje.

Tata Cruise kaže: "Ona je takva rođena." Ili: "Ona voli samu sebe odijevati i nosi ono što želi. Ja na to neću utjecati." (US Weekly)

Takav odgojni stav, međutim, rezultira i situacijama u kojima Suri "vlada“, bilo da ima dramatične ispade nezadovoljstva bilo da koristi roditeljsku "mudrost". Jedan zgodan primjer prepričava sam ponosni tata: "Rekao sam Suri: 'Stvarno hoću da uzmeš ovaj protein ako ćeš pojesti taj šećer'. Ona me pogleda i odgovori: 'Tata, ne mislim da me trebaš pokušati prisiliti da učinim nešto što ne želim učiniti.'" Pametno dijete, nema što.

No, uz svu "samostalnost" i "odraslost", Suri i s pet godina hoda naokolo s dudom u ustima, a njeni roditelji ju, ponekad s očitom mukom, nosaju u naručju kao da je beba (što bi možda moglo ostaviti dojam da se od djeteta pravi nesposobna i nesamostalna osoba, ali roditelji se sigurno s time ne bi složili).

Osim toga, Suri ne pohađa školu kao njeni vršnjaci. Najprije se školovala doma, a ulogu učiteljice imala je Tomova sestra, da bi potom krenula u scijentološku školu (dakle, sve je pod kontrolom). Kako se pretpostavlja da joj je kao celebrity potomku život u stalnoj opasnosti od zlikovaca i luđaka, nikuda ne mrda bez tjelesnog čuvara, a naokolo ju vozaju u SUV-u ili helihopteru. 

Mediji stalno pronalaze nove potvrde kako Suri dobiva sve što želi (u čemu se osim prigovora nazire i nešto zavisti, jer i mi bismo rado dobili sve što želimo, samo smo uvjereni da nam to nije moguće), što je obično praćeno komentarima da su ju roditelji "previše razmazili", da joj "sve dopuštaju" te da "imaju vrlo liberalne odgojne metode".

Od tretiranja djeteta kao fol odrasle osobe iritantniji su jedino ovakvi medijski komentari koji se iznose kao neki tobože kritički i mudri uvidi, a zapravo su obične besmislice i laž.

Što uopće znači da roditelji "sve dopuštaju" djetetu? Ako se npr. dijete poželi seksati s poštarom koji zvoni dvaput, ili rastaviti perilicu da od nje napravi podmornicu, ili skoknuti do dućana u novom crvenom Ferrariju  – hoće li i to roditelji dopustiti? Vraga! Roditelji će spremno reći: "Ne, dušo, premlada si za seks i ne znaš ništa o tome, a ni o elektrotehnici i pravilima vožnje nemaš pojma." Dakle, odgovor na ono što dijete hoće je: "Ne! Ne možeš dobiti sve što hoćeš!"

Drugim riječima, roditelji nikad ne dopuštaju djetetu sve što ono hoće – nego samo ono što oni smatraju prihvatljivim za dijete.

Ako dijete od tri godine nosi štiklice (koje uništavaju zglobove i ligamente i odraslih dama), onda tu nije odlučujuće da to hoće dijete, nego da to hoće roditelji za svoje dijete. Roditelji uvijek postavljaju granicu. Pitanje je samo gdje ju postave, što ovisi o njihovom svjetonazoru, stavovima, životnom iskustvu, sklonostima, kao i brizi za dijete. (Tako Suri npr. može dobiti gumene bombone u obliku penisa na odjelu za odrasle, ali vjerojatno ne može dobiti vibrator.)

Dijete je "šef" samo onda kad se roditelji izmaknu iz svoje uloge roditelja i samo dotle dok njima takva "raspodjela snaga" odgovara. Djeca nemaju potrebu ni želju za vladanjem – nego za uzajamnom ljubavlju i uporištem! 
Kada se dijete ponaša kao "gazda" (na što gledamo s prijekorom, ali nekad i sa simpatijom), ono ne pokazuje svoju želju za dominacijom ili pamet ili pak zločestoću, nego samo to da ima problem, i to zato što je izgubilo uporište. Situacije u kojima se "ne zna tko je dijete, a tko roditelj" ne nastaju zato što je dijete jače, snažnije volje i moći od roditelja, nego zato što roditelj sam ne zna tko je i što bi trebao činiti, pa pušta dijete da odlučuje umjesto njega.

A to onda nije nikakav "slobodan", "liberalan" odgoj, nego jednako nasilan kao i autoritaran odgoj, jer djetetu nameće preveliku odgovornost i time ga traumatizira kao i kad mu oduzima odgovornost i pravo odlučivanja. (Zapravo, "slobodan odgoj" često prakticiraju roditelji koji su sami bili podvrgnuti autoritarnom odgoju, čime se, međutim, samo ide u drugu krajnost.)

Naravno da roditelji koji djetetu dopuštaju, bolje rečeno: nameću, ovakvu "slobodu" ne vide to drugačije nego kao izraz ljubavi. 
Tako i Tom Cruise kaže: "Ja ne spadam u ljude koji misle ćeš razmaziti dijete ako mu daješ previše ljubavi." 
Uopće mu ne pada na pamet da s takvim odnosom može povrijediti dijete (i da je to onda upitna ljubav), tj. da postoji velika mogućnost da će se tako tretirano dijete razviti u egocentričnu, bahatu, neobazrivu ali i usamljenu osobu (koja će se poslije bačkati s psihijatrima) – što nitko ne želi svom djetetu. Zašto mu to ne pada na pamet? Zato što (unatoč iskustvu, jer ima troje djece) ne zna što radi i ne razmišlja o tome.

