Project X – kako napraviti ludi party

 

Project X nikako ne treba brkati s The X Factor-om, premda oba proizvoda spadaju u industriju zabave i klincima promoviraju iste vrijednosti: nije važno kakva ćeš osoba biti; bitno je postati poznat i slavan.

Razlikuju se po sljedećim točkama:

– Project X je zabavni film, komedija za mlade, a The X Factor je zabavni TV show za male i velike.

– Dok su u The X Factor-u maleni oličenje dražesnosti i radosti, kao da su od Boga dani, u Project-u X su oličenje zločestoće, kao da su vragu iz džepa ispali – prave male gadosti.

– The X Factor ispunja roditelje osjećajem ponosa i nježnosti glede njihova potomstva, a Project X ispunja ih osjećajem odbojnosti i gađenja, tjera ih na povraćanje i na zatvaranje očiju – koliko ih mrzi gledati kako su gadni "ispali“.

– The X Factor uveseljava i roditelje i njihove potomke, a Project X samo potomke, tj. oduševljenost je obrnuto proporcionalna s godinama gledatelja.

– Premda je smisao uspješnog postojanja u oba projekta "postati poznat i slavan“, pobliže određenje uspjeha ponešto se razlikuje: u The X Factor-u uspjeh je kad od "nikoga“ postaneš dio celebrityja, a u Project-u X uspjeh je kad od luzera postaneš "legenda".

– U The X Factor-u mali talenti i krasuljci grade svoju perspektivnu budućnost (i budućnost svih onih koji će na njima zarađivati, uključujući i ponosne roditelje), a u Project-u X mali zgubidani i vandali rasturaju ne samo svoju nego i našu budućnost (konzekventno paroli "Djeca su naša budućnost").

    

Ima još jedan važan element, zajednički za oba projekta – simbol "X". Taj simbol, koji inače ima jako zanimljiva značenja (životna sila, duša svijeta, sin božji itd., a također je jedno od imena za ecstasy), u matematici označava nepoznanicu. Dakle oba projekta imaju za cilj, između ostalog, otkriti nepoznanicu – tko će se probiti kao najperspektivnija buduća slavna i bogata ličnost, odnosno na koji način će oni koje okolina smatra gubitnicima postati legende. Time se u oba slučaja kod publike stvaraju zaintrigiranost, iščekivanje, napetost i uzbuđenje, radost što sudjeluje u tako zanimljivom događaju, i na kraju osjećaj zadovoljstva i postignuća kad se otkrije nepoznanica.

Sad kad smo to raščistili, da vidimo što nudi ovaj filmski uradak koji se za nekoliko dana počinje prikazivati u našim kinima i uveseljavati našu mladež. "CineStar" ga najavljuje ovim riječima: "Od redatelja Hangover-a možemo očekivati samo najbolju zabavu. Ovoga puta vodi nas u svijet najluđih teenagerskih tuluma. Tri maturanta priređuju rođendanski tulum kako bi postali popularni. Kako noć napreduje, stvari izmiču kontroli, glas o dobrom tulumu brzo se širi…".

"Dobar tulum“, kao što je općepoznato, sastoji se u neumjerenom opijanju, trošenju trave, ecstasyja i sličnih otapala mozga, uz brzinski seks i što glasniju glazbu.

Ono po čemu je ovaj tulum "najluđi“ dodatno sadrži: neočekivano veliki broj partijanera, obogaćivanje zabave skakanjem u bazen skupim autom, maltretiranje kućnog ljubimca, elektrošokiranje susjeda kojemu smeta buka, uništavanje priručnih materijalnih dobara i palež dijela kvarta. 
Dakle ovo je "Party o kakvom ste samo sanjali"  upravo zato jer "stvari izmiču kontroli“ i prerastaju u destrukciju, čime se postiže "urnebesna zabava" i ujedno instantno osigurava status "legende". A u tome je i poanta tuluma (i filma): "Ovo je događaj koji će gubitnike pretvoriti u legende" (u prijevodu: misliš li da si bezveznjak, možeš postati cooler ako organiziraš masovni tulum i demoliraš roditeljsku kuću i pola kvarta).

Film je navodno inspiriran jednim incidentom koji se prije par godina desio u Australiji, kada je zahvaljujući on-line pozivnicama stotine ljudi osvanulo na kućnoj zabavi, napravivši štetu od više tisuća dolara. Producent Todd Philips (inače redatelj Hangover-a) i redatelj filma Nima Nourzadeh definirali su svoju kreaciju takvog sadržaja kao "party film za nove generacije".

Reakcije na film su podijeljene: od "urnebesno zabavan", "smiješan“, "pun dobre akcije", "portretira bunt tinejdžera koji ruše sve granice jer se na trenutak, bez ikakve autoritativne figure, mogu osjećati kao da su na vrhu svijeta“, do "spektakularno odbojan", "kardašijanski neukusan", "nemoralan", "nihilistički", "odvratan na svakoj zamislivoj razini“.

