Kate i Pippa Middleton opravdano na listi "100 najutjecajnijih "

Sestre Middleton našle su se na Time-ovoj listi "100 najutjecajnijih ljudi svijeta“ u 2011. – među političarima, poduzetnicima, sportašima, umjetnicima i aktivistima – promovirajući vrijednosti britanskog (i svjetskog) društva.

Time-ova lista "100 najutjecajnijih" obuhvaća "ljude koji nas inspiriraju, zabavljaju, izazivaju i mijenjaju naš svijet”.

Prvi na listi je košarkaš Jeremy Lin, 23-godišnji Tajvanac koji se svojim talentom, napornim radom i ustrajnošću, obarajući rasne i nacionalne predrasude, probio u NBA ligu i postao zvijezda američke košarke (i "usput“ diplomirao ekonomiju na Harvardu).

Za njim slijede: glazbenik Christian Marclay, glumica Viola Davis, učitelj i inovator u obrazovanju Salman Khan i igrač američkog nogometa Tim Tebow.

Na listu se nagurao i znatan broj državnih poglavara – Barack Obama, Juan Manuel Santos, Dilma Rousseff, Benjamin Netanyahu, te "snažne žene“ Angela Merkel i Hillary Clinton, i drugi političari.

Zanimljivost liste je da se na njoj našlo i ime "Anonymous", koje nije ime osobe, nego skupine ljudi, hakera, koja se bori protiv novih internetskih zakona.

Ove godine manji je broj slavnih iz svijeta glazbe, glume i mode. Svakako, tu su: Rihanna (već na osmom mjestu, jer je "ambasadorica kulture i mladih" – s programom miroljubivog prihvaćanja nasilja u vezi, podređivanja muškarcu i zamjene vlastitog identiteta seksualiziranom maskom), danas najbolja britanska pjevačica Adele, filmski producent Harvey Weinstein, glumice Jessica Chastain i Claire Danes, dizajnerica Sarah Burton (zaslužna za vjenčanicu Kate Middlleton "koja se činila neostvarivim snom") i Sara Blakely (izumiteljica linije donjeg rublja Spanx, najmlađa milijarderka koja je sama stekla svoje bogatstvo).

U ovoj ekipi "najutjecajnijih“ našle su i sestrice Middleton, Kate i Pipa (iako na 90. i 91. mjestu) – odmah iza Hillary Clinton a ispred Adele.

A to su zaslužile zbog svog izuzetnog "osjećaja za modu", tj. kao "modne ikone“ i "avatari aspiracije“ (u prijevodu: otjelovljenje težnje za usponom u društvu). One su uzor ženama diljem svijeta koje se "žele odijevati poput njih i oponašati njihov jednostavan sportski stil i njihovu problematičnu vitkost“ (Time).

Uvrštavanje Middletonki izazvalo je najviše negodujućih komentara.

Kako se cure nisu afirmirale nekom značajnom profesionalnom karijerom i društvenim angažmanom, izgleda nepriličnim da se nađu u društvu uspješnih državnika, poduzetnika, umjetnika i sportaša (gotovo kao da se promovira snobizam). 
Neki smatraju da nisu ni neke uvjerljive ikone mode i da ima žena koje imaju veće, značajnije aspiracije "od toga da izgledaju dobro u majici na mornarske pruge u kraljevskoj loži na Wimbledonu" (Dailymail). Uz to, otkad su (sve)prisutne u medijima, nije se čula nikakva njihova značajnija izjava ili komentar; "Moderne Mona Lise samo se zagonetno smješkaju i drže zatvorena usta" – potvrđujući da su "real class“ ili možda da nemaju što za reći. 
Konačno, može se spomenuti da i ne izgledaju baš tako zanosno i neodoljivo kako nas mediji neprestano uvjeravaju, nego zapravo prosječno i obično, samo zgodno dekorirano. 

Pipa je stekla globalnu popularnost ("posebno otpozadi") kao djeveruša na kraljevskom vjenčanju. Mediji stalno naglašavaju njenu ljepotu (mada bi neki rekli da izgleda više kao odrješita seoska cura), pa je očito da ju krase umijeće poziranja i dražesnog osmjehivanja. Osim toga, ima izraženo zanimanje za partijanje i "eurotrash playboye". Po nekima, bilo bi zgodno da si pribavi neku "pristojnu karijeru ili se uda za Georgea Percyja, nasljednika vojvodstva od Northumberlanda, pa bi kao u 'Ponosu i predrasudama' to bila kuća s dva vojvodstva“ (Newsweek). 

Dakle, njena je najveća kvaliteta što je u krvnoj vezi s budućom kraljevnom, tj. nezaobilazni dodatak Middleton-Westminster aranžmanu.

Kate je svakako zaslužniji dio tog aranžmana. A njeno je najveće životno postignuće što je "uspješno preskočila zidove palače“ i udala se za princa Williama te prihvatila ulogu odane, samozatajne supruge. 

Analizirajući "spektakularnu“ prvu godinu kraljevskog braka, Newsweek opisuje buduću kraljicu u superlativima. Ona je "sjajna", ne zbog onoga što radi, nego "upravo zbog onoga što ne radi. Ne pokušava zasjeniti svog proćelavog princa, ni kraljicu ili svoju svekrvu, vojvotkinju od Cornwalla. Uvijek je jedan korak natrag, smješkajući se ali ne gurajući se u centar pažnje.“ 

Svoju "taktiku preživljavanja" dovela je do savršenstva tako što nosi "plašt nevidljivosti“ i ne nastoji biti nova Diana. Istina, to možda baš i nije njena ideja i zasluga jer su njen "trijumf ne biti Diana“ pažljivo, "gotovo opsesivno orkestrirali Buckinghamska palača i princ William". Njoj je savršeno jasno da je njena uloga "podržati svog supruga i ne omalovažavati ga" (što je npr. prethodnica Diana zaboravila). I to je onda tradicionalan "timski rad" koji čini čuda: "‘Oni su sigurna dva para ruku i s njima imate osjećaj da će monarhija biti sigurna".

