"Human Barbie" izbačena iz showa jer je grozna majka

Poznati američki novinar i TV voditelj Anderson Cooper pozvao u svoj talk-show ženu koja sebe zove "Human Barbie", da bi ju tijekom razgovora nazvao "groznom“ i potjerao iz showa.

Britanka Sarah Burge sebe naziva "Human Barbie" (Ljudska Barbika) jer ima odgovarajući vodootporan, tj. plastificiran izgled (uz, navodno, stotinjak operativnih zahvata), a poznata je i po tome što vlastitu malodobnu djecu navlači na korištenje botoksa i estetsko-kirurško popravljanje identiteta.

Smatrajući da je njoj i potomčicama suđena popularnost, Barbie-mama opskrbljuje medije zanimljivim materijalom. Tako je poznato da je 2010. svoju šestogodišnju kćer Poppy učila plesati oko štange, da joj je za sedmi rođendan poklonila 6.000 funti vrijedan bon za povećanje grudi, za Božić bon od 7.000 funti za liposukciju (iliti odstranjvanje masnog tkiva), a za osmi rođendan novi bon od 8.000 funti za dodatne kozmetičke zahvate. Poppy to ne mora koristiti dok ne bude punoljetna, a mama bonove smatra "investiranjem u djetetovu budućnost, kao što je i štednja novaca za fakultet" (Closer). 

Svojoj petnaestogodišnjoj kćeri Barbie-mama pod normalno daje injekcije botoksa jer joj to "smanjuje znojenje čela dok se profesionalno bavi plesom". Pri tom otkriva novi zanimljivi aspekt omiljenog stava "djeca su mali ljudi" tvrdeći: "Sva moja djeca su profesionalni ljudi." (Celebitchy)

Zbog njenih "nekonvencionalnih" odgojnih metoda Anderson Cooper pozvao ju je u svoj talk-show. Ali tijekom razgovora, iznerviran njenim odgovorima, izbacio ju je iz showa uz komentar: "Ja iskreno nemam više što s Vama razgovarati. Moram biti iskren. Moram prekinuti. Žao mi je. Nastojim biti ljubazan prema svojim gostima, ali mislim da ste Vi užasni. Iskreno, ne želim više razgovarati.“

 

Jest, čovjek bi se svakako složio s njime. Nije uzor-mama i ne izaziva simpatije, iako je za vidjeti da ona misli da voli svoju djecu i da na ovakav način brine za njihovu budućnost (kao što to misle i ostali roditelji, koji ni u ludilu ne bi radili ovakve idiotluke, nego svoju djecu npr. radije tjeraju na "prestižne" fakultete).

Ipak, nije li ovaj iskusni novinar unaprijed znao što može dobiti od "Human Barbie“ mame? Nije li ju baš zato i pozvao? I nije li mogao sadržaj razgovora s njome upotrijebiti nekako drugačije – ukazujući na negativne posljedice takvog odgoja, difamirajući današnju opsjednutosti izgledom, mladošću i sl. – a ne za promociju sebe kao "iskrenog" čovjeka koji zna reći "Ne" i izbaciti gosta iz showa (i pri tom ga, naravno, javno poniziti)?

U naknadnom pokajničkom intervjuu, Cooper izjavljuje kako mu je žao što je tako postupio i što ju je uopće pozvao u emisiju. A kao opravdanje za to što joj je nalijepio etiketu "grozna osoba" i isprašio ju iz studija (što je poslužilo za daljnje ismijavanje Barbie-mame na drugim TV postajama), navodi svoj osjećaj da ona nije "iskreno razgovarala" nego da je to "za nju značilo postizavanje publiciteta". No shit, Sherlock! Baš je to super skužio.

Samo, ako je to razlog, onda je glat mogao i sebe izbaciti iz showa.

Živo me zanima bi li se Cooper jednako tako odnosio i prema Tomu Cruisu čije dijete – uz blagoslov i poticaj roditelja (jer tako ono pokazuje svoju "samostalnost") – od treće godine života nosi štiklice, šminka se, vuče sobom skupe luksuzne torbe za odrasle i ima garderobu u vrijednosti većoj nego što mnogi ljudi zarade u cijelom životu? Bi li se Cooper i tada zgražao i lijepio moralne etikete ili bi se tu postavio više kao džentlmen, a možda čak i kao profesionalac u svom poslu?

A zanima me i je li Cooper ikada zavirio u tutorijale, poduke o šminkanju na Internetu koje – uz podršku roditelja – daju dječica svih dobnih skupina. Tu ima svega na izbor – hoćeš poduku trogodišnjakinje, petogodišnjakinje (koje još ne znaju pravo ni govoriti) ili malo starije preslatke vizažistkinje – pravi raj za oči, posjetitelji ih obožavaju (pedofil pogotovo!).
 

 "Everyday Natural Neutral MakeUp, Tutorial by Emma, cute little kid 7 years old"

Ako su doista takva djeca "naša budućnost", onda je ta budućnost marionetska.
Imamo izbor: sjesti i plakati, ili mijenjati svoje predodžbe o roditeljstvu i uspjehu – i to sada!

Willow Smith – dječje suze pod krunom slave

Willow Smith, dijete slavnih roditelja, mala pop zvijezda, ponovo je u središtu medijske pažnje, ovaj put zbog suza izazvanih obiteljskim druženjem, naravno, pred kamerama.

Priče o djeci slavnih uvijek me podsjećaju na priče o princezama i prinčevima. U bajkama i u našoj mašti oni su lijepi i bogati, imaju sve što požele, dvorce, krasnu odjeću i sluge, vjenčaju se s onima u koje se zaljube na prvi pogled i s njima onda žive "happily ever after".