Međutim, većina – i hatera i lovera – slaže se da je film s obzirom na kvalitetu prilično slabašan uradak i da ne donosi ništa novo (ne samo po temi, nego čak ni naslovom, pod kojim su napravljena dva science fiction filma, jedan 1968. – o manipuliranju mislima i sjećanjem, i drugi 1987. – o etičnosti istraživanja na životinjama).

Prema riječima Todda Philipsa, film ipak donosi "nov i zanimljiv pristup" pripovijedanju filmske priče, pod čime se misli na snimanje filma u home video formatu, tj. u tzv. found footage maniri (što je inače karakteristično za neke horror filmove). To znači da je film predstavljen iz perspektive sudionika koji šetkajući naokolo s kamerom u ruci dokumentiraju događaje (i sise i stražnjice) na tulumu.

A mlađahan gledatelj zbog toga ima dojam da se sve događa spontano, u susjedstvu; skoro kao da je i sam prisutan na tom tulumu, uživajući u društvu polugolih cura ("bitches“), u svim felama alkohola i droga, u ševi na brzaka, u demoliranju svega što mu se nađe na putu i autoriteta koji ga tlače – tako da je svih 88 minuta filma u stanju svojevrsne psiho-fizičke erekcije.

Može se reći da tvorci filma podilaze mladeži (i tako idu na sigurnu zaradu) nudeći im koncept zabave koji je već neko vrijeme iznimno popularan na tržištu. Skoro svaki pjevač ili bend koji drži do sebe ima na svom repertoaru pjesmicu s naslovom "Party All Night" ili "Party All The Time“ (Sean Kingston, The Black Eyed Peas, Wiz Khalifa, Kid Cudi, Undergrads, Prince Duah, Trudy, Justin Bieber; album grupe One Direction, tekstovi dua LMFAO i mnogih drugih).

Dakle ni u tom smislu film ne donosi ništa novo, nego samo utvrđuje gradivo koje nekadašnju dilemu smisla života "imati ili biti" zamjenjuje s "biti = zabavljati se“ – na način: opij se, napuši se, "get high“ i zaboravi na probleme. Ili, kako kaže Sean Kingston: " We like to sleep all day and party all night!... We’re breaking all the rules that we know! We’re out of control! ... No need for solutions, We’re starting up a revolution!" Yeah!!!

Nadobudni gledatelj mogao bi očitati dublje značenje filma u tome da prikazuje kako omladinci ispunjeni razočarenjem i ogorčenjem – zbog nesigurne, besperspektivne i dugovima ispunjene budućnosti koju im današnje društvo nudi – ruše temeljne vrijednosti američkog sna: skupa kuća, bazen, auto, sretna obitelj...

Da li film stvarno propagira svojevrsni anarho-hedonizam kao revolucionarni odgovor na tlaku svijeta rada i profita, ispražnjenog od nade, smisla i pozitivnih vrijednosti?

Ma je, vraga! Iako klinci postaju heroji među ostalim prištavcima, sve to nimalo ne dira moćan društveni sistem. Dapače, poželjno je da se zabavljaju – na način na koji se zabavljaju, jer tako ništa ne misle. A sistem će ih ionako uskoro uzeti pod svoje kao "dobre građane“ i smjestiti ih u "tri osmice" (kao što je to učinio i s jednom drugom generacijom koja nije htjela raditi – hippyjima, a oni su su čak imali osviještenu ideju mijenjanja društva).

Film se na kraju vraća u stvarnost. Kad Veliki brat zaključi da je dosta (inducirane, dopuštene) zajebancije, oglasi se "nina-nina“ sirenama i šalje svoje "čistače" da srede stvar. U to se onda uključuju i drugi čuvari reda, poretka i stabilnosti društva – roditelji, pravosuđe itd., koji malcima pokazuju tko je glavni, tko je "na vrhu svijeta“ i tko kontrolira sve, uključujući i njihove nekontrolirane zabave.

(Šteta što film ne završava uz veselu pjesmu dua LMFAO "Party Rock Anthem“, ponajviše zbog teksta: "Everybody just have a good time and we gonna make you lose your mind", la, la, la ♫)

Dakle, malci na kraju postanu legende, ali budu i propisno kažnjeni. I život ide dalje, kao da se ništa nije desilo.

A i nije se desilo ništa osim što se nešto malo, nakratko uneredio "američki san“ na račun jednog drugog sna (ali to je smisao "pluralizma"), što su se neki klinci zabavili na način koji je danas "in" i što je većina odraslih opet zgrožena nasilnošću i bezumljem svojeg potomstva.

– Ma, tko ih je takve odgojio?! – pitaju se zgranuti i ogorčeni roditelji. – Kao da su netom s Marsa pali, ovakvi užasni. Nakon što smo im sve dali (od novih tenisica i novog i-poda do zlatnog konjića, već prema mogućnostima), mala bagra i dalje viče da ih ne razumijemo, da ih tlačimo, da neće slušati, da neće raditi, nego će razbucati sve naše vrijednosti i snove svojim neradom, opijanjem i vandalskim ponašanjem.