Uobičajeno je da se na roditeljstvo gleda kao na prirodnu pojavu, nešto što nam je od prirode, biološki dano pa smo kao automatski i kvalificirani za to, znamo što nam je činiti. Zanimljivo, i seks je biološka danost pa tu ipak čitamo raznu literaturu i tražimo savjete kako pospješiti svoje seksualne aktivnosti. Dakle, učimo se. Isto tako, ako želimo voziti auto, idemo u autoškolu; kad kupujemo kompjutor učimo kako njime rukovati.... Ali kad su djeca u pitanju, onda malo tko misli da bi o tome trebao nešto (na)učiti, čitati, tražiti savjete. Tu smo svi "prirodno" sposobni, stručni i kompetentni. 

(A rezultat te kompetentnosti je "današnja mladež".)

Nikako mi nije jasno zašto mislimo da o upravljanju autom ili kompjutorom trebamo učiti a o odgoju djece ne trebamo? Jesu li djeca manje složena i zahtjevna od auta i kompjutora, ili su manje važna?

"Human Barbie" izbačena iz showa jer je grozna majka

Poznati američki novinar i TV voditelj Anderson Cooper pozvao u svoj talk-show ženu koja sebe zove "Human Barbie", da bi ju tijekom razgovora nazvao "groznom“ i potjerao iz showa.

Britanka Sarah Burge sebe naziva "Human Barbie" (Ljudska Barbika) jer ima odgovarajući vodootporan, tj. plastificiran izgled (uz, navodno, stotinjak operativnih zahvata), a poznata je i po tome što vlastitu malodobnu djecu navlači na korištenje botoksa i estetsko-kirurško popravljanje identiteta.

Smatrajući da je njoj i potomčicama suđena popularnost, Barbie-mama opskrbljuje medije zanimljivim materijalom. Tako je poznato da je 2010. svoju šestogodišnju kćer Poppy učila plesati oko štange, da joj je za sedmi rođendan poklonila 6.000 funti vrijedan bon za povećanje grudi, za Božić bon od 7.000 funti za liposukciju (iliti odstranjvanje masnog tkiva), a za osmi rođendan novi bon od 8.000 funti za dodatne kozmetičke zahvate. Poppy to ne mora koristiti dok ne bude punoljetna, a mama bonove smatra "investiranjem u djetetovu budućnost, kao što je i štednja novaca za fakultet" (Closer). 

Svojoj petnaestogodišnjoj kćeri Barbie-mama pod normalno daje injekcije botoksa jer joj to "smanjuje znojenje čela dok se profesionalno bavi plesom". Pri tom otkriva novi zanimljivi aspekt omiljenog stava "djeca su mali ljudi" tvrdeći: "Sva moja djeca su profesionalni ljudi." (Celebitchy)

Zbog njenih "nekonvencionalnih" odgojnih metoda Anderson Cooper pozvao ju je u svoj talk-show. Ali tijekom razgovora, iznerviran njenim odgovorima, izbacio ju je iz showa uz komentar: "Ja iskreno nemam više što s Vama razgovarati. Moram biti iskren. Moram prekinuti. Žao mi je. Nastojim biti ljubazan prema svojim gostima, ali mislim da ste Vi užasni. Iskreno, ne želim više razgovarati.“

 

Jest, čovjek bi se svakako složio s njime. Nije uzor-mama i ne izaziva simpatije, iako je za vidjeti da ona misli da voli svoju djecu i da na ovakav način brine za njihovu budućnost (kao što to misle i ostali roditelji, koji ni u ludilu ne bi radili ovakve idiotluke, nego svoju djecu npr. radije tjeraju na "prestižne" fakultete).

Ipak, nije li ovaj iskusni novinar unaprijed znao što može dobiti od "Human Barbie“ mame? Nije li ju baš zato i pozvao? I nije li mogao sadržaj razgovora s njome upotrijebiti nekako drugačije – ukazujući na negativne posljedice takvog odgoja, difamirajući današnju opsjednutosti izgledom, mladošću i sl. – a ne za promociju sebe kao "iskrenog" čovjeka koji zna reći "Ne" i izbaciti gosta iz showa (i pri tom ga, naravno, javno poniziti)?

U naknadnom pokajničkom intervjuu, Cooper izjavljuje kako mu je žao što je tako postupio i što ju je uopće pozvao u emisiju. A kao opravdanje za to što joj je nalijepio etiketu "grozna osoba" i isprašio ju iz studija (što je poslužilo za daljnje ismijavanje Barbie-mame na drugim TV postajama), navodi svoj osjećaj da ona nije "iskreno razgovarala" nego da je to "za nju značilo postizavanje publiciteta". No shit, Sherlock! Baš je to super skužio.

Samo, ako je to razlog, onda je glat mogao i sebe izbaciti iz showa.

Živo me zanima bi li se Cooper jednako tako odnosio i prema Tomu Cruisu čije dijete – uz blagoslov i poticaj roditelja (jer tako ono pokazuje svoju "samostalnost") – od treće godine života nosi štiklice, šminka se, vuče sobom skupe luksuzne torbe za odrasle i ima garderobu u vrijednosti većoj nego što mnogi ljudi zarade u cijelom životu? Bi li se Cooper i tada zgražao i lijepio moralne etikete ili bi se tu postavio više kao džentlmen, a možda čak i kao profesionalac u svom poslu?