Što se tiče Kateinog naširoko hvaljenog "osjećaja za modu", valja spomenuti neke detalje na koje se uglavnom zaboravlja. Prvo, njen "izuzetan stil oblačenja" financiran je novcima poreznih obveznika (zbog čega joj je svakako lakše da se na proputovanju Kalifornijom i Kanadom "prezentira u više od 25 odjevnih kombinacija", nego da te kombinacije sama plaća). Također, njen modni stil i nije toliko izraz njenog ukusa i izbora koliko diktata, zahtjeva palače čiji je zid preskočila i uloge koja joj je namijenjena. Zato npr. neće više ići u posjet školskoj dječici odjevena u traperice, pa ih razočarati jer ne izgleda kao princeza: "Tu pogrešku neće ponoviti jer ‘prikladno’ je riječ na koju ona mora paziti." Toliko o samosvojnosti i nezavisnosti buduće kraljice (kao uopće i svake kraljevske figure).

Ali, uz sve to postoji jedan, zapravo jedini važan razlog zašto su sestre Middleton opravdano na listi "najutjecajnijih“. A taj je da one britanskoj industriji donose milijarde funti!

Britanska kraljevska obitelj skupi je mastodont na leđima poreznih obveznika koji ih (službeno) košta oko 38,5 milijun funti godišnje. Ali Windsori su i britanski zaštitni znak – simbol koji podsjeća na nekadašnji moćni imperij i prosječnom građaninu daje osjećaj ponosa, važnosti, stabilnosti (i priliku da u svečanim prigodama veselo maše zastavicama i viče "Long Live the Queen!"), a također i turistički adut kojim je zadovoljna većina Britanaca.

Kraljevsko vjenčanje donijelo je Britaniji oko 1 milijardu funti prihoda, a procjenjuje se da će – zahvaljujući popularnosti kraljevskog para – turistički rast u sljedećih nekoliko godina pribaviti dodatne dvije milijarde funti.

Na "uspješnoj priči“ pučanke Kate Middleton i njenom bajkovitom vjenčanju s princom Williamom ne profitira samo britanska turistička industrija. Vrtoglave sume novca obrću i britanske medijske kuće, industrija odjeće, proizvodnja kičastih suvenira, nakita, bižuterije, kozmetike, dječjih igračaka .... pa i hrane i pića.

"Kate efekt", donio je modnoj industriji milijarde funti. Ne samo da gomile budućih mladenki žele imati "istu" vjenčanicu, nego mnoge žene doslovce razgrabe s polica, bez obzira na cijenu, pojedinu odjeću u kojoj se Kate pojavi – Burberryjev baloner vrijedan 650 funti, bluza Whistles, haljina brenda Issa, haljina Reiss itd. – ne bi li kopiranjem stila dotaknule dio bajke pučanke–vojvotkinje.

Predviđa se da će luksuzni brendovi poput Louisa Vuittona, Chanela i Diora narasti 29 posto do 2014., što znači da će se do tada zbog Kate Middleton okrenuti nevjerojatnih 8,6 milijardi funta.

Na "Kate efektu“ zarađuju, dakle, i privrednici izvan Britanije. Jedan od primjera su i poduzetni Kinezi koji štancaju sve: od replike zaručničkog prstena do lutaka Teletubbies s likovima Kate i Williama.

Mlada Kate od višestruke je koristi i kraljevskoj obitelji. Ponajprije zato što tom mastodontu odgovara svježa pučka krv da bi uspostavio vezu sa stvarnim svijetom (istom cilju poslužila je i princeza Diana, samo ona se malo otela kontroli), zatim da bi osnažili ugled dinastije narušen lomovima 80-ih i 90-ih godina i, naravno, da bi štogod zaradili. Tako je izložba u Buckinghamskoj palači tijekom ljeta, na kojoj se narod mogao diviti Kateinoj vjenčanici, donijela zaradu od 8 milijuna funti, od čega dio odlazi u humanitarni fond Williama i Catherine, dok će se od drugog dijela zarade obnoviti kraljevska kolekcija koja uključuje samu palaču i kolekciju skupocjenih umjetnina.

Dakle, iako se na prvi pogled čini da sestrice Middleton nisu bogzna kakav "štof" za listu najutjecajnijih, one se sasvim opravdano nalaze na njoj.

Svi imaju razloga podržavati ove dvije kraljevske maskotice, hvaliti ih, slikavati i o njima pisati. Jer svima – od kraljevske obitelji, preko britanske industrije do poduzetništva diljem svijeta – donose dobitak. Takvo što ne postiže nitko drugi na Timesovoj listi!

A sve na račun želje običnog čovjeka da uhvati barem dio glamuroznog, bajkovitog svijeta u kojem žive kraljevska nevjestica i njena sestrica.

Project X – kako napraviti ludi party

 

Project X nikako ne treba brkati s The X Factor-om, premda oba proizvoda spadaju u industriju zabave i klincima promoviraju iste vrijednosti: nije važno kakva ćeš osoba biti; bitno je postati poznat i slavan.

Razlikuju se po sljedećim točkama:

– Project X je zabavni film, komedija za mlade, a The X Factor je zabavni TV show za male i velike.

– Dok su u The X Factor-u maleni oličenje dražesnosti i radosti, kao da su od Boga dani, u Project-u X su oličenje zločestoće, kao da su vragu iz džepa ispali – prave male gadosti.

– The X Factor ispunja roditelje osjećajem ponosa i nježnosti glede njihova potomstva, a Project X ispunja ih osjećajem odbojnosti i gađenja, tjera ih na povraćanje i na zatvaranje očiju – koliko ih mrzi gledati kako su gadni "ispali“.

– The X Factor uveseljava i roditelje i njihove potomke, a Project X samo potomke, tj. oduševljenost je obrnuto proporcionalna s godinama gledatelja.

– Premda je smisao uspješnog postojanja u oba projekta "postati poznat i slavan“, pobliže određenje uspjeha ponešto se razlikuje: u The X Factor-u uspjeh je kad od "nikoga“ postaneš dio celebrityja, a u Project-u X uspjeh je kad od luzera postaneš "legenda".

– U The X Factor-u mali talenti i krasuljci grade svoju perspektivnu budućnost (i budućnost svih onih koji će na njima zarađivati, uključujući i ponosne roditelje), a u Project-u X mali zgubidani i vandali rasturaju ne samo svoju nego i našu budućnost (konzekventno paroli "Djeca su naša budućnost").

    

Ima još jedan važan element, zajednički za oba projekta – simbol "X". Taj simbol, koji inače ima jako zanimljiva značenja (životna sila, duša svijeta, sin božji itd., a također je jedno od imena za ecstasy), u matematici označava nepoznanicu. Dakle oba projekta imaju za cilj, između ostalog, otkriti nepoznanicu – tko će se probiti kao najperspektivnija buduća slavna i bogata ličnost, odnosno na koji način će oni koje okolina smatra gubitnicima postati legende. Time se u oba slučaja kod publike stvaraju zaintrigiranost, iščekivanje, napetost i uzbuđenje, radost što sudjeluje u tako zanimljivom događaju, i na kraju osjećaj zadovoljstva i postignuća kad se otkrije nepoznanica.

