Alec Baldwin i paparazzi – tko koga napada?

Nedavni sukobi Aleca Baldwina s paparazzima pribavili su nove "ekskluzivne" fotke i super zaradu medijima i fotografima, izazvavši uobičajenu podijeljenu reakciju javnosti po pitanju jesu li nasilni celelebrityji ili paparazzi. 

Glumac Alec Baldwin prošli se mjesec dva puta sukobio s paparazzima. U prvom slučaju fotograf tabloida Daily News optužio ga je za fizički napad, tvrdeći da mu je glumac prišao i udario ga u lice dok je ispred zgrade njujorškog Ureda za izdavanje bračnih dozvola fotografirao njega i njegovu zaručnicu Hilariu Thomas (s kojom se Baldwin vjenčao dva tjedna kasnije). Baldwinova verzija je drugačija: "nije bilo nikakvih udaraca, a eventualni tjelesni kontakt poduzeo je jedino kako bi se zaštitio."

 

Deset dana nakon toga Baldwin se ponovo obrušio na jednog paparazza, ispred svog stana u New Yorku, sumnjajući da mu maltretira susjede. Ali ovaj put sve je ostalo na verbalnom okršaju – uz očito iščekivanje drugih paparazza hoće li Baltwin opet "puknuti" i tako im priskrbiti tisuće dolara za ekskluzivnu fotku "pomahnitalog celebrityja".

Možda je Baldwin (54) u tom periodu bio pod stresom zbog skorog vjenčanja (koje je zbog razlike u godinama "vruća tema" za medije). Možda je posebno osjetljiv na fotografe Daily News-a koje je prije nekoliko mjeseci nazvao "netalentiranim smećem" zbog "invazije na privatnost 75 ljudi grupe za jogu da bi nekog snimili", njegovu tadašnju zaručnicu. A možda je naprosto agresivan tip – što, međutim, nije baš lako procijeniti. Dovoljno je zamisliti kako bi se ti osjećao da te neprestano uhode, vrebaju i tisuću puta ti škljocaju fotoaparatom pred facom. Ne bi li nekad došao u situaciju da to osjetiš kao nepodnošljivo maltretiranje i "pukneš"?

Svakako, Baldwin nije jedini koji ljutito reagira na paparazze. Avril Lavigne pljuje po paparazzima. Pete Doherty, vođa indi grupe Babyshambles, zalijeva ih kantama vode. Hugh Grant jednom je napao fotografa – porcijom zapečenog graha.

Neki "puknu“ više. Tako je 2003. frontman grupe Coldplay Chris Martin uništio automobil paparazza, a 2008. je iznerviran oborio na tlo jednog od fotografa koji su ga iščekivali dok je sa suprugom Gwyneth Paltrow izlazio iz bolnice. Woody Harrelson je 2006. razbio kameru fotografa TMZ–a i pokušao ga zadaviti; isti tretman primijenio je i 2009. na drugom TMZ–ovom fotografu. 

Seana Penna pak smatraju "kraljem paparazzi napada", posebno zbog incidenta 1986. (za vrijeme snimanja filma Shanghai Surprise u Kini) kada je u svojoj hotelskoj sobi zatekao paparazza i u bijesu ga dograbio i naglavio s balkona na devetom katu držeći ga za gležnjeve. Nakon jednog od njegovih sukoba s paparazzima, 2009. godine, Penn je dobio uvjetnu kaznu od 36 mjeseci, uz 300 sati društveno korisnog rada i obavezu pohađanja tečaja kontrole bijesa. 

Nerijetko su celebrityji tuženi od strane fotografa za nasilno ponašanje. Tužbe uglavnom poslije budu povučene jer se stranke nagode (što znači da paparazzi dobiju dodatne tisuće dolara). A to izaziva i dodatne negativne reakcije na "bahate, nasilne celebrityje koji misle da mogu raditi sve što hoće".

Međutim, medijski napisi o takvim incidentima gotovo nikad ne dovode u pitanje ponašanje fotografa. Oni kao nisu nasilni. Stvarno?

Nasilje se općenito definira kao ponašanje koje uključuje primjenu fizičke sile, psihičke prisile i verbalne napade na drugoga, uzrokujući fizičku ili psihičku/emocionalnu bol, osjećaj straha, osobne ugroženosti, ograničavanja slobode i povrede dostojanstva.

U tom kontekstu zanimljivo je pogledati neke "ekskluzivne" slike koje prikazuju slavne kako "napadaju" paparazze.