A zanima me i je li Cooper ikada zavirio u tutorijale, poduke o šminkanju na Internetu koje – uz podršku roditelja – daju dječica svih dobnih skupina. Tu ima svega na izbor – hoćeš poduku trogodišnjakinje, petogodišnjakinje (koje još ne znaju pravo ni govoriti) ili malo starije preslatke vizažistkinje – pravi raj za oči, posjetitelji ih obožavaju (pedofil pogotovo!).
 

 "Everyday Natural Neutral MakeUp, Tutorial by Emma, cute little kid 7 years old"

Ako su doista takva djeca "naša budućnost", onda je ta budućnost marionetska.
Imamo izbor: sjesti i plakati, ili mijenjati svoje predodžbe o roditeljstvu i uspjehu – i to sada!

Willow Smith – dječje suze pod krunom slave

Willow Smith, dijete slavnih roditelja, mala pop zvijezda, ponovo je u središtu medijske pažnje, ovaj put zbog suza izazvanih obiteljskim druženjem, naravno, pred kamerama.

Priče o djeci slavnih uvijek me podsjećaju na priče o princezama i prinčevima. U bajkama i u našoj mašti oni su lijepi i bogati, imaju sve što požele, dvorce, krasnu odjeću i sluge, vjenčaju se s onima u koje se zaljube na prvi pogled i s njima onda žive "happily ever after".

Ali takvi prinčevi i princeze žive samo u bajkama (i to kao oličenje želje za životom ispunjenim ljubavlju, srećom i obiljem). U stvarnosti, njihovi životi nisu bili nimalo bajkoviti. Odrastali su bez topline bliskosti i ljubavi, uz dadilje, sluge i učitelje koji su ih pripremali za buduće vladarske obaveze i unaprijed dogovorene brakove. Nitko ih nije pitao, jer to nije bilo važno, kako se osjećaju, koga/što žele i vole. Princeze su nerijetko udavane za znatno starije, glupe, nasilne, pa i mentalno poremećene tipove, a u takvim brakovima bile su zapostavljane, omalovažavane, silovane i zlostavljane na razne načine – koji ostaju izvan naših predodžbi i želja da živimo "kao princeze i prinčevi".

Na sličan način percipiramo i djecu slavnih. Budući da žive u bogatstvu i slavi, automatski pretpostavljamo da žive sretno i veselo. Eh, je li to baš tako?

Willow Smith, 11-godišnja kćer glumaca Willa Smitha i Jade Pinkett Smith, već je eksponirana u zabavnoj industriji kao pjevačica i glumica, poznata po "otkačenoj" odjeći i frizurama. Neki ju smatraju izuzetno talentiranom, pametnom i zrelom klinkom, dok drugi misle da je mala samo razmaženo, narcisoidno bogato derište koje pjevačku i glumačku karijeru gradi zahvaljujući utjecaju svojih roditelja.

No kakva god da je, Willow je samo dijete. I utoliko je zanimljiva – i rastužujuća – njena reakcija koja je nedavno privukla pažnju mnogih medija.

U prvoj "epizodi" nove internetske video serije (u produkciji Willa Smitha) nazvane Red Table Talks (Razgovori za crvenim stolom), "tri generacije žena – Jada Pinkett Smith, njezina kći Willow Smith i majka Adrienne Banfield-Jones – okupile su se u iskrenoj diskusiji o majčinstvu, kvalitetnom provođenju vremena i slavi.“ (Huffington Post)

Već sam opis, koji prenose svi mediji, izaziva (barem kod mene) čuđenje. Kako "tri generacije žena"? Pa tu su dvije žene i jedno dijete. Dijete koje ima samo 11 godina i koje zato ne možeš tretirati kao da ima emocionalne, psihološke i intelektualne sposobnosti odrasle osobe. Ili možda možeš – tako da ga poništiš, zanemariš onakvog kakvo doista jest, oduzmeš mu pravo da bude dijete, i tretiraš ga samo onako kako tebi odgovara.

Ova "intimna" međugeneracijska brbljaonica izazvala je medijsku pažnju prvo zbog toga što je Adrienne svojoj unuci (i cijeloj javnosti!) "otkrila bolnu obiteljsku tajnu" da nije bila dobra majka i da se drogirala dok joj kćer nije "navršila 17 ili 18 godina života" (godina više ili manje djetetova života nije važna).

Čak i da je ova ispovijest izrečena u nekom intimnom trenutku, teško je za povjerovati da je to baš ono što 11-godišnje dijete želi čuti od svoje bake, što može doista razumjeti i što mu uopće treba. (Očito je da ovu baku nimalo ne zabrinjava zbrka koja može nastati u glavi djeteta jer mu se priča kako je drogiranje loše, a istovremeno mu se "iskrenim ispovijedima" – točnije: rasterećivanjem vlastitog osjećaja krivnje – sugerira da je to jedna od opcija i daje dopuštenje da se i samo tako ponaša "kad loše prevagne nad dobrim", kako kaže rehabilitirana baka.) 
A kad se takva tajna "podijeli" s djetetom pred kamerama, pred milijunima gledatelja, snimajući njegovu reakciju, onda nema mjesta sumnji da Adrienne ne samo da nije bila dobra majka nego nije ni dobra baka. Jer, očigledno je važniji publicitet koji se postiže ovakvom (proračunatom) ispovijedi od emocionalne spremnosti i reakcije djeteta na prebiranje po obiteljskom smeću.