Ali takvi prinčevi i princeze žive samo u bajkama (i to kao oličenje želje za životom ispunjenim ljubavlju, srećom i obiljem). U stvarnosti, njihovi životi nisu bili nimalo bajkoviti. Odrastali su bez topline bliskosti i ljubavi, uz dadilje, sluge i učitelje koji su ih pripremali za buduće vladarske obaveze i unaprijed dogovorene brakove. Nitko ih nije pitao, jer to nije bilo važno, kako se osjećaju, koga/što žele i vole. Princeze su nerijetko udavane za znatno starije, glupe, nasilne, pa i mentalno poremećene tipove, a u takvim brakovima bile su zapostavljane, omalovažavane, silovane i zlostavljane na razne načine – koji ostaju izvan naših predodžbi i želja da živimo "kao princeze i prinčevi".

Na sličan način percipiramo i djecu slavnih. Budući da žive u bogatstvu i slavi, automatski pretpostavljamo da žive sretno i veselo. Eh, je li to baš tako?

Willow Smith, 11-godišnja kćer glumaca Willa Smitha i Jade Pinkett Smith, već je eksponirana u zabavnoj industriji kao pjevačica i glumica, poznata po "otkačenoj" odjeći i frizurama. Neki ju smatraju izuzetno talentiranom, pametnom i zrelom klinkom, dok drugi misle da je mala samo razmaženo, narcisoidno bogato derište koje pjevačku i glumačku karijeru gradi zahvaljujući utjecaju svojih roditelja.

No kakva god da je, Willow je samo dijete. I utoliko je zanimljiva – i rastužujuća – njena reakcija koja je nedavno privukla pažnju mnogih medija.

U prvoj "epizodi" nove internetske video serije (u produkciji Willa Smitha) nazvane Red Table Talks (Razgovori za crvenim stolom), "tri generacije žena – Jada Pinkett Smith, njezina kći Willow Smith i majka Adrienne Banfield-Jones – okupile su se u iskrenoj diskusiji o majčinstvu, kvalitetnom provođenju vremena i slavi.“ (Huffington Post)

Već sam opis, koji prenose svi mediji, izaziva (barem kod mene) čuđenje. Kako "tri generacije žena"? Pa tu su dvije žene i jedno dijete. Dijete koje ima samo 11 godina i koje zato ne možeš tretirati kao da ima emocionalne, psihološke i intelektualne sposobnosti odrasle osobe. Ili možda možeš – tako da ga poništiš, zanemariš onakvog kakvo doista jest, oduzmeš mu pravo da bude dijete, i tretiraš ga samo onako kako tebi odgovara.

Ova "intimna" međugeneracijska brbljaonica izazvala je medijsku pažnju prvo zbog toga što je Adrienne svojoj unuci (i cijeloj javnosti!) "otkrila bolnu obiteljsku tajnu" da nije bila dobra majka i da se drogirala dok joj kćer nije "navršila 17 ili 18 godina života" (godina više ili manje djetetova života nije važna).

Čak i da je ova ispovijest izrečena u nekom intimnom trenutku, teško je za povjerovati da je to baš ono što 11-godišnje dijete želi čuti od svoje bake, što može doista razumjeti i što mu uopće treba. (Očito je da ovu baku nimalo ne zabrinjava zbrka koja može nastati u glavi djeteta jer mu se priča kako je drogiranje loše, a istovremeno mu se "iskrenim ispovijedima" – točnije: rasterećivanjem vlastitog osjećaja krivnje – sugerira da je to jedna od opcija i daje dopuštenje da se i samo tako ponaša "kad loše prevagne nad dobrim", kako kaže rehabilitirana baka.) 
A kad se takva tajna "podijeli" s djetetom pred kamerama, pred milijunima gledatelja, snimajući njegovu reakciju, onda nema mjesta sumnji da Adrienne ne samo da nije bila dobra majka nego nije ni dobra baka. Jer, očigledno je važniji publicitet koji se postiže ovakvom (proračunatom) ispovijedi od emocionalne spremnosti i reakcije djeteta na prebiranje po obiteljskom smeću.

Istina, djeca trebaju znati kako se roditelji osjećaju i što im se događa – ali samo u onoj mjeri u kojoj to mogu razumjeti i koliko je potrebno da ih ne zavaravamo da je "sve u redu“. Unatoč našoj uobičajenoj predodžbi da djeca koješta "moraju shvatiti" i prihvatiti, ne treba zaboraviti da ona uvijek i jedino žele povezanost, sklad i ljubav u obitelji – čak i onda kad prihvaćaju naše probleme, raspad braka, traume itd. Tako da dijeliti s njima ono što nas tišti nije nipošto isto kao dijeliti to s prijateljem ili nekom drugom odraslom osobom. A pogotovo je delikatno dijeliti s njima svoje smeće iz prošlosti, događanja koja ni mi nismo shvaćali kad su nam se dešavala (a pitanje je koliko ih i danas shvaćamo).

Svakako, ovakvo uključivanje djeteta u intimno-javne obiteljske rasprave teško da se može drugačije okarakterizirati osim kao emocionalno zlostavljanje i iskorištavanje vlastitog djeteta radi publiciteta, stjecanja veće popularnosti, i napajanja svog (bezobzirnog) ega.

Druga medijska "poslastica" je odgovor koji Willow daje na majčino pitanje bi li promijenila išta u svom životu: "Ako bih morala promijeniti nešto u svom životu, to bi vjerojatno bilo da ne budem slavna." 

Čini se kao neobična izjava za dijete koje uživa blagodati slave. Ali je i razumljiva, budući da je slava jedino što mu se prezentira kao stvarnost (biti = biti slavan, iznad drugih, u strahu za vlastitu sigurnost, okrenut uspjehu i karijeri itd.), a ono se u tome ne osjeća dobro – jer mu nešto ipak nedostaje (pa misli da je to zbog slave).

Iako se Jada odmah potrudila ukazati na pozitivnu stranu slave izjavom: ako nisam slavna "onda ne mogu pomoći ljudima onoliko koliko mogu kad sam slavna" – što je čisti primjer sapunanja mozga (i zapravo laž i ucjena) – to, izgleda, nije razuvjerilo dijete i otklonilo njegov osjećaj da više od slave treba nešto drugo (samo što majka zaokupljena željom da pomaže svijetu nije čula da njeno vlastito dijete također treba pomoć).

