$ellebrity – holivudska priča o paparazzima

Trailer novog dokumentarnog filma $ellebrity najavljuje priču o paparazzima iz perspektive lovine – holivudskih zvijezda, i lovaca – najomraženijih fotografa današnjice i industrije zabave koja je zaslužna za njihovo postojanje.

Pred skoru kino distribuciju dokumentarnog filma $ellebrity izišao je njegov prvi trailer koji bi trebao privući pažnju publike poznatim imenima i sučeljavanjem različitih stavova o modernoj pošasti zvanoj paparazzi.

Redatelj filma Kevin Mazur i sam je poznati fotograf slavnih pa mu vjerojatno nije bilo teško okupiti impresivnu ekipu iz šoubiznisa: Jennifer Aniston, Jennifer Lopez, Salmu Hayek, Sarah Jessicu Parker, Eltona Johna i druge, da bi djelovanje paparazza rašomonski prikazao iz perspektive slavnih koji misle da je to beskrupulozno, nezakonito povrjeđivanje privatnosti i iz perspektive paparazzi-industrije čiji su glavni argumenti "mi smo ih učinili slavnima", "to ide uz njihov posao",  "to sami traže" i "javnost to treba".

 

Tema je svakako zanimljiva, makar je na takav način već obrađivana (i sam naslov, koji sugerira prodaju i zaradu – ubacujući $ell, tj. sell, u riječ celebrity – izvorno je naslov knjige koju je 2003. napisao poznati dizajner George Lois, svojedobno majstor naslovnica Esquire magazina).

Prošle su godine napravljena čak dva dokumentarna filma na tu temu – poljski Paparazzi, redatelja Piotra Bernaśa, i američki Teenage Paparazzo, redatelja i glumca Adriana Greniera (sa sličnom strukturom kao i Mazurov film). A trenutno se snima i film Uhvaćeni u letu koji aktualizira odgovornost paparazza za smrt princeze Diane.

Međutim, iako svi takvi filmovi, više ili manje, nude značajne uvide u vrijednosti i odnose suvremenog društva (u kojem se društvena svijest, osjetljivost, moral i legalnost naočigled gube pred nezajažljivom glađu za zaradom), malo je vjerojatno da će to imati ikakvog utjecaja na moćnu paparazzi–industriju.

Sam naziv paparazzo potječe iz filma La Dolce Vita (1960) velikog Federica Fellinija, gdje se koristi kao prezime jednog od likova, fotografa. Fellini kasnije u intervjuu objašnjava kako ga izraz paparazzo asocira na "insekta koji zuji, obigrava, baca se i ubada", i tako slikovito opisuje neke od karakteristika ponašanja budućih top fotografa na platnoj listi medija i šoubiznisa.

 "Evolucija holivudskih paparazza od marginalnih gnjavatora do jedne od najmoćnijih i najprobitačnijih snaga koja usmjerava američku industriju prikupljanja vijesti datira iz 2002., kada je urednik ženskog magazina Bonnie Fuller preuzeo vlasništvo Wenner Media – US Weekly, koji je od osnutka 1977. glavinjao kao konkurent fantastično uspješnog časopisa People." (David Samuels, "Shooting Britney")

Novi pristup koji je Fuller primijenio da bi podigao konkurentnost časopisa sastojao se u stavljanju u prvi plan slika svakodnevnih situacija privatnog života slavnih – što skoro svaku fotografiju slavnih čini prihvatljivom. Isti pristup potom su preuzeli mnogi drugi časopisi (People, In Touch, In Style itd.), stvarajući unosno tržište za holivudske paparazze (cijena seta "ekskluzivnih" fotki može ići od 50.000 do 500.000 dolara), ali i ogromnu zaradu za sebe. A nakon što su velike foto agencije, poput X17 i Bauer Griffin, skužile da bi mogle zaraditi još više novaca prodajom jednog seta slika desecima časopisa, televizijskih programa i web stranica – započela je industrijska paparazzi proizvodnja.

Puni procvat doživljava uspostavljanjem tračerskih web stranica, PerezHilton.com (2004), TMZ.com (2005), X17online itd., koje s paparazzi sličicama, uz kratke provokativne tekstove pozivaju svoje posjetitelje da komentiraju, tj. napadaju ili brane celebrityje, međusobno se svađaju i vrijeđaju – a da bi tako dobili iluziju da i sami sudjeluju u priči i da time postaju dio svijeta poznatih i slavnih.

Drugim riječima, umjesto pažljivo biranih fotografija koje su čitaocu/gledatelju prenosile određeni stav medija, paparazzi fotke "običnog" trenutka sugeriraju da su slavni "baš kao i mi" (imaju celulit, ljute se, kupuju božićne jelke, varaju žene...), čime navode čitatelja/gledatelja da zadovolji svoju znatiželju vireći u "tajne koje bi vaši omiljeni celebrityji možda htjeli sakriti" (RTL tv) i da se osjeća bliže svojim idolima, te "potiču ideju da je vijest nefiltrirana i da su čitatelji dio priče" (David Samuels).