Sad kad smo to raščistili, da vidimo što nudi ovaj filmski uradak koji se za nekoliko dana počinje prikazivati u našim kinima i uveseljavati našu mladež. "CineStar" ga najavljuje ovim riječima: "Od redatelja Hangover-a možemo očekivati samo najbolju zabavu. Ovoga puta vodi nas u svijet najluđih teenagerskih tuluma. Tri maturanta priređuju rođendanski tulum kako bi postali popularni. Kako noć napreduje, stvari izmiču kontroli, glas o dobrom tulumu brzo se širi…".

"Dobar tulum“, kao što je općepoznato, sastoji se u neumjerenom opijanju, trošenju trave, ecstasyja i sličnih otapala mozga, uz brzinski seks i što glasniju glazbu.

Ono po čemu je ovaj tulum "najluđi“ dodatno sadrži: neočekivano veliki broj partijanera, obogaćivanje zabave skakanjem u bazen skupim autom, maltretiranje kućnog ljubimca, elektrošokiranje susjeda kojemu smeta buka, uništavanje priručnih materijalnih dobara i palež dijela kvarta. 
Dakle ovo je "Party o kakvom ste samo sanjali"  upravo zato jer "stvari izmiču kontroli“ i prerastaju u destrukciju, čime se postiže "urnebesna zabava" i ujedno instantno osigurava status "legende". A u tome je i poanta tuluma (i filma): "Ovo je događaj koji će gubitnike pretvoriti u legende" (u prijevodu: misliš li da si bezveznjak, možeš postati cooler ako organiziraš masovni tulum i demoliraš roditeljsku kuću i pola kvarta).

Film je navodno inspiriran jednim incidentom koji se prije par godina desio u Australiji, kada je zahvaljujući on-line pozivnicama stotine ljudi osvanulo na kućnoj zabavi, napravivši štetu od više tisuća dolara. Producent Todd Philips (inače redatelj Hangover-a) i redatelj filma Nima Nourzadeh definirali su svoju kreaciju takvog sadržaja kao "party film za nove generacije".

Reakcije na film su podijeljene: od "urnebesno zabavan", "smiješan“, "pun dobre akcije", "portretira bunt tinejdžera koji ruše sve granice jer se na trenutak, bez ikakve autoritativne figure, mogu osjećati kao da su na vrhu svijeta“, do "spektakularno odbojan", "kardašijanski neukusan", "nemoralan", "nihilistički", "odvratan na svakoj zamislivoj razini“.

Međutim, većina – i hatera i lovera – slaže se da je film s obzirom na kvalitetu prilično slabašan uradak i da ne donosi ništa novo (ne samo po temi, nego čak ni naslovom, pod kojim su napravljena dva science fiction filma, jedan 1968. – o manipuliranju mislima i sjećanjem, i drugi 1987. – o etičnosti istraživanja na životinjama).

Prema riječima Todda Philipsa, film ipak donosi "nov i zanimljiv pristup" pripovijedanju filmske priče, pod čime se misli na snimanje filma u home video formatu, tj. u tzv. found footage maniri (što je inače karakteristično za neke horror filmove). To znači da je film predstavljen iz perspektive sudionika koji šetkajući naokolo s kamerom u ruci dokumentiraju događaje (i sise i stražnjice) na tulumu.

A mlađahan gledatelj zbog toga ima dojam da se sve događa spontano, u susjedstvu; skoro kao da je i sam prisutan na tom tulumu, uživajući u društvu polugolih cura ("bitches“), u svim felama alkohola i droga, u ševi na brzaka, u demoliranju svega što mu se nađe na putu i autoriteta koji ga tlače – tako da je svih 88 minuta filma u stanju svojevrsne psiho-fizičke erekcije.

Može se reći da tvorci filma podilaze mladeži (i tako idu na sigurnu zaradu) nudeći im koncept zabave koji je već neko vrijeme iznimno popularan na tržištu. Skoro svaki pjevač ili bend koji drži do sebe ima na svom repertoaru pjesmicu s naslovom "Party All Night" ili "Party All The Time“ (Sean Kingston, The Black Eyed Peas, Wiz Khalifa, Kid Cudi, Undergrads, Prince Duah, Trudy, Justin Bieber; album grupe One Direction, tekstovi dua LMFAO i mnogih drugih).

Dakle ni u tom smislu film ne donosi ništa novo, nego samo utvrđuje gradivo koje nekadašnju dilemu smisla života "imati ili biti" zamjenjuje s "biti = zabavljati se“ – na način: opij se, napuši se, "get high“ i zaboravi na probleme. Ili, kako kaže Sean Kingston: " We like to sleep all day and party all night!... We’re breaking all the rules that we know! We’re out of control! ... No need for solutions, We’re starting up a revolution!" Yeah!!!

Nadobudni gledatelj mogao bi očitati dublje značenje filma u tome da prikazuje kako omladinci ispunjeni razočarenjem i ogorčenjem – zbog nesigurne, besperspektivne i dugovima ispunjene budućnosti koju im današnje društvo nudi – ruše temeljne vrijednosti američkog sna: skupa kuća, bazen, auto, sretna obitelj...

Da li film stvarno propagira svojevrsni anarho-hedonizam kao revolucionarni odgovor na tlaku svijeta rada i profita, ispražnjenog od nade, smisla i pozitivnih vrijednosti?

Ma je, vraga! Iako klinci postaju heroji među ostalim prištavcima, sve to nimalo ne dira moćan društveni sistem. Dapače, poželjno je da se zabavljaju – na način na koji se zabavljaju, jer tako ništa ne misle. A sistem će ih ionako uskoro uzeti pod svoje kao "dobre građane“ i smjestiti ih u "tri osmice" (kao što je to učinio i s jednom drugom generacijom koja nije htjela raditi – hippyjima, a oni su su čak imali osviještenu ideju mijenjanja društva).

Film se na kraju vraća u stvarnost. Kad Veliki brat zaključi da je dosta (inducirane, dopuštene) zajebancije, oglasi se "nina-nina“ sirenama i šalje svoje "čistače" da srede stvar. U to se onda uključuju i drugi čuvari reda, poretka i stabilnosti društva – roditelji, pravosuđe itd., koji malcima pokazuju tko je glavni, tko je "na vrhu svijeta“ i tko kontrolira sve, uključujući i njihove nekontrolirane zabave.