Istina, djeca trebaju znati kako se roditelji osjećaju i što im se događa – ali samo u onoj mjeri u kojoj to mogu razumjeti i koliko je potrebno da ih ne zavaravamo da je "sve u redu“. Unatoč našoj uobičajenoj predodžbi da djeca koješta "moraju shvatiti" i prihvatiti, ne treba zaboraviti da ona uvijek i jedino žele povezanost, sklad i ljubav u obitelji – čak i onda kad prihvaćaju naše probleme, raspad braka, traume itd. Tako da dijeliti s njima ono što nas tišti nije nipošto isto kao dijeliti to s prijateljem ili nekom drugom odraslom osobom. A pogotovo je delikatno dijeliti s njima svoje smeće iz prošlosti, događanja koja ni mi nismo shvaćali kad su nam se dešavala (a pitanje je koliko ih i danas shvaćamo).

Svakako, ovakvo uključivanje djeteta u intimno-javne obiteljske rasprave teško da se može drugačije okarakterizirati osim kao emocionalno zlostavljanje i iskorištavanje vlastitog djeteta radi publiciteta, stjecanja veće popularnosti, i napajanja svog (bezobzirnog) ega.

Druga medijska "poslastica" je odgovor koji Willow daje na majčino pitanje bi li promijenila išta u svom životu: "Ako bih morala promijeniti nešto u svom životu, to bi vjerojatno bilo da ne budem slavna." 

Čini se kao neobična izjava za dijete koje uživa blagodati slave. Ali je i razumljiva, budući da je slava jedino što mu se prezentira kao stvarnost (biti = biti slavan, iznad drugih, u strahu za vlastitu sigurnost, okrenut uspjehu i karijeri itd.), a ono se u tome ne osjeća dobro – jer mu nešto ipak nedostaje (pa misli da je to zbog slave).

Iako se Jada odmah potrudila ukazati na pozitivnu stranu slave izjavom: ako nisam slavna "onda ne mogu pomoći ljudima onoliko koliko mogu kad sam slavna" – što je čisti primjer sapunanja mozga (i zapravo laž i ucjena) – to, izgleda, nije razuvjerilo dijete i otklonilo njegov osjećaj da više od slave treba nešto drugo (samo što majka zaokupljena željom da pomaže svijetu nije čula da njeno vlastito dijete također treba pomoć).

Naime, nakon odbavljenog medijskog prezentiranja "otvorene obiteljske komunikacije" koja bi trebala biti uzor svima, Willow je (slijedeći već pripremljen scenarij "spontanosti" ili ne, svejedno) zatražila nastavak razgovora, u kojem se rasplakala.

 

Jedan (mali) dio medija povezuje djetetovo plakanje s emocionalnim stresom zbog otkrivenih mu "obiteljskih tajni“ koje ono nije u stanju tako lako shvatiti ni prihvatiti. Međutim, meni se čini da je pravi razlog to što je taj razgovor, ma kako idiotski i povrjeđujući za dijete, zapravo bio okidač koji je dijete suočio s onim što ga najviše boli – s osjećajem nedostatka istinske bliskosti i ljubavi.

Uvijek mi je teško kad čujem neko dijete kako plače (jer plač ukazuje na bol, na nedostajanje nečega i buduće ožiljke "na duši“, pa i onda kad se radi o razmaženoj djeci). A gledati dijete koje dvije bliske odrasle osobe puštaju da plače i emocionalno se slama pred kamerama – da bi one stekle važnost, popularnost i zaradu – izaziva mi duboku uznemirenost, mješavinu tuge, odvratnosti i zabrinutosti.

 

Zato mi je taj drugi video, nazvan "Red Table Talk Exclusive" (makar bi mu bolje pristajao naziv "Ekskluzivna neosjetljivost"), bilo teško pretočiti u riječi. Kako na sažeti način ukazati na uobičajene mentalne i emocionalne manipulacije kojima podvrgavamo svoju djecu (i sebe, naravno)? Je li moguće bolje sročiti ono što sâmo dijete kaže jasno i snažno, a svejedno ga nitko ne sluša?

Frapantno je da dijete jasno kaže čime je potreseno: "Ja strašno volim kad smo zajedno. Volim male stvari koje možemo činiti... Bez ikog drugog. Samo mi... To se nikad prije nije dogodilo." ("Samo mi" znači: bez kamera i publike, bez korištenja intime za samo-reklamu!) A to bude dočekano kao zanimljivo "otkriće“ i poticaj da "treba pokušati razmisliti“ kako bi se "možda“ nešto takvo upriličilo za Majčin dan (?!).

Frapantno je također da dijete jasno kaže što ga muči i što želi više od svega: "Ja vas nikad nisam stvarno upoznala... Ja želim nastaviti razgovarati... Osjećam da sam došla do točke na kojoj znam što želim raditi. Ništa od tih drugih stvari: snimanje, klavir, ples; sve to može ići kroz prozor. Ja želim upoznati pravu Jadu i pravu baku."

A onda se djetetova "ispovijed“ – o tome kako ju je potresao neočekivan osjećaj istinske povezanosti, bliskosti, fizičke i psihičke prisutnosti, i kako je upravo to ono što joj nedostaje – uzima s poznatim nadmoćnim stavom odraslih koji "znaju" više i bolje od onoga što dijete priča, s vidljivom emocionalnom distancom (kojom se ove obje žene zapravo štite od daljnjih povreda), i k tome još zloupotrebljava za vlastitu medijsku promociju.

Iskreno, mučno mi je gledati te dvije žene kako se smiju (kao da dijete priča viceve), prikrivajući tako svoje emocionalne slabosti i ujedno lažirajući nadmoć onih koji "znaju", imaju "bogato" iskustvo odraslih. A pri tom se dijete koje se iskreno trudi nešto reći – da bi zadivilo odrasle i tako pridobilo njihovu ljubav – prividno (lažno) tretira kao "ravnopravno", dok ga se zapravo omalovažava i izruguje.