Odakle im samo takvo idiotsko razmišljanje i ponašanje? Tko ih je tako odgojio? Da nam nisu vanzemaljci oteli našu lijepu, dragu dječicu kad su zakoračila u pubertet i onda nam vratili ova čudovišta, ove vandale? Svakako, mi s tim nemamo ništa! Mi nismo odgovorni ni za to kakvi su "ispali" ni za to što rade! Odgovorni su samo i isključivo oni, klinci – koji su (samoinicijativno) previše čubili uz TV i gledali previše nasilnih filmova i reality showova, previše igrali igrice na kompjutoru, previše slušali glazbu...

Time očajni roditelji – nesvjesno, dakako – mijenjaju temeljna obilježja odgoja, i to u slučaju kad se radi o loše odgojenoj djeci. Jer taj segment očito više nije odgoj od strane roditelja, nego samoodgoj (dok su dobra dječica i dalje uspješan rezultat roditeljskog truda i ulaganja). Shodno tome, trebalo bi hitno unijeti izmjene u postojeće i napraviti nove priručnike o odgoju – koji pobliže objašnjavaju kako pojedina djeca sama sebe odgajaju i formiraju u osobe kakve poslije "ispadnu“, te su za sve sami odgovorni – da se siroti roditelji više ne muče s problemom odgovornosti, srama i brige (tj. s ostacima tih moralnih balasta), a i da se više ne okrivljuje ni medije ni društvo u cjelini za možebitnu su-odgovornost.

Film čiji su glavni akteri ovakvi samoodgojeni, dakle raskalašeni, porocima skloni klinci, izazvao je zanimljivu reakciju mlađahne publike, što je dodatno uznemirilo moralne duhove. 

Naime, nakon što je film u američkim kinima pušten među mlade (2. ožujka 2012), Ameriku je poput tornada zahvatio niz "projekata x", samo ne na filmskom platnu nego u stvarnosti. Tri prve kućne zabave po uzoru na film, 9.,10. i 13. ožujka ("Project M", "Project Kris" i "Project X House Party 2"), za koje su pozivnice odaslane putem Twittera, YouTubea i web oglasnika Craigslist, zaustavljene su u startu policijskom intervencijom.

Ali sljedeće su bile "uspješnije". U Hustonu su tinejdžeri 13. ožujka provalili u novoizgrađenu kuću i maestralno se zabavili porazbijavši skoro sve prozore i vrata, podove i zidove (ukupna šteta 100.000 $), nakon čega je 13 klinaca uhićeno (2 maloljetna poslana u popravni dom, a ostali čekaju ozbiljno suđenje). Na zabavi u Clearfieldu četvero  mladaca je ranjeno, a na drugoj hjustonskoj zabavi jedan je smrtno stradao. 

Naravno, svaka veza s filmom (snimanim iz sugestivnog, personalnog očišta, s podnaslovom "zabava o kojoj možeš samo sanjati“ i uputama kako od gubitnika postati dobitnik) – je slučajna, tj. nema je.

Jedino što preostaje je zaključak da klinci ne znaju, nisu u stanju razlikovati fikciju od stvarnosti. Dakle, za to su opet isključivo krivi oni sami. Jer previše žive u virtualnoj stvarnosti, koju su nekako sebi stvorili dok mi nismo gledali.

Drugim riječima, ni za to nisu odgovorni odrasli – tvorci filma, roditelji, nastavnici, pedagozi, ministarstva odgoja i obrazovanja, proizvođači suvremenih oblika zabave za djecu i mlade itd. Odnosno, svi oni koji izravno ili neizravno odgajaju mlade naraštaje, a koji im ne nude nikakav uvjerljiv pozitivan smisao i vrijednosti u životu.

Zato je vrlo zgodno govoriti da su djeca "mali ljudi", jer se onda, po potrebi, u toj sintagmi naglasak može staviti na "ljudi“ pa djecu tretirati kao da imaju razvijenu svijest, znanje i odgovornost odraslih. A kad se naglasak stavi na "mali", onda se misli da su klinci zaostali, tj. idioti koji ne kuže razliku (i rascjep) između propovijedanih vrijednosti iskrenosti, poštenja, radinosti, znanja itd., i stvarnih primjera koje oni svakodnevno vide svugdje oko sebe (počevši od vlastitih roditelja, preko medija do društva), a koji pokazuju da su stvarne “vrijednosti": neiskrenost, varanje, glupost, nasilje, privredni i politički kriminal... – i da su u društvu uspješni oni koji se baš tako ponašaju.

Što reći na sve to? Zapravo, ne znaš je l' bi plakao il' bi se smijao. Samo znaš da si sretan što nisi klinac pa te odrasli ne sjebavaju svojim uzorima ponašanja (laganjem, varanjem, manipuliranjem, kao i vlastitim načinom zabave, opijanjem i drogiranjem), a onda kad slijediš njihove primjere i ono što ti nude kao obrasce ponašanja – oni te kazne jer "nisi dobar“! A oni su i dalje dobri! I nitko nema i ne želi imati veze s tobom tako "razmaženim, bahatim, divljim i neciviliziranim". Jer, nitko ne želi biti odgovoran za takvu "našu budućnost“.