(Šteta što film ne završava uz veselu pjesmu dua LMFAO "Party Rock Anthem“, ponajviše zbog teksta: "Everybody just have a good time and we gonna make you lose your mind", la, la, la ♫)

Dakle, malci na kraju postanu legende, ali budu i propisno kažnjeni. I život ide dalje, kao da se ništa nije desilo.

A i nije se desilo ništa osim što se nešto malo, nakratko uneredio "američki san“ na račun jednog drugog sna (ali to je smisao "pluralizma"), što su se neki klinci zabavili na način koji je danas "in" i što je većina odraslih opet zgrožena nasilnošću i bezumljem svojeg potomstva.

– Ma, tko ih je takve odgojio?! – pitaju se zgranuti i ogorčeni roditelji. – Kao da su netom s Marsa pali, ovakvi užasni. Nakon što smo im sve dali (od novih tenisica i novog i-poda do zlatnog konjića, već prema mogućnostima), mala bagra i dalje viče da ih ne razumijemo, da ih tlačimo, da neće slušati, da neće raditi, nego će razbucati sve naše vrijednosti i snove svojim neradom, opijanjem i vandalskim ponašanjem.

Odakle im samo takvo idiotsko razmišljanje i ponašanje? Tko ih je tako odgojio? Da nam nisu vanzemaljci oteli našu lijepu, dragu dječicu kad su zakoračila u pubertet i onda nam vratili ova čudovišta, ove vandale? Svakako, mi s tim nemamo ništa! Mi nismo odgovorni ni za to kakvi su "ispali" ni za to što rade! Odgovorni su samo i isključivo oni, klinci – koji su (samoinicijativno) previše čubili uz TV i gledali previše nasilnih filmova i reality showova, previše igrali igrice na kompjutoru, previše slušali glazbu...

Time očajni roditelji – nesvjesno, dakako – mijenjaju temeljna obilježja odgoja, i to u slučaju kad se radi o loše odgojenoj djeci. Jer taj segment očito više nije odgoj od strane roditelja, nego samoodgoj (dok su dobra dječica i dalje uspješan rezultat roditeljskog truda i ulaganja). Shodno tome, trebalo bi hitno unijeti izmjene u postojeće i napraviti nove priručnike o odgoju – koji pobliže objašnjavaju kako pojedina djeca sama sebe odgajaju i formiraju u osobe kakve poslije "ispadnu“, te su za sve sami odgovorni – da se siroti roditelji više ne muče s problemom odgovornosti, srama i brige (tj. s ostacima tih moralnih balasta), a i da se više ne okrivljuje ni medije ni društvo u cjelini za možebitnu su-odgovornost.

Film čiji su glavni akteri ovakvi samoodgojeni, dakle raskalašeni, porocima skloni klinci, izazvao je zanimljivu reakciju mlađahne publike, što je dodatno uznemirilo moralne duhove. 

Naime, nakon što je film u američkim kinima pušten među mlade (2. ožujka 2012), Ameriku je poput tornada zahvatio niz "projekata x", samo ne na filmskom platnu nego u stvarnosti. Tri prve kućne zabave po uzoru na film, 9.,10. i 13. ožujka ("Project M", "Project Kris" i "Project X House Party 2"), za koje su pozivnice odaslane putem Twittera, YouTubea i web oglasnika Craigslist, zaustavljene su u startu policijskom intervencijom.

Ali sljedeće su bile "uspješnije". U Hustonu su tinejdžeri 13. ožujka provalili u novoizgrađenu kuću i maestralno se zabavili porazbijavši skoro sve prozore i vrata, podove i zidove (ukupna šteta 100.000 $), nakon čega je 13 klinaca uhićeno (2 maloljetna poslana u popravni dom, a ostali čekaju ozbiljno suđenje). Na zabavi u Clearfieldu četvero  mladaca je ranjeno, a na drugoj hjustonskoj zabavi jedan je smrtno stradao. 

Naravno, svaka veza s filmom (snimanim iz sugestivnog, personalnog očišta, s podnaslovom "zabava o kojoj možeš samo sanjati“ i uputama kako od gubitnika postati dobitnik) – je slučajna, tj. nema je.

Jedino što preostaje je zaključak da klinci ne znaju, nisu u stanju razlikovati fikciju od stvarnosti. Dakle, za to su opet isključivo krivi oni sami. Jer previše žive u virtualnoj stvarnosti, koju su nekako sebi stvorili dok mi nismo gledali.

Drugim riječima, ni za to nisu odgovorni odrasli – tvorci filma, roditelji, nastavnici, pedagozi, ministarstva odgoja i obrazovanja, proizvođači suvremenih oblika zabave za djecu i mlade itd. Odnosno, svi oni koji izravno ili neizravno odgajaju mlade naraštaje, a koji im ne nude nikakav uvjerljiv pozitivan smisao i vrijednosti u životu.

Zato je vrlo zgodno govoriti da su djeca "mali ljudi", jer se onda, po potrebi, u toj sintagmi naglasak može staviti na "ljudi“ pa djecu tretirati kao da imaju razvijenu svijest, znanje i odgovornost odraslih. A kad se naglasak stavi na "mali", onda se misli da su klinci zaostali, tj. idioti koji ne kuže razliku (i rascjep) između propovijedanih vrijednosti iskrenosti, poštenja, radinosti, znanja itd., i stvarnih primjera koje oni svakodnevno vide svugdje oko sebe (počevši od vlastitih roditelja, preko medija do društva), a koji pokazuju da su stvarne “vrijednosti": neiskrenost, varanje, glupost, nasilje, privredni i politički kriminal... – i da su u društvu uspješni oni koji se baš tako ponašaju.

Što reći na sve to? Zapravo, ne znaš je l' bi plakao il' bi se smijao. Samo znaš da si sretan što nisi klinac pa te odrasli ne sjebavaju svojim uzorima ponašanja (laganjem, varanjem, manipuliranjem, kao i vlastitim načinom zabave, opijanjem i drogiranjem), a onda kad slijediš njihove primjere i ono što ti nude kao obrasce ponašanja – oni te kazne jer "nisi dobar“! A oni su i dalje dobri! I nitko nema i ne želi imati veze s tobom tako "razmaženim, bahatim, divljim i neciviliziranim". Jer, nitko ne želi biti odgovoran za takvu "našu budućnost“.