Naime, nakon odbavljenog medijskog prezentiranja "otvorene obiteljske komunikacije" koja bi trebala biti uzor svima, Willow je (slijedeći već pripremljen scenarij "spontanosti" ili ne, svejedno) zatražila nastavak razgovora, u kojem se rasplakala.

 

Jedan (mali) dio medija povezuje djetetovo plakanje s emocionalnim stresom zbog otkrivenih mu "obiteljskih tajni“ koje ono nije u stanju tako lako shvatiti ni prihvatiti. Međutim, meni se čini da je pravi razlog to što je taj razgovor, ma kako idiotski i povrjeđujući za dijete, zapravo bio okidač koji je dijete suočio s onim što ga najviše boli – s osjećajem nedostatka istinske bliskosti i ljubavi.

Uvijek mi je teško kad čujem neko dijete kako plače (jer plač ukazuje na bol, na nedostajanje nečega i buduće ožiljke "na duši“, pa i onda kad se radi o razmaženoj djeci). A gledati dijete koje dvije bliske odrasle osobe puštaju da plače i emocionalno se slama pred kamerama – da bi one stekle važnost, popularnost i zaradu – izaziva mi duboku uznemirenost, mješavinu tuge, odvratnosti i zabrinutosti.

 

Zato mi je taj drugi video, nazvan "Red Table Talk Exclusive" (makar bi mu bolje pristajao naziv "Ekskluzivna neosjetljivost"), bilo teško pretočiti u riječi. Kako na sažeti način ukazati na uobičajene mentalne i emocionalne manipulacije kojima podvrgavamo svoju djecu (i sebe, naravno)? Je li moguće bolje sročiti ono što sâmo dijete kaže jasno i snažno, a svejedno ga nitko ne sluša?

Frapantno je da dijete jasno kaže čime je potreseno: "Ja strašno volim kad smo zajedno. Volim male stvari koje možemo činiti... Bez ikog drugog. Samo mi... To se nikad prije nije dogodilo." ("Samo mi" znači: bez kamera i publike, bez korištenja intime za samo-reklamu!) A to bude dočekano kao zanimljivo "otkriće“ i poticaj da "treba pokušati razmisliti“ kako bi se "možda“ nešto takvo upriličilo za Majčin dan (?!).

Frapantno je također da dijete jasno kaže što ga muči i što želi više od svega: "Ja vas nikad nisam stvarno upoznala... Ja želim nastaviti razgovarati... Osjećam da sam došla do točke na kojoj znam što želim raditi. Ništa od tih drugih stvari: snimanje, klavir, ples; sve to može ići kroz prozor. Ja želim upoznati pravu Jadu i pravu baku."

A onda se djetetova "ispovijed“ – o tome kako ju je potresao neočekivan osjećaj istinske povezanosti, bliskosti, fizičke i psihičke prisutnosti, i kako je upravo to ono što joj nedostaje – uzima s poznatim nadmoćnim stavom odraslih koji "znaju" više i bolje od onoga što dijete priča, s vidljivom emocionalnom distancom (kojom se ove obje žene zapravo štite od daljnjih povreda), i k tome još zloupotrebljava za vlastitu medijsku promociju.

Iskreno, mučno mi je gledati te dvije žene kako se smiju (kao da dijete priča viceve), prikrivajući tako svoje emocionalne slabosti i ujedno lažirajući nadmoć onih koji "znaju", imaju "bogato" iskustvo odraslih. A pri tom se dijete koje se iskreno trudi nešto reći – da bi zadivilo odrasle i tako pridobilo njihovu ljubav – prividno (lažno) tretira kao "ravnopravno", dok ga se zapravo omalovažava i izruguje.

Smijeh tih žena doima se morbidno, kao i njihove najave da su priznanja o drogiranju i zanemarivanju majčinske odgovornosti tek "vrh brijega" te da će djetetu sada kad je "pokazala spremnost" (s 11 godina!) ispričati i ostatak svojih horor životnih priča.

Izgleda da Willow (eng. vrba), koja je samo obično dijete željno ljubavi i topline uzajamnosti kao i svako drugo dijete, ima puno razloga da bude weeping willow (žalosna vrba).

Ono, međutim, što je još više zastrašujuće od sadržaja ovog videa je činjenica da je on na YouTube-u i većini web stranica prihvaćen sa skoro sto postotnim oduševljenjem gledatelja – kao "divan, iskren obiteljski razgovor", uz žaljenje što oni doma nemaju takvu sjajnu komunikaciju i tako bajne obiteljske odnose, i s nadom da će to i drugi slijediti.

Kroz to je vidljivo kako odrasli općenito (ne samo celebrityji) ne čuju – ili ne žele čuti – što djeca govore, ali isto tako i u kolikoj mjeri ljudima danas nedostaje iskustvo istinske komunikacije, bliskosti i ljubavi – tako da se čak i za očite privide svega toga smatra da su "super“ i da je to život u svom punom sjaju.

Eva Longoria kao producentica i provodadžinica

Nakon uloge života u TV seriji "Očajne kućanice", Eva Longoria želi sve svoje talente, prije svega sklonost kontroliranju i šefovanju, iskazati kao producentica.

"37-godišnja glumica otvorena je za nove uloge", prenosi ShowbizSpy, ali je više uzbuđuje pomisao da svoje iskustvo proširuje kao producentica.

"Volim biti iza scene", kaže Eva. "Kao glumac ne kontrolirate ništa osim glumačke izvedbe. Ne montirate, ne režirate, ne gradite setove, ne pišete i nemate nikakvu kontrolu nad rezultatom." Za razliku od toga, "kao producent imate puno kontrole, a ja sam pomalo control freak. Stvarno volim šefovati. I doista uživam biti iza kamere, pa ću definitivno više to raditi."

Dakle, možemo očekivati da Eva uskoro počne pisati scenarije, režirati, montirati i naveliko producirati filmove. 