Smijeh tih žena doima se morbidno, kao i njihove najave da su priznanja o drogiranju i zanemarivanju majčinske odgovornosti tek "vrh brijega" te da će djetetu sada kad je "pokazala spremnost" (s 11 godina!) ispričati i ostatak svojih horor životnih priča.

Izgleda da Willow (eng. vrba), koja je samo obično dijete željno ljubavi i topline uzajamnosti kao i svako drugo dijete, ima puno razloga da bude weeping willow (žalosna vrba).

Ono, međutim, što je još više zastrašujuće od sadržaja ovog videa je činjenica da je on na YouTube-u i većini web stranica prihvaćen sa skoro sto postotnim oduševljenjem gledatelja – kao "divan, iskren obiteljski razgovor", uz žaljenje što oni doma nemaju takvu sjajnu komunikaciju i tako bajne obiteljske odnose, i s nadom da će to i drugi slijediti.

Kroz to je vidljivo kako odrasli općenito (ne samo celebrityji) ne čuju – ili ne žele čuti – što djeca govore, ali isto tako i u kolikoj mjeri ljudima danas nedostaje iskustvo istinske komunikacije, bliskosti i ljubavi – tako da se čak i za očite privide svega toga smatra da su "super“ i da je to život u svom punom sjaju.

Project X – kako napraviti ludi party

 

Project X nikako ne treba brkati s The X Factor-om, premda oba proizvoda spadaju u industriju zabave i klincima promoviraju iste vrijednosti: nije važno kakva ćeš osoba biti; bitno je postati poznat i slavan.

Razlikuju se po sljedećim točkama:

– Project X je zabavni film, komedija za mlade, a The X Factor je zabavni TV show za male i velike.

– Dok su u The X Factor-u maleni oličenje dražesnosti i radosti, kao da su od Boga dani, u Project-u X su oličenje zločestoće, kao da su vragu iz džepa ispali – prave male gadosti.

– The X Factor ispunja roditelje osjećajem ponosa i nježnosti glede njihova potomstva, a Project X ispunja ih osjećajem odbojnosti i gađenja, tjera ih na povraćanje i na zatvaranje očiju – koliko ih mrzi gledati kako su gadni "ispali“.

– The X Factor uveseljava i roditelje i njihove potomke, a Project X samo potomke, tj. oduševljenost je obrnuto proporcionalna s godinama gledatelja.

– Premda je smisao uspješnog postojanja u oba projekta "postati poznat i slavan“, pobliže određenje uspjeha ponešto se razlikuje: u The X Factor-u uspjeh je kad od "nikoga“ postaneš dio celebrityja, a u Project-u X uspjeh je kad od luzera postaneš "legenda".

– U The X Factor-u mali talenti i krasuljci grade svoju perspektivnu budućnost (i budućnost svih onih koji će na njima zarađivati, uključujući i ponosne roditelje), a u Project-u X mali zgubidani i vandali rasturaju ne samo svoju nego i našu budućnost (konzekventno paroli "Djeca su naša budućnost").

    

Ima još jedan važan element, zajednički za oba projekta – simbol "X". Taj simbol, koji inače ima jako zanimljiva značenja (životna sila, duša svijeta, sin božji itd., a također je jedno od imena za ecstasy), u matematici označava nepoznanicu. Dakle oba projekta imaju za cilj, između ostalog, otkriti nepoznanicu – tko će se probiti kao najperspektivnija buduća slavna i bogata ličnost, odnosno na koji način će oni koje okolina smatra gubitnicima postati legende. Time se u oba slučaja kod publike stvaraju zaintrigiranost, iščekivanje, napetost i uzbuđenje, radost što sudjeluje u tako zanimljivom događaju, i na kraju osjećaj zadovoljstva i postignuća kad se otkrije nepoznanica.

Sad kad smo to raščistili, da vidimo što nudi ovaj filmski uradak koji se za nekoliko dana počinje prikazivati u našim kinima i uveseljavati našu mladež. "CineStar" ga najavljuje ovim riječima: "Od redatelja Hangover-a možemo očekivati samo najbolju zabavu. Ovoga puta vodi nas u svijet najluđih teenagerskih tuluma. Tri maturanta priređuju rođendanski tulum kako bi postali popularni. Kako noć napreduje, stvari izmiču kontroli, glas o dobrom tulumu brzo se širi…".

"Dobar tulum“, kao što je općepoznato, sastoji se u neumjerenom opijanju, trošenju trave, ecstasyja i sličnih otapala mozga, uz brzinski seks i što glasniju glazbu.

Ono po čemu je ovaj tulum "najluđi“ dodatno sadrži: neočekivano veliki broj partijanera, obogaćivanje zabave skakanjem u bazen skupim autom, maltretiranje kućnog ljubimca, elektrošokiranje susjeda kojemu smeta buka, uništavanje priručnih materijalnih dobara i palež dijela kvarta. 
Dakle ovo je "Party o kakvom ste samo sanjali"  upravo zato jer "stvari izmiču kontroli“ i prerastaju u destrukciju, čime se postiže "urnebesna zabava" i ujedno instantno osigurava status "legende". A u tome je i poanta tuluma (i filma): "Ovo je događaj koji će gubitnike pretvoriti u legende" (u prijevodu: misliš li da si bezveznjak, možeš postati cooler ako organiziraš masovni tulum i demoliraš roditeljsku kuću i pola kvarta).

Film je navodno inspiriran jednim incidentom koji se prije par godina desio u Australiji, kada je zahvaljujući on-line pozivnicama stotine ljudi osvanulo na kućnoj zabavi, napravivši štetu od više tisuća dolara. Producent Todd Philips (inače redatelj Hangover-a) i redatelj filma Nima Nourzadeh definirali su svoju kreaciju takvog sadržaja kao "party film za nove generacije".