Rihanna "otkrila" zašto joj treba Chris Brown (II)

Osim nove ispovjedi o vezi s Chrisom Brownom, Elle donosi i Rihannina razmišljanja o djeci i teškoćama u pronalaženju "pravog muškarca" – snabdijevajući nas važim obrascima mišljenja i ponašanja koji su "in".

O djeci:

"To se može dogoditi sutra ili za dvadeset godina. Kad bude pravo vrijeme za to, Bog će mi poslati malog anđela. Ali najprije, naravno, moram naći muškarca. Naime, u ovoj slagalici nedostaje jedan vrlo važan komad!"

Mnoge nezrele osobe misle da su djeca "mali anđeli“, apsolutna dobrota (za razliku od ostalog, pokvarenog, zlog svijeta) i netko tko će ih konačno razumjeti, biti njihov i držati (čuvati) ih na putu dobra. Ali djeca nisu anđeli, nego osobe u nastajanju koje trebaju puno ljubavi, razumijevanja i pažnje. I ne dolaze nam da bi ispunila naše potrebe i razriješila naše frustracije, nego da bi živjela jedan novi, svoj život, koji mi – poput "anđela čuvara", kao odrasle i odgovorne osobe –  trebamo podržati.

Svakako, Rihanna je u pravu, u ovoj slagalici nedostaje jedan jako važan komad, ali to nije muškarac – nego ona sama, koja "najprije, naravno," treba odrasti.

O pronalaženju "pravog muškarca":

"Mislim da je to svakome teško! To nema veze sa slavom. (...) Ali ja samo trebam naći osobu koja me balansira, jer tada stvari kao što je moj raspored neće biti važne."

Eh, nema tog muškarca koji ženu može "izbalansirati“, ako ona nije u stanju uspostaviti ravnotežu sama u sebi (jednako važi i u obrnutom slučaju, naravno).

U razgovoru s Ellen DeGeneres, u studenom 2011., RiRi je "otkrila“ kakve muškarce voli.

"Volim one agresivnije, ali uz to i tajanstvene. Volim da su sigurni u sebe i da znaju pokazati svoju muškost. Ja sam dama, i jedini način da nešto uspije u vezi je da oboje igramo svoje uloge. Jer ja ne mogu nekome u vezi biti muško, niti to želim. Muško sam cijelo vrijeme na poslu". 

Ellen DeGeneres to svesrdno potvrđuje svojim (jao!) komentarom: "Tvoj je posao donositi odluke. Ti želiš da netko drugi u vezi preuzme kontrolu i donosi takve odluke. A teško je naći frajera kojeg neće zastrašiti tvoja snaga."

Ono što upada u oči je da Rihanna – nakon što ju je dečko koristio kao vreću za udaranje – izjavljuje kako voli agresivne muškarce(!). Samo moraju biti tajanstveni (takvi uvijek imaju neke mračne tajne koje privlače mazohiste), sigurni u sebe (tako da bar jedno u vezi bude sigurno u sebe) i znati pokazati svoju muškost – tradicionalno shvaćenu kao paket sljedećih osobina: impresivna fizička snaga, neograničena seksualna potentnost, mentalna nadmoćnost, emocionalna neosjetljivost, grubost, tvrdoglavost i, naravno, agresivnost.

Drugim riječima, "pravi muškarci“ su oni samodopadni, koji se impulzivno ponašaju i skloni su manipulaciji (psihološki model zvan "tamna trijada"). 

Shodno tome, "jedini način“ da veza uspije je ako oboje igraju tradicionalne uloge: žena – slaba, nesigurna, podložna, ne razmišlja ("tijelo“ u vezi), 
a muškarac – snažan, siguran u sebe, dominantan, onaj koji odlučuje i kontrolira ("glava“, "mozak" u vezi). 

Tako RiRi izrijekom (ne samo svojim pjesmicama i ponašanjem) urezuje stereotipe muško-ženskih odnosa u glavice svojih slušatelj(ic)a..

Pri tom stavovi da je donošenje odluka isključivo racionalna = poslovna = muška aktivnost te da u vezi muškarac treba "preuzeti kontrolu i donositi odluke“ govore o stvorenju koje definitivno nije snažno. 
Jer snažna osoba ne misli za sebe da ne može/ ne treba odlučivati o svom (emocionalnom) životu i sigurno ne želi da netko drugi preuzme kontrolu nad njom. 

Garantirani ishod "uspješne veze" á la RiRi je da "dama" sebe srozava na otirač (i vreću za udaranje)! 

Takvi stavovi o muškarcima i o vezama ni mojoj baki više ne bi bili uzor. Ipak, oni se uspješno penju na top ljestvicama svijesti milijuna RiRinih fanova

Eto zašto su njene izjave medijska poslastica: savršeno služe za ukalupljivanje u stereotipe i manipuliranje masama.

Još jedan primjer razmišljanja i ponašanja koji su in promoviran je proslavljanjem Rihanninog 24. rođendana (20. veljače).

Tom prigodom ona i Brown postavili su na Twitteru međusobno remiksirane pjesme. RiRi je remiksirala Brownov singl "Turn Up The Music" – u kojem pjevuši: "I need it in my life, yeah.... I love you, baby!“ A u njenoj remiksiranoj pjesmi "Birthday Cake" Brown joj izjavljuje svoju ljubav riječima: "Girl I wanna fuck you right now. Been a long time, I’ve been missing your body… Give it to her in the worst way. Can’t wait to blow her candles out."

Ovim primjerom oboje poručuju (i na tome vješto zarađuju) da je nasilje u vezi ne samo prihvatljivo nego i poželjno, da su u vezi dvoje ljudi najvažniji seks i požuda – i da se to zove "ljubav“.

Premda se u njihovoj vezi uopće ne radi o ljubavi, nego o seksualnoj ovisnosti dvoje nezrelih ljudi kojima su (osim, valjda, glazbe) seks i agresivnost očito jedini snažni doživljaj i osjećaj.

Rihanna "otkrila" zašto joj treba Chris Brown (I)

U intervjuu za časopis Elle Rihanna objašnjava kako je incident s Chrisom Brownom bio njeno "oslobađanje" te kako je sada slobodna svima pokazati srednji prst.