Po nekima, posao producenta nije baš lagan. Britanski producent Julian Wint kaže: "Od prve skice scenarija, kroz sve faze produkcije, do konačne montaže, uspjeh ili neuspjeh filma u velikoj mjeri ovisi o producentu. Iskustvo u tom području ne dolazi preko noći. Ono proizlazi iz dugogodišnjeg kreativnog i tehničkog umijeća, a nadasve iz ljubavi prema tom poslu i svemu što ide uz to."

 

Sve to ne bi trebao biti nikakav problem za kompetentnu Evu. Što se pisanja tiče, tu svakako ima iskustva jer je lani već izdala svoju prvu knjigu – kuharicu "Eva's Kitchen: Cooking with Love for Family and Friends". (Pri tom je potvrdila umijeće ne samo kulinarskog nego i tržišnog kuhanja jer –  tko ne bi kupio knjigu za "kuhanje s ljubavlju za obitelj i prijatelje"?!)

U montaži također ima puno iskustva budući da izvrsno montira svoje tijelo u prostor, kreirajući beskrajne varijacije izazovnih, seksi poza, po čemu je i stekla veliku popularnost. 

Osim po "hot" fotkama, Eva je poznata i po ulozi u diljem svijeta omiljenoj TV seriji "Očajne kućanice".

Serija se rastezala kroz osam sezona, da bi upravo prije nekoliko dana došla svome kraju. Gledatelji su se valjda zasitili tračeva, intriga i tajni iz predgrađa, a istovremeno su troškovi snimanja porasli zbog sve većih produkcijskih izdataka i honorara glavnih glumica.

Na snimanju zadnje epizode Eva se rasplakala. A kako i ne bi? Po toj ulozi je i poznata kao glumica. Par filmova koje je uz to snimila (kao Karlitina tajna, Sentinel, Samo preko nje mrtve) ocijenjeni su kao osrednji uradci i na osnovu njih vjerojatno ne bi stekla zavidno glumačko ime. 

Iako može izgledati da je osam godina glumila samo jedan lik, Eva je nedavno izjavila kako je zapravo šokirana transformacijom svog lika koji od "sebične, nezrele, samožive žene i grozne supruge koja ne želi djecu, evoluira u majku punu ljubavi i suprugu koja pruža toplinu doma i podršku. To stvarno pokazuje kako ne znate gdje će vas život odvesti." (ShowbizSpy)
Tako je Eva – iznenađena, naizgled banalnom, činjenicom da ljudi odrastaju i sazrijevaju – objasnila kako je glumeći jedan lik zapravo glumila više likova i stekla raznovrsno glumačko iskustvo. A s obzirom da je za tu ulogu u posljednjoj sezoni bila plaćena oko 400.000 dolara po epizodi i da je zato jedna od najviše plaćenih TV glumica, moglo bi se zaključiti da je njena gluma i vrlo kvalitetna (iako jedino ona od glavnih glumica u seriji nije nikad nominirana za Emmy nagradu).

Osim navedenih iskustava i snažne želje za kontroliranjem i komandiranjem, Eva ima još jedan argument koji potvrđuje kako je kao stvorena za producentski posao.

"Razlog zbog kojeg volim producentski posao leži u tome što imam vrlo jak poslovni um, dakle volim stavljati dijelove u cjelinu. Sviđa mi se kreativan proces." (ShowbizSpy).

Ajde, nećemo biti cjepidlake pa primijetiti da voditi posao nije isto što i slagati lego kockice i da kreativnost i biznis nisu identični. Međutim, zanimljiv je podatak da su dva od tri poduhvata Evinog poslovnog uma lani propala, tj. bankrotirala. Njen restoran i noćni klub "Beso" iskreirali su u dvije godine rada dug od oko 5,7 milijuna dolara (gubeći 76.000 dolara mjesečno), a pri tom je Evi ostao i dug od 4 milijuna dolara posuđenih za otvaranje tih poslovnih kreacija.

Ali, možda se njen "jak poslovni duh" naknadno iskazao, i to u onome u čemu je Eva više nego kompetentna. Naime, kako bi spasila reputaciju restorana i potaknula ljude da ga ponovno posjećuju, snimila je u njemu svoje seksi fotke i objavila ih na Twitteru i Facebooku.

Odličan poslovni potez, nema što! I primjeren Evi. Kad bi se npr. Bill Ford slikao polugol u nekom svom autu, sigurno bi izazvao podsmijeh; zato on, jer nema lijepo i zamamno tijelo, mora kreirati financijsko-ekonomska rješenja za održanje svog biznisa.

Da želja za osvajanjem producentskog poziva nije tek hir i način bogaćenja seksi glumičice, potvrđuju neki dosadašnji Evini producentski zahvati (Karlitina tajna, sapunica Gospodarica tvog srca), kao i upravo pokrenute pripreme za novi TV show pod nazivom "Ready for Love" ("Spremni za ljubav"), koji će se prikazivati ove zime a u kojem je Eva spiritus movens i jedan od izvršnih producenata.

 

Za svoj show, s konceptom "tražim partnera", Eva je osobno "odabrala tri uspješna i zgodna muškarca koji su posvećeni traganju za pravom ženom s kojom bi podijelili život" (NBC Official Site).

Pripremni dio showa počinje "nacionalnom potragom za potencijalnim savršenim partnericama za svakog muškarca, a zatim prelazi u romantično putovanje koje će kombinirati elemente natjecanja u studiju i reality showa". 
U natjecateljskom dijelu će "žene koje ne uspiju uspostaviti vezu s odabranim muškarcima biti poslane kući", da bi "potraga za ljubavlju kulminirala u intenzivnom finalu, kad će muškarci konačno odabrati svoje tri žene i zajedno s njima odlučiti žele li se zaručiti, oženiti ili jednostavno živjeti happily ever after."