Reakcije na film su podijeljene: od "urnebesno zabavan", "smiješan“, "pun dobre akcije", "portretira bunt tinejdžera koji ruše sve granice jer se na trenutak, bez ikakve autoritativne figure, mogu osjećati kao da su na vrhu svijeta“, do "spektakularno odbojan", "kardašijanski neukusan", "nemoralan", "nihilistički", "odvratan na svakoj zamislivoj razini“.

Međutim, većina – i hatera i lovera – slaže se da je film s obzirom na kvalitetu prilično slabašan uradak i da ne donosi ništa novo (ne samo po temi, nego čak ni naslovom, pod kojim su napravljena dva science fiction filma, jedan 1968. – o manipuliranju mislima i sjećanjem, i drugi 1987. – o etičnosti istraživanja na životinjama).

Prema riječima Todda Philipsa, film ipak donosi "nov i zanimljiv pristup" pripovijedanju filmske priče, pod čime se misli na snimanje filma u home video formatu, tj. u tzv. found footage maniri (što je inače karakteristično za neke horror filmove). To znači da je film predstavljen iz perspektive sudionika koji šetkajući naokolo s kamerom u ruci dokumentiraju događaje (i sise i stražnjice) na tulumu.

A mlađahan gledatelj zbog toga ima dojam da se sve događa spontano, u susjedstvu; skoro kao da je i sam prisutan na tom tulumu, uživajući u društvu polugolih cura ("bitches“), u svim felama alkohola i droga, u ševi na brzaka, u demoliranju svega što mu se nađe na putu i autoriteta koji ga tlače – tako da je svih 88 minuta filma u stanju svojevrsne psiho-fizičke erekcije.

Može se reći da tvorci filma podilaze mladeži (i tako idu na sigurnu zaradu) nudeći im koncept zabave koji je već neko vrijeme iznimno popularan na tržištu. Skoro svaki pjevač ili bend koji drži do sebe ima na svom repertoaru pjesmicu s naslovom "Party All Night" ili "Party All The Time“ (Sean Kingston, The Black Eyed Peas, Wiz Khalifa, Kid Cudi, Undergrads, Prince Duah, Trudy, Justin Bieber; album grupe One Direction, tekstovi dua LMFAO i mnogih drugih).

Dakle ni u tom smislu film ne donosi ništa novo, nego samo utvrđuje gradivo koje nekadašnju dilemu smisla života "imati ili biti" zamjenjuje s "biti = zabavljati se“ – na način: opij se, napuši se, "get high“ i zaboravi na probleme. Ili, kako kaže Sean Kingston: " We like to sleep all day and party all night!... We’re breaking all the rules that we know! We’re out of control! ... No need for solutions, We’re starting up a revolution!" Yeah!!!

Nadobudni gledatelj mogao bi očitati dublje značenje filma u tome da prikazuje kako omladinci ispunjeni razočarenjem i ogorčenjem – zbog nesigurne, besperspektivne i dugovima ispunjene budućnosti koju im današnje društvo nudi – ruše temeljne vrijednosti američkog sna: skupa kuća, bazen, auto, sretna obitelj...

Da li film stvarno propagira svojevrsni anarho-hedonizam kao revolucionarni odgovor na tlaku svijeta rada i profita, ispražnjenog od nade, smisla i pozitivnih vrijednosti?

Ma je, vraga! Iako klinci postaju heroji među ostalim prištavcima, sve to nimalo ne dira moćan društveni sistem. Dapače, poželjno je da se zabavljaju – na način na koji se zabavljaju, jer tako ništa ne misle. A sistem će ih ionako uskoro uzeti pod svoje kao "dobre građane“ i smjestiti ih u "tri osmice" (kao što je to učinio i s jednom drugom generacijom koja nije htjela raditi – hippyjima, a oni su su čak imali osviještenu ideju mijenjanja društva).

Film se na kraju vraća u stvarnost. Kad Veliki brat zaključi da je dosta (inducirane, dopuštene) zajebancije, oglasi se "nina-nina“ sirenama i šalje svoje "čistače" da srede stvar. U to se onda uključuju i drugi čuvari reda, poretka i stabilnosti društva – roditelji, pravosuđe itd., koji malcima pokazuju tko je glavni, tko je "na vrhu svijeta“ i tko kontrolira sve, uključujući i njihove nekontrolirane zabave.

(Šteta što film ne završava uz veselu pjesmu dua LMFAO "Party Rock Anthem“, ponajviše zbog teksta: "Everybody just have a good time and we gonna make you lose your mind", la, la, la ♫)

Dakle, malci na kraju postanu legende, ali budu i propisno kažnjeni. I život ide dalje, kao da se ništa nije desilo.

A i nije se desilo ništa osim što se nešto malo, nakratko uneredio "američki san“ na račun jednog drugog sna (ali to je smisao "pluralizma"), što su se neki klinci zabavili na način koji je danas "in" i što je većina odraslih opet zgrožena nasilnošću i bezumljem svojeg potomstva.

– Ma, tko ih je takve odgojio?! – pitaju se zgranuti i ogorčeni roditelji. – Kao da su netom s Marsa pali, ovakvi užasni. Nakon što smo im sve dali (od novih tenisica i novog i-poda do zlatnog konjića, već prema mogućnostima), mala bagra i dalje viče da ih ne razumijemo, da ih tlačimo, da neće slušati, da neće raditi, nego će razbucati sve naše vrijednosti i snove svojim neradom, opijanjem i vandalskim ponašanjem.