Tračerska web stranica X17.online.com objavila je 2010. fotografije ljutitog Orlanda Blooma koji "napada fotografa". U to vrijeme paparazzi su opsjedali Bloomovu kuću ne bi li uhvatili neku fotku njegove trudne žene koja je uskoro trebala roditi. Dakle, nisu uperili svoje objektive u crveni tepih, restoran, trg i sl., nego u nečiji dom. Vraćajući se motorom, Bloom se, kažu, iznervirano izvikao na fotografe i posegnuo za kamerom jednog od njih. I to je "napad"? Ako i jeste – tko koga napada?

Mnogi su mediji lani objavili slike 18–godišnje Miley Cyrus kako "napada paparazza", postavljajući pitanje nije li ona "previše high“ i nije li vrijeme da se povuče prije nego "završi kao Britney Spears".

Paparazzi često rade "u trokutu" – s lovinom (celebrityjem) u sredini i lovcima na tri strane. Na taj način, kako se lovina okrene od jedne kamere, suočava se s drugom – i ne može pobjeći.

Kad čovjek pogleda slike mlade cure, okružene vjerojatno s 2–3 stasita, fizički od nje jača, kamerama oboružana frajera, koji ju nastoje slikati protiv njene volje, i kad obrati pažnju na govor tijela nje i najbližeg, "napadnutog" fotografa – zapita se: ne izgleda li ovo zapravo kao silovanje?

Miley očito više ne spada u "give it up" celebrityje, kako paparazzi nazivaju slavne koji im se ne opiru – rabeći seksualiziranu metaforu ("give it up", predati se, dati), tj. predodžbu muško–ženskog odnosa, za opis odnosa s objektima svog posla.

Sličan primjer je i slučaj Justina Biebera od prije par mjeseci. Nakon što mu je fotograf blokirao izlaz automobila da bi ga lakše mogao fotografirati i nije se htio maknuti, mlađahni Justin gnjevno se zaletio na fotografa i obasuo ga verbalnom paljbom. Fotograf je poslije (navodno po uputi slučajno prisutnog pravnika koji mu je prišapnuo da iz incidenta može izvući dobre novce) pozvao policiju i hitnu pomoć, tužeći se na "bol u grudima". Zanimljivo je da u medijima nije bilo nikakve informacije ni pitanja o tome jesu li hvatanje u klopku i ponašanje paparazza prouzročili stres 18-godišnjem glazbeniku. (Paparazzi inače posebno vole mlade celebrityje jer njih mogu lakše isprovocirati i tako dobiti vrjednije, tj. skuplje slike.)

Ovi primjeri pokazuju da se posredstvom medija u javnosti percipira samo fizičko nasilje, dok se drugi oblici nasilja – verbalno, psihičko, emocionalno, strukturalno – i uz njih vezane kriminalne akitivnosti (povreda privatnosti, uhođenje, potplaćivanje, prisluškivanje i sl.) čine kao dopušteni i normalni "dio posla".

I to nije slučajno, jer štiti interese krupnog kapitala koji je ovdje u igri. Utoliko su i uobičajeni "argumenti" kojima se u komentarima ovakvih "napada" kritizira slavne a opravdava paparazze samo prikladni zamagljivači stvarnosti. Primjerice:

Paparazzi "samo rade svoj posao" i "zarađuju za život".

Ovakvim stavom se zapravo razne, inače protuzakonite aktivnosti kojima se paparazzi služe u svom poslu – uhođenje, vrebanje, špijuniranje, prisluškivanje, potplaćivanje, neovlašteni upadi na tuđe posjede i sl., da bi se dobile fotke protiv volje onoga koga se želi fotografirati – prikazuju kao nešto normalno i prihvatljivo.
Odnosno, mi smo navikli (jer nas mediji tako indoktriniraju) prihvaćati to kao "normalni" dio nečijeg posla, pa onda više ne obraćamo pažnju na očita kršenja zakona koja ulaze u opis tog posla, niti vidimo da se tu ne radi o pukom "zarađivanju za život" nego o nezajažljivoj gladi medija i njihovih fotografa za enormnim zaradama.

Izloženost paparazzima je "dio posla slavnih", "oni to trebaju i traže".

Točno je da mnogi slavni zahvaljujući paparazzima uspostavljaju, uvećavaju ili obnavljaju svoju slavu. Neki to sami potiču, posebno na početku karijere; neki su "attention seekers“, osobe koje svojim ponašanjem neprestano traže pažnju. Točno je i da je za glumca ili pjevača važna prisutnost u javnim medijima jer to povećava mogućnost zarade na njegovim filmovima, tj. glazbi. Međutim, sporno je, prvo, što se posve gubi granica (zakonski) dopuštenog zadiranja u nečiju privatnost i, drugo, što nas mediji žele uvjeriti da je nečija slava temeljena samo na tračevima i skandalima, a ne na talentu i djelima. Drugim riječima, da u društvu u kojem živimo talent, znanje, kvalitetan profesionalni rad i samo djelo ne vrijede i ne znače ništa, nego vrijede i znače jedino afere, skandali, svakovrsna prodaja sebe i bilo kakva propaganda i publicitet – kao jedine ulaznice za uspjeh u društvu.