Osim što donosi super zaradu medijima, paparazzi industrija, dakle, ujedno kreira poželjnu predodžbu javnosti o tome koje su njene mogućnosti/moći u ("demokratskom") društvu, kao i o tome što je društveno relevantno i na što treba usmjeriti svoj interes – a to ju sve drži podalje od ozbiljnog razmišljanja i

čini da bude podatna za upravljanje ili, u paparazzi žargonu, "giving it up" (ona koja se predaje).
 

 

Papparazzi su fotografi spremni na sve da bi dobili jedinstvene, ekskluzivne, sočne, indiskretne, šokantne, ponižavajuće, izrugujuće, smiješne, dramatične i sl. fotografije koje prikazuju privatne živote slavnih. 

U tu svrhu vrše 24-satnu invaziju na privatnost slavnih. Vrebaju ih pred kućom, na ulici, u restoranu, u muzeju, u trgovinama, na plaži; provaljuju u hotelske sobe i automobile; potplaćuju osoblje hotela, restorana, kozmetičkih salona, bolnica itd.

Pri tom nerijetko dovode u opasnost svoj i tuđi život – tako što će npr. stati ispred automobila slavne osobe, ili izazvati tuču, ili će pak bjesomučno juriti za automobilom celebrityja koji bi htio umaknuti lovcu – ali sve to, izgleda, vrijedi para koje za to dobivaju. 

Moglo bi se reći da je to zanimanje koje su doslovce izumili mediji i industrija zabave, stvarajući "radna mjesta" s mogućnošću izvrsne zarade za one koji znaju baratati fotoaparatom, imaju posebno izražene sklonosti prema voajerstvu, mikroskopski vidljiv karakter te naglašeno nizak stupanj savjesti i empatije, tj. su-osjećanje na razini serijskog ubojice (samo se to u ovom slučaju ne smatra poremećajem osobnosti, tj. bolešću, nego specijalno razvijenim sposobnostima). 

Zapravo, paparazzi i ne moraju biti profesionalni fotografi. Svatko tko ima digitalni fotić i pristup internetu može danas biti paparazzo. Specijalizirane web stranice, kao mrpaparazzi .com i peoplepaparazzi.com, daju detaljne upute kako bilo tko, bilo otkuda može poslati fotku, video, trač ili informaciju o kretanju nekog celebrityja i "zaraditi bogatstvo" (pokazujući na primjerima kako se kreću cifre za "traženu" robu). Tako cijelo čovječanstvo (tj. onaj dio koji ima fotiće, iPhone i kompjutore) potencijalno može zarađivati kao paparazzi, a cijeli svijet postaje mreža uhoda i vrebača na slavne face.

Moglo bi se reći i da paparazzi legalno rade ono što je inače kriminalno djelo – uhođenje, potplaćivanje, voajerstvo, prisluškivanje i sl. Premda, ovdje se to ne smatra kriminalnim djelima jer je "u interesu javnosti" (kao i u slučaju tajnih službi). 

Iako ih slavni baš i ne vole – pogotovo oni koji nemaju potrebu za podupiranjem svoga uspjeha takvom vrstom pažnje javnosti ili koji misle da imaju pravo na privatnost – dalo bi se zaključiti da su paparazzi višestruko društveno korisni:

–       donose ogromne novce medijima i priskrbljuju sebi unosnu zaradu – dakle, pomažu globalnu ekonomiju;

–       otkrivaju privatne tajne koje bi slavni htjeli sakriti i omogućuju da se čuje kritički glas siromašnih protiv bogatih, što je od presudne važnosti za razvijanje i širenje demokracije;

–        kreativno utječu na karakter vijesti, na način da svaka banalnost (kako tko izgleda kad ide po mlijeko i kruh, tko se s kime poljubio, poševio itd.) postaje "ekskluzivna vijest", zbog čega i život običnog građanina izgleda "ekskluzivno";

–        upućuju javnost da ne misli na ozbiljne, tmurne i dosadne političkih teme, nego da se okrene vedrim i zanimljivim vijestima o novim sisama, frizurama, ljubavnim zgodama i skandalima slavnih, dakle: potiču pozitivno razmišljanje i doprinose globalnoj štednji uma;

–        usmjeravaju (eventualno) kritičko mišljenje javnosti na pljuvanje po slavnima, omogućujući tako "malom čovjeku" da se osjeća super u svojoj koži jer ima dojam da je, makar bez love i bez slave, ipak bolji od tih bahatih niškoristi;

–       daju "malom čovjeku" osjećaj pravednosti u društvu jer pokazuju da bogati i slavni ne mogu baš sve što hoće, nego da se i oni, kao sva ostala raja, mogu osjećati jadno, očajno i sjebano od nekoga kome ne mogu ništa.

Iz svega ovoga vidljivo je da je uloga paparazza u životu slavnih – što je tema mnogih filmova o paparazzima, pa tako i ovog posljednjeg – ipak manje značajna od uloge koju paparazzi imaju u formiranju vijesti i svijesti u društvu općenito (koju neki vide kao širenje istine i demokracije, a neki kao sustavno zaglupljivanje), te da na malo "dublji" film o tome trebamo još čekati.