Producentica Eva poziva sada sve zainteresirane žene diljem Amerike da putem svojih Facebook profila sudjeluju u njenom showu "i saznaju kako je lako pronaći pravu ljubav". (To vjerojatno isključuje one emancipirane koje su odavno prestale misliti da je muškarac taj koji bira, dok žena mora zadovoljavati njegove kriterije i uvjete, pa će takve morati tražiti "pravu ljubav" nekim drugačijim putem.)

Budući da smo utvrdili kako Eva ima sve kvalifikacije – a ne samo seksi imidž i pretjeranu medijsku reklamu – koje su važne za posao producenta, ovdje ostaje malčice spornim koliko je ona uzorita savjetnica za ljubavne veze, budući da iza nje stoje dva propala braka (s Tylerom Christopherom, 2002–2004, i s Tonyem Parkerom, 2007– 2011) i jedna nedavno propala ljubavna veza (s Eduardom Cruzom, 2011–2012).

Eva i Tyler Christopher

Eva i Tony Parker

Eva i Eduardo Cruz 

Možda Eva nije uspjela održati svoje ljubavne veze zato što smatra da su za ženu najvažniji zavodljivost i moć manipuliranja muškarcima:

"Volim biti žena. Volim zavodljivost kojom zračimo​​. Ali najbolje u tome što si žena je moć koju imamo nad muškarcima." Ili: "Ja sam nevjerojatna na spojevima; pobrinem se da dobro izgledam, rado saslušam što muškarac ima za reći i potrudim se da večer prođe u smijehu" (što je u skladu s objašnjenjem kako je prestala biti "ružno pače": "Morala sam raditi na svojoj osobnosti da bi me ljudi zavoljeli. Shvatila sam da je lako navesti ljude da se smiju i zato sam uvijek bila vrlo popularna.“) 

 

 

Lako je moguće da s takvim stavovima Eva ne uspije podučiti žene "kako je lako pronaći pravu ljubav" (pogotovo ako ih uputi da raditi na "svojoj osobnosti" znači dotjerati se i glumiti ulogu kojom ćeš zavesti nekoga), pa "happily ever after" ispadne kao par godina strasnog plutanja po površini i uzajamnog pretvaranja.

Ali ta mala nesavršenost Eve kao producentice i kreatorice showa vjerojatno neće umanjiti njegovu popularnost. Pogotovo zbog njenog dubokog uvjerenja da je "svaki novi dan nova pobjeda" i da treba "vjerovati u ljubav" – što god to značilo!

Svakako, čini se da ne možemo baš očekivati da Eva kao producentica postane novi Dino De Laurentiis ili Pedro Almodóvar, nego prije još jedna Kim Kardashian. Ali jedno je sigurno: kakva god da bude, navest će nas da se smijemo.

Gola Bar Rafaeli ili "Caričino novo ruho"

Manekenka Bar Rafaeli predstavljena je nedavno kao inspiracija i dizajnerica ekskluzivne kolekcije donjeg rublja Under.Me, koje reklamira kao "caričino novo ruho", tj. gola.

– Zašto gola? – pita se manjina naivnih i/li puritanski nastrojenih. Većina, naime, zna da je golotinja, tj. sve što podsjeća na seks, ono što najbolje prodaje robu. Bilo koju. Mogla je Rafaeli gola reklamirati i žitne pahuljice, lustere, motokultivatore, fotokopirne uređaje, mačju hranu ... Sve osim proizvoda za djecu, jer djecu učimo da je golotinja "sramotna“ (da bi onda postali gorljivi konzumenti pornografije i prijemčivi, "otvorena uma", ne samo za reklame nego i sve druge sadržaje – glazbu, literaturu, filmove itd. – koji sadrže golišave likove).

Većina (poglavito muškog roda) je i oduševljena što je Rafaeli gola i svejedno im je što reklamira. 

A što nam to sada reklamira zgodna izraelska manekenka, poznata po svojoj sklonosti golišavosti i kao jedna od bivših cura neosvojivog Leonarda DiCapria?

U promotivnom videu koji je podigao medijsku prašinu, ona (između ostalog) reklamira novi brand donjeg rublja under.me koji je sama "inspirirala i dizajnirala".

Tako se Bar pridružila ekipi svestrano orijentiranih slavnih imena. Malo je vjerojatno da ćemo ikada saznati stoje li ispod njih (under them) neki anonimni ghost-likovi s obrazovanjem, znanjem i sposobnostima da profesionalno odrade posao – omogućujući slavnima da postanu još slavniji (i potvrđujući under-over man društveni hijerarhijski koncept). Ti skriveni ionako ne "lansiraju" brand. Njega u naše mozgove lansira npr. Bar Rafaeli, bolje rečeno: korištenje njenog imena, ili još bolje: njenog tijela. 

Jer, što može bolje u glavu potrošača urezbariti "brand awareness" – tj. omogućiti prisjećanje i prepoznavanje "kvalitete" – od golog tijela Bar Rafaeli?! S obzirom da je brand ideja proizvoda (a ne sam proizvod), apstrakcija koja u svijesti potrošača funkcionira po metodi Pavlovljevih refleksa, jasno je da će svaka sličica Rafaeličine stražnjice potaknuti želje potrošača za njenim gaćicama. 

Rafalečina ekskluzivna kolekcija under.me sadrži žensko i muško donje rublje, s nazivima "under.her“ i "under.him“. Nazivi su, naravno, smišljeni da uključuju određene, slojevite asocijacije kupaca, prvenstveno na "omiljene poze" – koje u varijanti "under him" podržavaju tradicionalni mačizam, dok u varijanti "under her“ podržavaju emancipaciju, shvaćenu kao "sad ona ima kontrolu i nadmoć". 
Obje under linije promovira Bar u crno-bijelim spotovima, u crno-bijelom rublju – ili bez njega.

"Under.her" promotivni video izazvao je manje medijske pažnje, valjda zato što u njemu nema naročitih senzacija (osim same Rafaeli, naravno). Tu je ona obučena u bijeli "kompletić“ te skakuće po teniskom terenu, namješta neposlušne gaćice i tu i tamo odlučno zamahuje reketom. A sve to popraćeno je pjesmicom u kojoj nas muški glas uvjerava: "If you’re feeling under pressure, these pants will keep you fresher.” 