Pod naslovom "Zauvijek snažna“ – koji iz Rihanninih izjava sažima zaključak da je ona unatoč zlostavljanju, traumama i skandalu prije tri godine, bila i ostala snažna osoba – Elle donosi njene najnovije seksi fotke, promotivni video i izjave o incidentu s Chrisom Brownom, reakcijama javnosti, djeci i problemima pronalaženja "pravog muškarca“.

O prekidu s Chrisom Brownom nakon obznanjenog nasilja u njihovoj vezi:

"To mi je dalo oružje. Mislila sam: dobro, jebi ga! Oni znaju više o meni nego što želim da znaju. To je neugodno. Ali to je bilo moje otvaranje, moje oslobađanje, moj trenutak da to iznesem. Htjela sam da ljudi znaju tko sam ja. Razumjeli oni to kao dobro ili loše, meni je jedino bilo stalo da znaju istinu.“

Dakle, javnost je jedna velika ispovjedaonica u kojoj Rihanna ispovijeda svoje tajne, rasterećuje dušu i tako bude "slobodna".

Za što slobodna? Za samosvjestan i sretan život? Ne bi se reklo. Od čega se oslobodila? Od nasilnog momka? Neće biti, s obzirom da se tom istom momku vraća.

O kakvoj nam onda istini i o kakvom oslobađanju RiRi govori?

Kada je 2009. godine tužila Browna jer ju je pretukao i pokušao ugušiti, osjetila je "odgovornost“ za djevojke koje bi iz njenog vraćanja nasilnom momku "mogle izvući krivu ideju" pa je izjavila: "Zaljubila sam se u tog čovjeka. (...) Tako bezuvjetno da sam se vraćala natrag. (...) Kad sam shvatila da moja sebična odluka za ljubav može utjecati na to da neke djevojke budu ubijene, nisam mogla preuzeti odgovornost da im kažem 'Vratit ću se', čak i ako me Chris više nikad ne bi udario.“ 

Za nju je, dakle, to bio "poziv na buđenje, veliki trenutak“. A njena tadašnja poruka zlostavljanim ženama bila je: Ostavite zlostavljače i ne vraćajte im se. Zaslužujete više i bolje.

Taj je događaj osnažio rasprave o obiteljskom nasilju, a mnoge su djevojke i žene nakon toga, slijedeći Rihannin primjer, odlučile obznaniti (punim imenom i prezimenom, što inače nije uobičajeno) da su žrtve nasilja.

Međutim, čini se da iz sadašnje perspektive događaj od prije tri godine Rihanni više ne izgleda kao "poziv na buđenje". Štoviše, njene sadašnje izjave govore o neugodi, jer "oni znaju više" nego što ona sada želi da znaju, i o svojevrsnom kajanju zbog gubitka privatnosti. Ostaje samo to da je "veliki trenutak“ zadovoljio njenu potrebu da popriča sa svijetom i svima kaže kako je njoj – i to je ono što RiRi zapravo misli pod "oslobađanjem": "Što ljudi više znaju o meni, to sam slobodnija. To je kao jedan kostur manje u ormaru, jedna tajna manje, jedan teret manje. Sada to znate, pa o tome možete reći što god želite. Ja ništa ne skrivam."

Ona se, dakle, nije oslobodila od nečega što ju je mučilo (tako da to spozna, prihvati i nadiđe), za nešto bolje, nego se oslobodila od emocija – jer ju emocije mogu ponovo povrijediti.

I snimanje albuma Rated R (2009) bila je terapija u tom smislu (kroz koju je formirala svoj hiperseksualizirani alter ego koji se odvaja od slabosti zlostavljane osobe, tj. njenog emotivnog života): "Bila sam još uvijek zaljubljena i morala sam govoriti o tome. To je bio jedini način na koji sam mogla postići mir, jer je sve bilo u mojoj glavi a ja to nisam mogla ostaviti tamo.“ I tako se glava posve ispraznila.

Dakle, sve što se desilo je da se "probudio" dio javnosti koji je razmišljao o razlozima i posljedicama života s nasilnikom, dok je sama Rihanna nastavila biti prazne glave: ne razmišljati o sebi.

Dobila je, kaže, "oružje“ (valjda protiv Browna, jer mu time ubuduće može zaprijetiti), a dobila je i pažnju, razumijevanje i odobravanje javnosti (sve ono što nezreo, samodopadan, sebičan ego treba) i, naravno, sve veću prodaju svojih pjesmica. 

"Istina" koju Rihanna obznanjuje je zapravo to da ona – kako prije tako i danas – iako želi da drugi znaju tko je ona, sama nema pojma o tome tko je.

Istina je i da se njoj ponovo dešava ono što joj se već događalo – vezivanje uz nasilnika – a da ona to ni ne zamjećuje. Jer se u međuvremenu nije potrudila otvoriti oči i zagledati u sebe, vidjeti dublje i dalje od svog zavodničkog make upa i svoje stražnjice (koji su očiti prioriteti na listi skrbi za sebe).

Istina je također da ona tim djevojkama o kojima je prije silno brinula, žrtvama nasilja ali i drugima (samo na Facebooku ima preko 51 milijun fanova), sada šalje nimalo "odgovornu“ poruku: zlostavljanje je u redu; ostanite uz svoje zlostavljače, vratite im se, jer ne možete bolje i drugačije – jer vi to želite.

A tu opasnu i neodgovornu poruku mnogi mediji podržavaju govoreći o Rihanninoj snažnoj osobnosti, oslobođenosti, neodoljivoj seksualnosti i buntovnom duhu koji radi "ono što želi“.

O kritikama javnosti zbog pomirenja s Brownom:

"Činjenica je da svi misle drugačije. Teško mi je to prihvatiti, ali shvaćam. Ljudi gube svoje vrijeme na blogove i osuđuju, i to je u redu. Jer ja ću i sutra biti ista osoba. I dalje ću raditi ono što želim raditi."

Da bi čovjek radio ono što želi, mora najprije poznavati sebe i znati da je to što želi dobro za njega i da pritom ne povrjeđuje druge. Zna li Rihanna što radi? 

Adolescentska izjava "ja ću raditi ono što ja hoću", stvara privid samosvojnosti i samosvjesne volje, a zapravo izražava samo potrebu za postizanjem samosvojnosti, spremnu i na nepromišljene, neodgovorne i neobazrive (egoistične) postupke.

Mišljenja drugih – koja tolerira tako što ih ignorira – sada su smetnja. Jer, ona će ostati "ista“, sretno prigrlivši svog zlostavljača. 
 

