Na filmskom festivalu
u Cannesu neki su pokazali novu veličanstvenu haljinu, neki senzacionalno
tijelo, neki savršen trudnički trbuščić, a Brad Pitt je pokazao majicu koju je
imao i lani. Čini se da mu je važnije bilo promovirati svoj novi film nego
svoju novu majicu.
Medijsko izvještavanje
o filmskim festivalima sve više se fokusira na glamuroznu odjeću, tko je s kim
došao ili nije došao, na eventualne ekscese i skandale nego na filmove. Na taj
način mediji kreiraju interes publike za film – ne baš kao oblik umjetnosti,
ali svakako kao dio industrije zabave, te za određene "društveno
relevantne informacije". Filmski festival u Cannesu u tom smislu nije
iznimka.
Brad Pitt je ove godine u Cannesu promovirao film Killing Them Softly, gangsterski
triler s političkom porukom.
Kao producent i glavni glumac filma (u ulozi
plaćenog ubojice), Pitt u intervjuu prije premijere opisuje radnju filma kao "mikrokozmos
koji govori o makro svijetu". Koji je to "makro svijet",
pojašnjava redatelj-scenarist filma Andrew Dominik: "Uvijek sam mislio da
se u kriminalističkim filmovima radi o kapitalizmu. To je jedini žanr u kojem
je savršeno prihvatljivo da su svi likovi motivirani samo željom za
novcem." (Daily Mail)
Radnja
filma, koji se već
kritizira kao "krvav i nasilan", odvija se u kontekstu financijske
krize 2008., kada su mnogi zbog hipoteka gubili svoje domove, što je, kaže
Pitt, "bio zločin za koji do danas nitko nije snosio posljedice."
Ako film i
ne postane hit, rečenica iz njegove završne scene, dok se u pozadini čuje
pobjednički govor Baracka Obame, zasigurno će se upamtiti: "Amerika nije zemlja, to je biznis" (što je samo fino umotana i filmski obrađena činjenica da The United States of America jesu
korporacija).
A biznis je
i jedan od razloga (osim formiranja odgovarajućeg stanja svijesti) što nam se
nudi više informacija o modnim, seksualnim i prehrambenim sklonostima glumaca
nego o njihovom umijeću i djelima.
Zgodan
primjer je upravo tekst s informacijom o majici koju je Pitt imao u Cannesu,
koji pod naslovom "Ovo nikad ne bismo očekivali od Brada Pitta!"
donosi tportal.hr:
"Nakon
što smo detaljno izvijestili o svakom koraku Brada Pitta koji je napravio na
crvenom tepihu filmskog festivala u Cannesu, razglabali o tome zašto je stigao
bez Angeline i rekli ponešto o filmu koji je došao predstaviti, nismo
propustili baciti oko na njegov uvijek savršen izgled. (...) Brad nikada nije
razočarao svojim 'stajliš' izgledom. Ipak, čini se, i najboljima se događa.
(...) Naime, nimalo mu nije problem pojaviti se dvije godine za redom u
identičnoj majici..."
Premda na
stranicama tportala o samom filmu
nije rečeno "ponešto" – nego ništa, mora se priznati da je majica odlično percipirana.
Samo, razmišljajući
o novom Pittovom filmu i gledajući fotke na kojima on izgleda opušteno, smireno
i dobro raspoloženo (te se, za razliku od većine, ne koči, ne krivi, ne guzi,
ne prsi), moraš se upitati: a koga briga kakvu majicu ima?
Kome uopće
može pasti na pamet da obraća pažnju na to nosi li netko dvaput istu majicu,
haljinu ili cipele?
– Medijima,
naravno. Jer, osim kriminala i skandala, bitne vijesti su koja ljepotica je
"pokazala“ guzu ili noge ili bujne grudi (koje su silikonske pa se zapravo
divimo plastici, što je malo perverzno, ali to nije bitno).
Tako se,
zahvaljujući medijima, nekadašnje komšijsko ogovaranje diglo na daleko višu
razinu: na svjetsku pozornicu. Kao što se nekada ogovaralo Katu iz prizemlja da
stalno kupuje nove krpice a nemaju što za jesti, Micu s trećeg kata koja se
šminka k'o kurva i Peru iz susjedne zgrade jer, jadan, vazda nosi neispeglane
košulje, tako se sada može ogovarati bilo koga na bilo kojem kraju svijeta –
jer je svijet postao jedan veliki komšiluk. Tu svi sve znaju. Dobro, ne baš o
svakome, ali o slavnima se zna. Možda ne baš sve, ali znaju se one "bitne"
stvari: odjeća, frizure, seks, varanje, opijanje, dijeta i sl..
Iako se
uglavnom smatra da je ogovaranje površno,
odurno i prijezira vrijedno odnošenje prema drugima, ima puno argumenata koji
pokazuju da je ogovaranje dobro, štoviše zdravo za čovjeka.
Posljednjih
godina sve je više znanstvenih istraživanja koja potvrđuju socio-psihološku
korisnost
ogovaranja (i "usput" opravdavaju nužnost tabloida i tračerskih TV emisija a da bismo živjeli
zdravo i sretno).
Kao prvo, ogovaranje
podiže razinu samopouzdanja. Dok ogovara drugoga, čovjek se osjeća uvećano,
nadmoćno, važno: em je bolji od onoga koga ogovara, em ima stav, "svoje
mišljenje", i to "kritičko"! Sve mu dođe da izljubi sam sebe
koliko se važno i dobro osjeća. I zato (jer je očito nadmoćniji i bolji od
drugih) uopće ne mora razmišljati o sebi. Istina, kako puno vremena provodi razglabajući
o drugima, ni ne preostane mu vremena da još razmišlja i o sebi, sve i da
hoće.
Ogovaranje
dobro djeluje i ako čovjeku u vlastitom životu manjka kvalitetnih
sadržaja, odnosa, događanja i općenito volje za životom. Jer to uvijek može
kompenzirati voljom za životom nekog drugoga – i tako izbjegne stres, glavobolje,
čir na želucu, čak i neke ozbiljnije boleštine koje može navući sekirancijom i nezadovoljstvom
sobom i svojim životom. Ovako se lijepo bavi nekim drugim; netko drugi se pak bavi njime – i svi zdravi i veseli!
Osim toga, razni
su znanstvenici ustanovili da je ogovaranje biološki uvjetovano, tj. da je
"naš mozak prirodno sklon ogovaranju" jer moramo razlikovati dobre od
loših momaka, prijatelje od neprijatelja (dakle, zbog poznate borbe za
opstanak). A kako je "ogovaranje način na koji saznajemo društveno
relevantne informacije o karakteru drugih ljudi, a da ne moramo izravno
doživjeti njihove uspjehe ili nesreće" (DailyMail), ono je "naš
način povezivanja s drugim ljudima" koji nas štiti od svega što je
percipirano kao društveno opasno – uključujući i zdrav razum, su-osjećanje i dobar ukus.
Nema komentara:
Objavi komentar