Veliku pažnju i salvu medijskih napisa izazvao je drugi promotivni video, "under.him", u kojem Rafaeli reklamira muško rublje – gola. Zapravo, nije cijelo vrijeme gola. U većini kadrova ona (u crnoj V-majici, gaćama i čarapama) izvodi razne stereotipno muške kućne aktivnosti: kosi travnjak, čisti bazen, puši cigaru, zamahuje bejzbol palicom, pa i šakama uz boksačku video igru. Ti kadrovi ispresijecani su kadrovima drugovrsnih aktivnosti – onih koje ispunjaju muške snove i želje – a u kojima Rafaeli leži na krevetu, u kadi, pokazuje dijelove obnaženog tijela dok se presvlači i konačno: stoji gola pred ogledalom (pri tom su bradavice i međunožje pomno skriveni pogledu, jer valja paziti da se ne prijeđe "granica pristojnosti“ i tako zezne biznis, tj. izgubi dio kupaca; premda "unutar granica" ostaju očito sugestivni prizori ležanja u kadi ili na krevetu i pušenje cigare).

Neki kažu da "nije novost vidjeti supermodela kako gol pozira na crno-bijelim art fotografijama, ali kada reklamira novu liniju donjeg rublja, ima smisla da nosi odjeću" (tportal). 
A zašto bi imalo smisla? Kojeg smisla? Pa tko još misli da je smisao u proizvodu, njegovoj kvaliteti i korisnosti za nas, a ne u prodaji?!

Zapravo, ovaj promotivni video toliko podsjeća na priču "Carevo novo ruho" da bi ga se moglo nazvati "Caričino novo ruho".

Svi znaju Andersenovu priču o caru kojeg su dvije varalice uvjerile da će mu istkati tkaninu za odijelo koje se "samo zamisliti može", tj. koje je "nevidljivo za svakog tko nije sposoban za svoju službu ili je neoprostivo glup". A onda, da ne bi ispao nesposoban i glup, sav narod, na čelu s carem, divi se nečemu čega nema. Sve dok jedan klinac, bistar i iskren (kakva već jesu djeca) ne povikne: "Pa car je gol!", na što i narod odluči da se neće više praviti glup da ne bi ispao glup te konačno odbije prihvaćati iluziju, tj. lažnu stvarnost.

Priča u under.me videu razlikuje se od ove klasične u nekoliko sitnih detalja. Glavni lik je carica, a ne car (živjela emancipacija!), i ona zna da na sebi nema ništa – ali to je baš ono što hoće jer time od naroda dobiva više lajkova, a i više para. Dalje, ovdje se ne radi samo o dvije obične varalice nego o dvije poveće industrije, medijskoj i modnoj (a može biti i bilo koja druga), koje narodu prodaju iluziju nečega – life style! – i koje njime majstorski manipuliraju računajući na njegove (isprogramirane) sklonosti prema golotinji, markicama proizvoda kao statusnim simbolima i, mora se reći, prihvaćanju svega i svačega bez puno razmišljanja (ili razmišljanja uopće). Konačno, u ovoj priči nema bistrog djeteta da razbuca iluziju i prodavanje magle; ono sad sjedi pred kompjutorom i gleda porniće.

I dok je narod zaokupljen razgledavanjem i komentiranjem gole Rafaelice, mediji i proizvođači novog ruha maestralno profitiraju.

Golotinja kao provokativna, "neprilična" ali izazovna tema, odnosno seks u reduciranoj (a moglo bi se reći i iskrivljenoj, pervertiranoj) varijanti – samo kao hormonalno-nagonska "akcija", i kao nešto "nepristojno", "sramotno", tabu, neiscrpan je materijal medijskih "senzacija", izvor veće zarade medija i ujedno ono razumijevanje/prihvaćanje nagosti i seksa koje mediji plasiraju.

S druge strane, proizvođači ove "ekskluzivne kolekcije" također zadovoljno trljaju ruke jer Rafaelicom (tj. golotinjom, seksom) hipnotiziran narod kupuje ne samo robu koju stvarno proizvode – obične muške i ženske gaće i majice – nego i mnogo više od toga.

Na web stranici under.me nalazi se poetičan, vrlo promišljen i zanimljiv opis svega što se tamo prodaje:

"Donje rublje nikad ne bi smjelo vikati, nego šaputati. (...) Naše donje rublje, koje je nadahnula i dizajnirala Bar Refaeli, sažetak je njezina nenametljiva stila i njene ljubavi prema prirodnom i nekićenom. (...). Naša je filozofija da kad je ono jednostavno dobro izvedeno, onda nema potrebe ni za čim drugim.
U under.me cjelokupni pristup – i svaki proizvod koji kreiramo – inspiriran je našim nepokolebljivim uvjerenjem da je iskrena jednostavnost, a ne pretjeranost, vrhunski luksuz.
Nenametljiv. Nepatvoren. Under.me. 

Tri su čarobne riječi koje se višestruko ponavljaju u ovom tekstu (i u tekstu "Od Bar"): "understated" – nenametljiv, suzdržan, obuzdan, ograničen;  
"unadulterated" – bez primjese, čist, nepatvoren, nepokvaren, jednostavan, istinit, prirodan, potpun, savršen; i "under me" – izraz koji nema smisleno doslovno značenje (jer rublje nije "ispod mene“; više smisla ima slogan "under.me – simply me", makar je i to u varijanti Bar Rafaeli, "ispod moje odjeće stojim prava ja", koliko patetično i površno toliko i dvojbeno, tj. besmisleno).

"Under.me" – osim seksualne aluzije (u smislu under her, under him) – sadrži i igru riječima: stand under – understand (shvatiti, saznati, razumjeti, misliti, u-vidjeti).