Tako se u jednom članku o Baldwinovom incidentu tvrdi: "Slavne osobe su nitko i ništa bez publiciteta". To bi značilo da su npr. mnogi glumci, od Petera O'Toola, Richarda Burtona, Elizabeth Taylor, Marlon Branda do Johnny Deppa, "nitko i ništa" bez medijskih fotki i napisa o njihovim problemima s alkoholom, ljubavima i brakovima. Je li to baš tako? Ne bi prošlo. Ali činjenica je da zahvaljujući medijima mnogi znaju više o brakovima Elizabeth Taylor nego o njenoj glumi, kao što mnogi znaju "pikantne" detalje o životu Johnny Deppa a da nisu pogledali nijedan njegov film osim Pirata s Kariba. Time mediji svesrdno sudjeluju u poništavanju društvenih vrijednosti kao što su talent, znanje, rad, i u uspostavljanju sustava vrijednosti baziranog na iluziji uspjeha i opsjednutosti slavom.

Paparazzi "ne smetaju onima koji nemaju što kriti".

Tako se izjašnjavaju mnogi bezgrešni, strogi samozvani čuvari morala i reda. Pri tom – osim što zaboravljaju da i njihov moralni kodeks upozorava: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen!" – pretpostavljaju da biti bogat i slavan automatski znači biti nemoralan, pokvaren, grješan i razvratan (što zgodno dođe za opravdavanje vlastite neimaštine i neuspjeha, kao i za glatko prihvaćanja postojeće podjele bogatstva).

Štoviše, ispada da celebrityji "zaslužuju" da budu maltretirani, tj. kažnjeni, upravo zato što su bogati i slavni. Gotovo kao da su sklopili mefistovski ugovor s đavlom, zbog čega izgube ljudskost a time, konzekventno, valjda i pravo na privatnost – koje je zakonom zagarantirano svim ljudima, bez obzira o kome se radilo.
Nije li to malo okrljašteno poimanje demokracije?

"Paparazzi postoje jer javnost to traži"

Unatoč novim znanstvenim istraživanjima koja nas nastoje uvjeriti da sklonosti ogovaranju, traču i skandalima nisu rezultat ispraznosti života nego biološke potrebe u borbi za opstanak (jer čovjek obraća pažnju na ono što mu može ugroziti egzistenciju i bla, bla) – stoji činjenica da su mnoge "potrebe" javnosti nametnute i inducirane samo zato da bi krupni kapital mogao rasti.

Slike iz privatnog života slavnih – što skandaloznije, to bolje – potreba su medija koji u borbi za konkurentnost i što veću zaradu proizvode "vijesti" koje ne zahtijevaju razmišljanje a pogoduju prizemnoj znatiželji, zavisti i sklonosti ogovaranju (što, nadajmo se, nisu bitne odlike bića zvanog čovjek).

Osim toga, "razgolićavanjem" i izlaganjem slavnih prosudbama javnosti, mediji postižu iluziju otvorenog i istinitog informiranja, kao i iluziju čitatelja/gledatelja da njegovo mišljenje ima neku važnost i da, dok brani ili blati nekog celebritiya, i sam postaje dio tog svijeta. 

A zapravo samo pristaje da se manipulira njegovom potrebom da živi u obilju i prihvaćen od drugih. Upravo je san o takvom životu ono što mediji koriste povećavajući svoju zaradu. Kao što koriste i same celebrityje – uzdižući ih do zvijezda ili bacajući ih u blato.

Pionir paparazza, odnosno danas moćne paparazzi industrije, Ron Galella, poznat po proganjanju zvijezda 60-ih godina prošlog stoljeća (posebno Jacqueline Kennedy Onassis), precizno i slikovito je opisao suštinu posla i karakter paparazza te osjećaje onih koje fotografiraju, a koji nekad "puknu":

"Kad saznate gdje žive, to je mjesto gdje morate biti. Oni su poput miša koji izlazi iz rupe."

"1967. godine pronašao sam Jackie u Galeriji Wildenstein i slijedio je do njezina stana. Bila je kao izbezumljeni jelen, a ja sam bio lovac, loveći slike."