Odakle im samo takvo idiotsko razmišljanje i ponašanje? Tko ih je tako odgojio? Da nam nisu vanzemaljci oteli našu lijepu, dragu dječicu kad su zakoračila u pubertet i onda nam vratili ova čudovišta, ove vandale? Svakako, mi s tim nemamo ništa! Mi nismo odgovorni ni za to kakvi su "ispali" ni za to što rade! Odgovorni su samo i isključivo oni, klinci – koji su (samoinicijativno) previše čubili uz TV i gledali previše nasilnih filmova i reality showova, previše igrali igrice na kompjutoru, previše slušali glazbu...

Time očajni roditelji – nesvjesno, dakako – mijenjaju temeljna obilježja odgoja, i to u slučaju kad se radi o loše odgojenoj djeci. Jer taj segment očito više nije odgoj od strane roditelja, nego samoodgoj (dok su dobra dječica i dalje uspješan rezultat roditeljskog truda i ulaganja). Shodno tome, trebalo bi hitno unijeti izmjene u postojeće i napraviti nove priručnike o odgoju – koji pobliže objašnjavaju kako pojedina djeca sama sebe odgajaju i formiraju u osobe kakve poslije "ispadnu“, te su za sve sami odgovorni – da se siroti roditelji više ne muče s problemom odgovornosti, srama i brige (tj. s ostacima tih moralnih balasta), a i da se više ne okrivljuje ni medije ni društvo u cjelini za možebitnu su-odgovornost.

Film čiji su glavni akteri ovakvi samoodgojeni, dakle raskalašeni, porocima skloni klinci, izazvao je zanimljivu reakciju mlađahne publike, što je dodatno uznemirilo moralne duhove. 

Naime, nakon što je film u američkim kinima pušten među mlade (2. ožujka 2012), Ameriku je poput tornada zahvatio niz "projekata x", samo ne na filmskom platnu nego u stvarnosti. Tri prve kućne zabave po uzoru na film, 9.,10. i 13. ožujka ("Project M", "Project Kris" i "Project X House Party 2"), za koje su pozivnice odaslane putem Twittera, YouTubea i web oglasnika Craigslist, zaustavljene su u startu policijskom intervencijom.

Ali sljedeće su bile "uspješnije". U Hustonu su tinejdžeri 13. ožujka provalili u novoizgrađenu kuću i maestralno se zabavili porazbijavši skoro sve prozore i vrata, podove i zidove (ukupna šteta 100.000 $), nakon čega je 13 klinaca uhićeno (2 maloljetna poslana u popravni dom, a ostali čekaju ozbiljno suđenje). Na zabavi u Clearfieldu četvero  mladaca je ranjeno, a na drugoj hjustonskoj zabavi jedan je smrtno stradao. 

Naravno, svaka veza s filmom (snimanim iz sugestivnog, personalnog očišta, s podnaslovom "zabava o kojoj možeš samo sanjati“ i uputama kako od gubitnika postati dobitnik) – je slučajna, tj. nema je.

Jedino što preostaje je zaključak da klinci ne znaju, nisu u stanju razlikovati fikciju od stvarnosti. Dakle, za to su opet isključivo krivi oni sami. Jer previše žive u virtualnoj stvarnosti, koju su nekako sebi stvorili dok mi nismo gledali.

Drugim riječima, ni za to nisu odgovorni odrasli – tvorci filma, roditelji, nastavnici, pedagozi, ministarstva odgoja i obrazovanja, proizvođači suvremenih oblika zabave za djecu i mlade itd. Odnosno, svi oni koji izravno ili neizravno odgajaju mlade naraštaje, a koji im ne nude nikakav uvjerljiv pozitivan smisao i vrijednosti u životu.

Zato je vrlo zgodno govoriti da su djeca "mali ljudi", jer se onda, po potrebi, u toj sintagmi naglasak može staviti na "ljudi“ pa djecu tretirati kao da imaju razvijenu svijest, znanje i odgovornost odraslih. A kad se naglasak stavi na "mali", onda se misli da su klinci zaostali, tj. idioti koji ne kuže razliku (i rascjep) između propovijedanih vrijednosti iskrenosti, poštenja, radinosti, znanja itd., i stvarnih primjera koje oni svakodnevno vide svugdje oko sebe (počevši od vlastitih roditelja, preko medija do društva), a koji pokazuju da su stvarne “vrijednosti": neiskrenost, varanje, glupost, nasilje, privredni i politički kriminal... – i da su u društvu uspješni oni koji se baš tako ponašaju.

Što reći na sve to? Zapravo, ne znaš je l' bi plakao il' bi se smijao. Samo znaš da si sretan što nisi klinac pa te odrasli ne sjebavaju svojim uzorima ponašanja (laganjem, varanjem, manipuliranjem, kao i vlastitim načinom zabave, opijanjem i drogiranjem), a onda kad slijediš njihove primjere i ono što ti nude kao obrasce ponašanja – oni te kazne jer "nisi dobar“! A oni su i dalje dobri! I nitko nema i ne želi imati veze s tobom tako "razmaženim, bahatim, divljim i neciviliziranim". Jer, nitko ne želi biti odgovoran za takvu "našu budućnost“.

Rihanna "otkrila" zašto joj treba Chris Brown (II)

Osim nove ispovjedi o vezi s Chrisom Brownom, Elle donosi i Rihannina razmišljanja o djeci i teškoćama u pronalaženju "pravog muškarca" – snabdijevajući nas važim obrascima mišljenja i ponašanja koji su "in".