Dakle, under.me ne prodaje samo rublje. Nego uz gaće i majice gratis dobivamo iluziju da nam to rublje daje jednostavnost, prirodnost, čistoću, nepatvorenost, iskrenost, autentičnost i ujedno jebozovnost. Pri tom nas se poziva da razumijemo, uvidimo koje nam se sve kvalitete nude, da to zapamtimo i da se, štoviše, pretplatimo na kupnju istih paketića čarobnog veša.

A najviše od svega vjerojatno bismo trebali nesvjesno prihvatiti under – über(mensch) hijerarijski socijalni model te zapamtiti da moramo biti nenametljivi, suzdržani, ograničeni – under.control.

Kupujući raznu robu koja sadrži neku "filozofiju“, zanimljive ideje i (subliminalne) poruke, mi dobivamo osjećaj da nas baš ti proizvodi – gaće, automobili, luksuzne torbice, cipele, mirisi itd. – čine uspješnima, slobodnima, jednostavnima ili bogatima, snažnima, privlačnima, drugačijima, potpunima... A time, zanimljivo, i sami na sebe stavljamo "carevo novo ruho“ te od sebe također radimo brand: homo stupidus.

Svestrana Victoria Beckham dizajnirala novi Range Rover

Victoria Beckham je nevjerojatno talentirana i svestrana. Poznata kao pjevačica, uspješna modna dizajnerica, poslovna žena, model, glumica, spisateljica, a uz to uzorna majka, savršena supruga i odlična kuharica, Posh se nedavno potvrdila i kao dizajnerica automobila. 

Ne radi se naravno o bilo kakvim automobilima, za koje su dovoljni obični profesionalni dizajneri, nego o specijalnom, luksuznom izdanju Range Rovera Evoque.

Naime, usporedo s plasiranjem svog najmanjeg terenca (koji je osvojio brojne titule kao "naj" automobil godine), tvrtka Land Rover uposlila je lani Victoriju Beckham na mjesto rukovoditelja kreativnog dizajna. Rezultat suradnje gđe Beckham i dizajnerskog tima Land Rovera je ekskluzivan model s njenim potpisom, koji će biti proizveden u svega 200 primjeraka a koštat će 80.000 funti.         

Victoria je izjavila da je prije početka rada "napravila opsežna istraživanja“ guglajući dizajne "jahti, luksuznih zrakoplova i starih automobila", da bi time inspirirana mogla dizajnerskom timu skicirati svoju "ljubav prema bezvremenom i klasičnom dizajnu". Pri tom ju je također vodila želja da "njen suprug David bude ponosan vozeći ovaj automobil".

Unutrašnjost automobila krase kožna sjedala – mekana poput luksuznih ženskih torbica, koja su ukrašena "bejzbol obrubom“ – što im dodaje sportski, tj. čvrst, "muški" štih. I unutrašnji i vanjski dijelovi obogaćeni su ružičasto-zlatnim detaljima po uzoru na Victorijin Rolex, koji je već na prvom sastanku fascinirao Land Roverovog direktora za dizajn Gerryja McGoverna zbog sklada suprotnosti "muškog sata i vrlo elegantnog, ženstvenog zgloba". Konačno, tamna boja automobila i zatamnjena stakla stvaraju dojam sigurnosti i odlučnosti, baš kao i naočale na Victorijinu licu.

Dakle, auto ima očiti osebujan Victorijin pečat u tome što spaja elemente tzv. visoke mode i sporta, "ženstvenu i muževnu stranu", te ispunjavajući njenu želju da se svatko tko u njega sjedne "osjeća posebno i snažno zbog njegove kvalitete i izrade". Osnaženi vlasnici će uz automobil (osim potvrđivanja muževnih/ženstvenih karakteristika i diskretne psihoterapije) dobiti i set dizajnerskih kofera te etui za priručnik s potpisom "Posh Spice".

Za pretpostaviti je da je "modna ikona“ više nego dobro plaćena za ovaj (inače složen i zahtjevan) posao industrijskog dizajnera jer je britanskoj tvrtki Land Rover (sada, zanimljivo, u vlasništvu indijskog Tata Motorsa) omogućila da svoj "posh“ (otmjen, elitni) auto s njenim imenom prodaje za dvostruku cijenu od osnovnog modela, koji košta 28.000 do 44.000 funti. Ciljana skupina kupaca su bogati Kinezi, koji će sebi uz nekog Van Gogha spremno pribaviti još pokoji skupi evropski statusni simbol.

Kako su sve manje razlike u mehaničkim komponentama, najvažnija osobina automobila postaje dizajn.Stoga proizvođači očajnički trebaju one (bili oni dizajneri ili ne) koji će im osigurati konkurentnost nekim "neviđenim“ kreativnim rješenjima. Takva rješenja moraju ne samo dati automobilu poseban, "individualan“ izgled nego i inkorporirati u njega određene ideje – individualizma, slobode, uspjeha, luksuznog stila života itd. – koje će ga prodavati. 

Upravo zato je Victoria Beckham odličan odabir za dizajnersko lice. Bivša članica popularne grupe Spice Girls, supruga slavnog nogometaša, uspješna modna dizajnerica i "kraljica stila" – sve svoje društveno priznate kvalitete prenosi na brand. Osim toga, s bogatim iskustvom kreiranja odjeće za vazda nove sezone, može i ovdje lansirati, jedan za drugim, "model nove sezone“ automobila koji će nadmašiti "model prošle sezone“. Kad se tome doda njen neosporan marketinški talent, jasno je da bi ona, i da ništa značajno ne radi, samo svojom prisutnošću uvelike doprinijela prodaji ove velike skupe igračke.

 

Svakako, ovaj posao pokazuje da nema kraja Victorijinoj talentiranosti i svestranosti. Ona doista izgleda kao "jack-of-all trades” (onaj koji zna sve zanate), kako joj tepaju britanski mediji; skoro kao moderna, ženska verzija renesansnog l'uomo universale.

Kao što je svima poznato, svoju je kreativnu karijeru započela kao članica pop grupe Spice Girls. A nakon raspada grupe i pokušaja solo pjevanja kreativno se preobrazila u model, dizajnericu, spisateljicu i poslovnog mogula, te u odanu suprugu i majku.