Poanta svega toga je da Rihanna – "oslobođena", tj. otcjepljena od svojih emocija (od sebe) – doprinosi programiranju kojim publika postaje neosjetljiva na problem nasilja, na način da nešto duboko uznemirujuće postaje zabavno, uzbudljivo i cool.

Jessie J prestravljena obožavateljicom

Britanska pop pjevačica Jessie J uznemirila se nakon što je jedna obožavateljica namjerno sebi slomila nogu da bi izgledala poput nje.

Prošle godine Jessie J ozlijedila je nogu padom s podija za vrijeme priprema za londonski Summertime Ball. Ne doživljavajući povredu svoje noge kao nešto vrijedno ozbiljne pažnje, tek je naknadno, kad se stanje pogoršalo, shvatila da se radi o prijelomu i počela s liječenjem. Zbog toga će, kažu, "doživotno imati artritis“ i bolove pri hodanju u cipelama s visokom petom. A možda i neće, ako ne nastavi ignorirati vlastito tijelo.

Svakako, nakon ozlijede Jessie je postala metom opsjedanja mlade obožavateljice koja ju je zasipala porukama, da bi joj konačno poslala fotografiju svoje ozlijeđene noge uz tekst "Sve ću učiniti da budem kao ti."

Prema izjavi "bliskog izvora" za The Sun, Jessie je "jako osjećajna i prijazna djevojka koja voli biti u kontaktu s obožavateljima", ali ovakvo zaluđeno ponašanje strašno ju je uznemirilo i preplašilo, te je postala "zabrinuta za vlastitu sigurnost“.

Pjevačica je nakon toga navodno pojačala osiguranje. Ovakvi incidenti, kaže "izvor“, predstavljaju "neizbježnu, tamnu stranu slave", a kako Jessie postaje sve popularnija, izgleda da je vrijeme da "preispita razinu osiguranja i vlastitog rizika“. 

Stvarno ludo! Slomiti vlastitu nogu da bi bio nalik nekom drugome?!

Koliko veliko mora da je nezadovoljstvo samim sobom, ne prihvaćanje sebe i ne bivanje u sebi da ti padne na pamet da slomiš vlastitu nogu a da bi izgledao/bio kao netko drugi, a ne ti sam? Do koje granice čovjek može ne voljeti sebe? I što je sve spreman učiniti da bi – umjesto upoznavanja i prihvaćanja sebe – imitirao nekog drugog?!

Premda, moraš se upitati – po čemu se ovaj očito suludi čin razlikuje od imitiranja npr. usana Angeline Jolie, nosa Nicole Kidman, Beyonceine stražnjice, trbušnih mišića Matthewa McConaugheya, frizure Jennifer Aniston, ljubičaste boje očiju Liz Taylor, noktiju Lady Gage, stylinga J Lo, hoda Naomi Campbell....?

U čemu je razlika? U tome što nam lomljenje noge donosi bol (i etiketu očite ludare), dok nam ovi drugi imitatorski zahvati donose ugodu, privlačnost, uvjerenje da smo drugačijim izgledom po uzoru na nekog slavnog promijenili i "sadržaj“, štoviše da smo i sami postali bolji, ugledniji, sretniji (i da nas zbog sličnosti s celebrityjem drugi više uvažaju i prihvaćaju)??

Nije li u osnovi svih ovih zahvata jedna te ista želja: biti netko, ali ne onaj koji jesi, nego netko drugi.

Drugim riječima, ne pokazuje li se u svakom od ovih primjera – u lomljenju noge jednako kao i u plastičnoj operaciji usana á la A. Jolie – nedostatak svijesti o sebi i samopuzdanja, odakle izrasta emocionalna nesigurnost koja traži sebi uporište i "redatelja“ u nekoj slavnoj osobi (ili bilo kojoj karizmatičnoj osobi koja funkcionira kao učitelj, guru, idol)?

Jer, ovako ili onako, sve su to samo različite varijante odustajanja od vlastitog identiteta za račun tuđeg, naizgled poželjnijeg.

A kako nastojanje da budemo nalik nekom drugom stvara ovisnost o lažnom uvjerenju da što više izgledamo kao naš idol, to smo sretniji – moguće je da čak i lomljenje vlastite noge donosi osjećaj sreće. Premda je čovjek koji to radi zapravo sve jadniji, sve manje on, i sve se više usteže suočiti sam sa sobom i preuzeti  odgovornost za vlastiti život. S pravom se Jessie J preplašila, ne samo zbog mogućih novih, opasnijih akcija zaluđene obožavateljice nego i zato što je osjetila da joj je prebačen dio odgovornosti za suludi čin.

Bilo bi lijepo da Jessie može pogubljenoj tinejdžerki objasniti kako diveći se drugima i želeći biti njima nalik zaboravljamo prigrliti vlastitu osobnost i razvijati život u sebi. Zaboravljamo da je upravo naša individualnost ono što nas čini stvarnima, neusporedivima, jedinstvenima – zvijezdama!

Međutim, valja primijetiti da je – s obzirom na sadržaje i poruke koje ova pop pjevačica lijepog glasa odašilje svojim pjesmama – pojava zaluđene obožavateljice koja je spremna ozlijediti sebe zapravo nešto što se posve očekivano uklapa u kontekst Jessiene glazbe?

Većina njenih spotova, naime, sadrži likove – lutke na koncu, lutke na navijanje u muzičkim kutijama, plišane medvjediće otkinutih udova i sl. – koji govore o nesamosvojnosti, o osjećaju osobne nemoći (bespomoćnosti) i podređenosti, o bijegu od realnosti (u kućicu za lutke) i prihvaćanju nekog drugog kao izvanjskog moderatora i kontrolora vlastitog bića.

Poruke koje šalju marionete, razbijena jednooka lutka i slični likovi iz Jessienih spotova zapravo su jednako zastrašujuće i zabrinjavajuće kao i poruka njene zaluđene obožavateljice. Pitanje je stoga: mogu li i kako Jessieni mlađahni fanovi "pojačati osiguranje" od indoktrinacije koja im se tako nudi?

One Direction slamaju srca

Dva člana irsko-britanskog boy banda One Direction iznenada su se, u kratkom roku, skinuli s tržišne liste najpoželjnijih momaka i tako izazvali šok za šokom svojim mlađahnim obožavateljicama.

Najprije su u medijima osvanule fotografije Louisa Tomlinsona na kojima je on "uhvaćen“ u šetnji sa svojom djevojkom Eleanor Calder. I to je "slomilo srca“ milijuna tinejdžerki. "A da bi dodali još soli na ranu", kaže Dailymail, "mladi je par šetao ulicom držeći se za ruke“. Strašno!