O djeci:

"To se može dogoditi sutra ili za dvadeset godina. Kad bude pravo vrijeme za to, Bog će mi poslati malog anđela. Ali najprije, naravno, moram naći muškarca. Naime, u ovoj slagalici nedostaje jedan vrlo važan komad!"

Mnoge nezrele osobe misle da su djeca "mali anđeli“, apsolutna dobrota (za razliku od ostalog, pokvarenog, zlog svijeta) i netko tko će ih konačno razumjeti, biti njihov i držati (čuvati) ih na putu dobra. Ali djeca nisu anđeli, nego osobe u nastajanju koje trebaju puno ljubavi, razumijevanja i pažnje. I ne dolaze nam da bi ispunila naše potrebe i razriješila naše frustracije, nego da bi živjela jedan novi, svoj život, koji mi – poput "anđela čuvara", kao odrasle i odgovorne osobe –  trebamo podržati.

Svakako, Rihanna je u pravu, u ovoj slagalici nedostaje jedan jako važan komad, ali to nije muškarac – nego ona sama, koja "najprije, naravno," treba odrasti.

O pronalaženju "pravog muškarca":

"Mislim da je to svakome teško! To nema veze sa slavom. (...) Ali ja samo trebam naći osobu koja me balansira, jer tada stvari kao što je moj raspored neće biti važne."

Eh, nema tog muškarca koji ženu može "izbalansirati“, ako ona nije u stanju uspostaviti ravnotežu sama u sebi (jednako važi i u obrnutom slučaju, naravno).

U razgovoru s Ellen DeGeneres, u studenom 2011., RiRi je "otkrila“ kakve muškarce voli.

"Volim one agresivnije, ali uz to i tajanstvene. Volim da su sigurni u sebe i da znaju pokazati svoju muškost. Ja sam dama, i jedini način da nešto uspije u vezi je da oboje igramo svoje uloge. Jer ja ne mogu nekome u vezi biti muško, niti to želim. Muško sam cijelo vrijeme na poslu". 

Ellen DeGeneres to svesrdno potvrđuje svojim (jao!) komentarom: "Tvoj je posao donositi odluke. Ti želiš da netko drugi u vezi preuzme kontrolu i donosi takve odluke. A teško je naći frajera kojeg neće zastrašiti tvoja snaga."

Ono što upada u oči je da Rihanna – nakon što ju je dečko koristio kao vreću za udaranje – izjavljuje kako voli agresivne muškarce(!). Samo moraju biti tajanstveni (takvi uvijek imaju neke mračne tajne koje privlače mazohiste), sigurni u sebe (tako da bar jedno u vezi bude sigurno u sebe) i znati pokazati svoju muškost – tradicionalno shvaćenu kao paket sljedećih osobina: impresivna fizička snaga, neograničena seksualna potentnost, mentalna nadmoćnost, emocionalna neosjetljivost, grubost, tvrdoglavost i, naravno, agresivnost.

Drugim riječima, "pravi muškarci“ su oni samodopadni, koji se impulzivno ponašaju i skloni su manipulaciji (psihološki model zvan "tamna trijada"). 

Shodno tome, "jedini način“ da veza uspije je ako oboje igraju tradicionalne uloge: žena – slaba, nesigurna, podložna, ne razmišlja ("tijelo“ u vezi), 
a muškarac – snažan, siguran u sebe, dominantan, onaj koji odlučuje i kontrolira ("glava“, "mozak" u vezi). 

Tako RiRi izrijekom (ne samo svojim pjesmicama i ponašanjem) urezuje stereotipe muško-ženskih odnosa u glavice svojih slušatelj(ic)a..

Pri tom stavovi da je donošenje odluka isključivo racionalna = poslovna = muška aktivnost te da u vezi muškarac treba "preuzeti kontrolu i donositi odluke“ govore o stvorenju koje definitivno nije snažno. 
Jer snažna osoba ne misli za sebe da ne može/ ne treba odlučivati o svom (emocionalnom) životu i sigurno ne želi da netko drugi preuzme kontrolu nad njom. 

Garantirani ishod "uspješne veze" á la RiRi je da "dama" sebe srozava na otirač (i vreću za udaranje)! 

Takvi stavovi o muškarcima i o vezama ni mojoj baki više ne bi bili uzor. Ipak, oni se uspješno penju na top ljestvicama svijesti milijuna RiRinih fanova

Eto zašto su njene izjave medijska poslastica: savršeno služe za ukalupljivanje u stereotipe i manipuliranje masama.

Još jedan primjer razmišljanja i ponašanja koji su in promoviran je proslavljanjem Rihanninog 24. rođendana (20. veljače).

Tom prigodom ona i Brown postavili su na Twitteru međusobno remiksirane pjesme. RiRi je remiksirala Brownov singl "Turn Up The Music" – u kojem pjevuši: "I need it in my life, yeah.... I love you, baby!“ A u njenoj remiksiranoj pjesmi "Birthday Cake" Brown joj izjavljuje svoju ljubav riječima: "Girl I wanna fuck you right now. Been a long time, I’ve been missing your body… Give it to her in the worst way. Can’t wait to blow her candles out."

Ovim primjerom oboje poručuju (i na tome vješto zarađuju) da je nasilje u vezi ne samo prihvatljivo nego i poželjno, da su u vezi dvoje ljudi najvažniji seks i požuda – i da se to zove "ljubav“.

Premda se u njihovoj vezi uopće ne radi o ljubavi, nego o seksualnoj ovisnosti dvoje nezrelih ljudi kojima su (osim, valjda, glazbe) seks i agresivnost očito jedini snažni doživljaj i osjećaj.