U svijet mode ulazi 2000. godine kroz vrata za modele. No uskoro dizajnira "limited-edition" liniju traperica za Rock & Republic, da bi zatim pokrenula svoj traper brand "dvb Style" i od 2008. počela s vlastitom modnom kolekcijom – uspinjući se sve više kao "modna ikona“ (zbog čega se vjerojatno i posmrtno grize modni kritičar Blackwell koji joj je dodijelio prvo mjesto na svojoj listi najgore odjevenih osoba 2007. godine). 

Njen dizajnerski opus, osim odjeće, uključuje i vlastitu liniju sunčanih naočala (nazvanih, naravno, "dvb naočale") te luksuzne ručne torbice i nakit. Sve te kreacije, kažu poklonici Victorijinog imena, krase originalnost, elegancija i ekskluzivnost, što se očituje u ekskluzivnim cijenama.

Beckhamovi su (kao par) dizajnirali i niz parfema, praćenih promotivnim materijalima s provokativnim "intimnim" fotografijama koje pozivaju kupce da omirišu i slijede ženstvenost/muževnost, ljubav i strast kakvu oni imaju i svima ponosno prodaju.

Tako je poduzetna Victoria u modni biznis pogurala i svog supruga Davida, koji više nije poznat samo kao vrhunski nogometaš nego i kao mljac, mljac model i, naravno, dizajner.

Čini se jedino da bi David mogao odustati od golišavih poziranja, kako je nedavno izjavio, zato što je njegovoj dječici neugodno da ga svugdje viđaju intimno izloženog (a možda mu je neugodno i zbog ona dva nevoljna slikara koji su morali oslikati divovski mural na Manhattanu, i to ciglu po ciglu, dio po dio njegovih muževnih tjelesnih atributa – koji prodaju "funkcionalne i udobne" H&M muške gaćice).

Svestrana i poslovno poduzetna Victoria uspješno se snašla i u filmskim i spisateljskim vodama.

Osim uloge u filmu Spice World, snimla je pet TV "reality“ dokumentaraca: Victoria's Secrets (2000), Being Victoria Beckham (2002), Real Beckhams (2003), Full Length & Fabulous: The Beckhams' 2006 World Cup Party i Victoria Beckham: Coming to America (2007). Svi su postigli visoku popularnost jer su beskrajno zanimljiva sadržaja, mada ga neki nazivaju "orgijom samo-zadovoljenja" (The New York Post).

Kao spisateljica potpisuje dvije knjige: autobiografiju Learning to Fly (2001) i modni priručnik That Extra Half an Inch: Hair, Heels and Everything In Between (2006), koje su munjevitom brzinom postale bestselleri. (Ne treba ni spominjati da je nakon toga i David također postao pisac, i to priča za djecu o nogometu.)

Uz knjige je inače vezana i jedna mala nezgoda. Naime, jedan je španjolski novinar 2005. bezobrazno citirao Victoriju da je tobož rekla: "Nikad u životu nisam pročitala knjigu". Ona je kasnije razjasnila da se radilo o pogrešnom prijevodu intervjua sa španjolskog te da je ona zapravo rekla da nikad nije imala vremena završiti čitanje knjige jer je uvijek bila previše zauzeta brigom oko svoje djece.

  

No, bezobrazni novinari svašta pamte. Tako su npr. zapamtili i da je Victoria svojevremeno rekla: "'Jedino što znam kuhati je mljeveno meso, što je ironično jer sam vegetarijanka. Ali volim calzone i lazanje koje sam kuhala svaki dan u Španjolskoj, tako da su David i dečki živjeli četiri godine na mljevenom mesu." A onda su se čudili drastičnoj promjeni njenih kuharskih sposobnosti kad je ove godine na svom Twitter profilu pokazala fotografiju uskršnjih kolačića i čokoladnih figurica s tekstom ''Uskršnji cup cakes s Romeom i Harper!". (Dakako, ima i slika žutih čokoladnih pilića, sve upakirani u celofan s mašnicama, uz koje piše: "Tata je za Harper napravio čokoladne piliće!".)

   

Eto, kad netko misli da može sve, onda stigne biti i kreativna poslovna žena i savršena supruga i super-mama. 

Pri tom se naravno žena naradi i umori, a nekad štogod i zaboravi ili previdi. I nije fer da joj novinari to stavljaju pod nos. 
Svoju neuviđavnost pokazali su i nedavno, prilikom Victorijinog objašnjenja za Daily Mirror zašto izgleda umorno: "Ne postoji tim ljudi koji obavljaju poslove za mene... Ja sam zapravo kao svaka druga žena koja radi i koja ima puno djece, nije lako." Bezobrazni novinari opet su se sjetili da tim ipak postoji: dadilja koja je zaposlena još prije rođenja bebe, osobna trenerica, asistentica, vozač, osiguranje od 12 osoba, frizerka, PR i menadžer, te da se baš i ne čini da živi kao i "sve ostale mame".

Eh, nije lako biti svestrano uspješan; nitko te ne razumije.

Kad ju je časopis Glamour 2007. proglasio Ženom godine – zbog "uspješnog održavanja ravnoteže posao/kuća-život i kao uzor u postizavanju svega toga", Victoria je reagirala sljedećim riječima: "Više nemam potrebu biti poznatom, ali upravo mi  je slava omogućila da radim ono što doista volim."

Uz male sumnje u prvi dio njene izjave (o potrebi za slavom), ne izražavajući sumnju u njene brojne talente, moramo se složiti da joj je slava definitivno pomogla da radi ono što voli.

Jedino, čovjeku bude malo žao ako u cijelo toj priči možda postoje i neki ghost-likovi – npr. ghost-pisci, ili ghost-dizajneri, ghost-kuharice, ghost-dadilje itd. – koji stoje u sjeni njenih brojnih postignuća i za čije vrijedne doprinose nitko nikada neće saznati. Ali to je samo ako....