 
Svega nekoliko dana nakon toga Dailymail javlja da se "još jedan maknuo s tržišta“  – i to Liam Payne, nakon što je njegova djevojka Danielle Peazer na svom Twitter profilu objavila njihovu zajedničku fotografiju. Time je Danielle, plesačica poznata po nastupima s bendovima The Saturdays, JLS, LMFAO i s pjevačicom Jessie J, te po godinu i pol dugoj vezi s Liamom, proslavila postignuće od 300.000 obožavatelja na Twitter-u, uz komentar: "Obećala sam vam sliku, a svi biste ionako radije vidjeli njega nego samo mene! Haha. Laku noć, svijete xxx“.

Na to se svijetom proširio novi zvuk slamanja srdaca obožavateljica One Direction benda.

One Direction stvoren je 2010. u TV showu The X Factor UK uz blagoslov Simona Cowella, TV i glazbenog moćnika, kreatora i suca spomenutog showa (kao i sličnih natjecateljskih priredbi koje generiraju nove materijale za zaradu, usput promovirajući ideju da svatko može postati zvijezda).

Kako zgođušni dečki u solo varijanti nisu iskazivali potencijal pobjednika, tijekom showa spojeni su u boy bend pa su tako uspjeli osvojiti treće mjesto. Nakon toga potpisali su ugovor s Cowellovim Syco Recordsom, izdali svoj prvi singl What Makes You Beautiful (na Brit Awards-u 2012. nagrađen kao najbolji britanski singl) a nedugo zatim i album Up All Night (naslov koji nije mogao fulati budući da podržava trenutno najpopularniji koncept zabave za mlade).

I dok si rek'o seks, album se našao na prvom mjestu u čak 12 zemalja, a malci postali prvi britanski bend u povijesti koji se s prvijencem popeo na prvo mjesto američke liste najprodavanijih. Vjerojatno su ih zbog toga i nazvali nova "britanska invazija“.

Članovi benda – Niall Horan, Harry Styles, Liam Payne, Zayn Malik i Louis Tomlinson, svi u dobi od 18 do 20 godina – munjevitom brzinom osvojili su zvjezdani status, a konzekventno tome i srca tinejdžerki diljem svijeta. Tako su bacili u zapećak Justina Biebera koji je također brzinski osvojio zvjezdano nebo, djevojačke snove i dječačke frizure. No kako je sjaj takvih zvjezdica promjenjiv, a kvalitetna glazba baš i nije onaj adut koji ih drži na nebu slave, tako se brzo i smjenjuju. Gomile curica koje su do jučer uzdisale za Bieberom sada jednako zaluđeno uzdišu za jednim ili više 1D-ovaca (što je svakako pogodnije jer, umjesto jednog idola, imaju mogućnost izbora među pet različitih tipova – teško da im se baš ni jedan neće svidjeti; a ako se koji od njih povuče s tržišta snova, mogu svoju čežnju preusmjeriti na drugog člana benda).

I taman kad si mislio da su se boy bendovi – kojih se nisi mogao riješiti 80-ih i 90-ih godina – maknuli sa scene (ili bar kamuflirali u indi, emo ili "rock“ bendove), stiže One Direction! Novi dobro smišljen proizvod glazbene industrije, kreiran po istom receptu: slatki dečki i još sladunjavije pjesmice, bar jedan član s neodoljivim baby lookom i jedan malo zločkasta ponašanja, ali svi dizajnirani za određenu publiku – mlađahnu i zaljubljivu. 
Kako je donja dobna granica te publike sve niža a njene tehničke mogućnosti sve veće, "fama“ idola se danas širi znatno brže i u većem opsegu, pa je i više neviđeno brzih osvajanja prvih mjesta na top ljestvicama i sl.

U skladu s time kreatori benda brižno manipuliraju s imidžom momaka na tržištu namijenjenom djevojačkim snovima. O ljubavnim vezama 1D-ovaca ne piše se puno (jer to umanjuje njihovu imaginarnu raspoloživost za milijune nepoznatih obožavateljica). A kad se njihove intimne prijateljice i pojave u medijima, onda se – unatoč izjavama o "zgodnom paru“ (čije fotke povećavaju tiraž) – daju diskretne naznake da baš i nisu najpoželjnije.

Tako Dailymail komentirajući objavljivanje zajedničke fotke Danielle Peazer i Liama Paynea kaže kako ona očito misli da je "dobro vrijeme da obilježi svoj teritorij“ – što inače rade psi, mačke i druge životinje, a ne ljudi. Mirror pak ističe fotke Louisa Tomlinsona s njegovom djevojkom kao "dokaz da on nije gay u tajnoj vezi s Harryjem“ – što se kao kroz šalu stalno nametalo u raznim prigodama (namjerno podižući zaintrigiranost i šireći 'ciljane skupine' fanova). Uz to se odmah napominje blaga sumnja u održivost veze nakon što je Louis javno otkrio svoju "tehniku“ osvajanja cura. Dakle, curke, gdje god bile, ima još nade!

Munjevit planetarni proboj mladog irsko-britanskog benda podsjetio je njegova tvorca Simona Cowella da su ovakvi proizvodi glazbene industrije uvijek donosili odličnu zaradu, pa već planira formiranje američkog boy banda.

A dok se ne pojavi novi Cowellov boy-projekt, koji će možda baciti u sjenu One Direction kao što su oni zasjenili Justina Biebera, ova mlađahna i slađahna petorka može i dalje veselo uživati u svom uspjehu i pohvalama koje u njima vide "nove Beatlese“. Istina, s tim se baš ne slaže Paul McCartney koji je prije par dana za ITV show Daybreak, u svom obazrivom sirovskom stilu, izjavio da je takva usporedba "poljubac smrti“ koji će momcima uništiti karijere: „Ima toliko bendova koje nazivaju novim Beatlesima. Opravdavanje tog naziva nameće im strahovit pritisak. Ako se sjećate, i Oasis su nekad nazivali 'novim Beatlesima’. To je pritisak, jer odjednom morate postići sve ono što smo i mi postigli. A to je bilo drugo vrijeme. Zato ih radije zovimo novi strašan bend.”  

Nejasno je jedino je li bivši Beatle upotrijebio izraz "strašan bend“ (terrific band) u značenju izvrstan ili pak užasan.