Willow Smith – dječje suze pod krunom slave

Willow Smith, dijete slavnih roditelja, mala pop zvijezda, ponovo je u središtu medijske pažnje, ovaj put zbog suza izazvanih obiteljskim druženjem, naravno, pred kamerama.

Priče o djeci slavnih uvijek me podsjećaju na priče o princezama i prinčevima. U bajkama i u našoj mašti oni su lijepi i bogati, imaju sve što požele, dvorce, krasnu odjeću i sluge, vjenčaju se s onima u koje se zaljube na prvi pogled i s njima onda žive "happily ever after".

Ali takvi prinčevi i princeze žive samo u bajkama (i to kao oličenje želje za životom ispunjenim ljubavlju, srećom i obiljem). U stvarnosti, njihovi životi nisu bili nimalo bajkoviti. Odrastali su bez topline bliskosti i ljubavi, uz dadilje, sluge i učitelje koji su ih pripremali za buduće vladarske obaveze i unaprijed dogovorene brakove. Nitko ih nije pitao, jer to nije bilo važno, kako se osjećaju, koga/što žele i vole. Princeze su nerijetko udavane za znatno starije, glupe, nasilne, pa i mentalno poremećene tipove, a u takvim brakovima bile su zapostavljane, omalovažavane, silovane i zlostavljane na razne načine – koji ostaju izvan naših predodžbi i želja da živimo "kao princeze i prinčevi".

Na sličan način percipiramo i djecu slavnih. Budući da žive u bogatstvu i slavi, automatski pretpostavljamo da žive sretno i veselo. Eh, je li to baš tako?

Willow Smith, 11-godišnja kćer glumaca Willa Smitha i Jade Pinkett Smith, već je eksponirana u zabavnoj industriji kao pjevačica i glumica, poznata po "otkačenoj" odjeći i frizurama. Neki ju smatraju izuzetno talentiranom, pametnom i zrelom klinkom, dok drugi misle da je mala samo razmaženo, narcisoidno bogato derište koje pjevačku i glumačku karijeru gradi zahvaljujući utjecaju svojih roditelja.

No kakva god da je, Willow je samo dijete. I utoliko je zanimljiva – i rastužujuća – njena reakcija koja je nedavno privukla pažnju mnogih medija.

U prvoj "epizodi" nove internetske video serije (u produkciji Willa Smitha) nazvane Red Table Talks (Razgovori za crvenim stolom), "tri generacije žena – Jada Pinkett Smith, njezina kći Willow Smith i majka Adrienne Banfield-Jones – okupile su se u iskrenoj diskusiji o majčinstvu, kvalitetnom provođenju vremena i slavi.“ (Huffington Post)

Već sam opis, koji prenose svi mediji, izaziva (barem kod mene) čuđenje. Kako "tri generacije žena"? Pa tu su dvije žene i jedno dijete. Dijete koje ima samo 11 godina i koje zato ne možeš tretirati kao da ima emocionalne, psihološke i intelektualne sposobnosti odrasle osobe. Ili možda možeš – tako da ga poništiš, zanemariš onakvog kakvo doista jest, oduzmeš mu pravo da bude dijete, i tretiraš ga samo onako kako tebi odgovara.

Ova "intimna" međugeneracijska brbljaonica izazvala je medijsku pažnju prvo zbog toga što je Adrienne svojoj unuci (i cijeloj javnosti!) "otkrila bolnu obiteljsku tajnu" da nije bila dobra majka i da se drogirala dok joj kćer nije "navršila 17 ili 18 godina života" (godina više ili manje djetetova života nije važna).

Čak i da je ova ispovijest izrečena u nekom intimnom trenutku, teško je za povjerovati da je to baš ono što 11-godišnje dijete želi čuti od svoje bake, što može doista razumjeti i što mu uopće treba. (Očito je da ovu baku nimalo ne zabrinjava zbrka koja može nastati u glavi djeteta jer mu se priča kako je drogiranje loše, a istovremeno mu se "iskrenim ispovijedima" – točnije: rasterećivanjem vlastitog osjećaja krivnje – sugerira da je to jedna od opcija i daje dopuštenje da se i samo tako ponaša "kad loše prevagne nad dobrim", kako kaže rehabilitirana baka.) 
A kad se takva tajna "podijeli" s djetetom pred kamerama, pred milijunima gledatelja, snimajući njegovu reakciju, onda nema mjesta sumnji da Adrienne ne samo da nije bila dobra majka nego nije ni dobra baka. Jer, očigledno je važniji publicitet koji se postiže ovakvom (proračunatom) ispovijedi od emocionalne spremnosti i reakcije djeteta na prebiranje po obiteljskom smeću.

Istina, djeca trebaju znati kako se roditelji osjećaju i što im se događa – ali samo u onoj mjeri u kojoj to mogu razumjeti i koliko je potrebno da ih ne zavaravamo da je "sve u redu“. Unatoč našoj uobičajenoj predodžbi da djeca koješta "moraju shvatiti" i prihvatiti, ne treba zaboraviti da ona uvijek i jedino žele povezanost, sklad i ljubav u obitelji – čak i onda kad prihvaćaju naše probleme, raspad braka, traume itd. Tako da dijeliti s njima ono što nas tišti nije nipošto isto kao dijeliti to s prijateljem ili nekom drugom odraslom osobom. A pogotovo je delikatno dijeliti s njima svoje smeće iz prošlosti, događanja koja ni mi nismo shvaćali kad su nam se dešavala (a pitanje je koliko ih i danas shvaćamo).

Svakako, ovakvo uključivanje djeteta u intimno-javne obiteljske rasprave teško da se može drugačije okarakterizirati osim kao emocionalno zlostavljanje i iskorištavanje vlastitog djeteta radi publiciteta, stjecanja veće popularnosti, i napajanja svog (bezobzirnog) ega.

Druga medijska "poslastica" je odgovor koji Willow daje na majčino pitanje bi li promijenila išta u svom životu: "Ako bih morala promijeniti nešto u svom životu, to bi vjerojatno bilo da ne budem slavna." 

Čini se kao neobična izjava za dijete koje uživa blagodati slave. Ali je i razumljiva, budući da je slava jedino što mu se prezentira kao stvarnost (biti = biti slavan, iznad drugih, u strahu za vlastitu sigurnost, okrenut uspjehu i karijeri itd.), a ono se u tome ne osjeća dobro – jer mu nešto ipak nedostaje (pa misli da je to zbog slave).

Iako se Jada odmah potrudila ukazati na pozitivnu stranu slave izjavom: ako nisam slavna "onda ne mogu pomoći ljudima onoliko koliko mogu kad sam slavna" – što je čisti primjer sapunanja mozga (i zapravo laž i ucjena) – to, izgleda, nije razuvjerilo dijete i otklonilo njegov osjećaj da više od slave treba nešto drugo (samo što majka zaokupljena željom da pomaže svijetu nije čula da njeno vlastito dijete također treba pomoć).

Naime, nakon odbavljenog medijskog prezentiranja "otvorene obiteljske komunikacije" koja bi trebala biti uzor svima, Willow je (slijedeći već pripremljen scenarij "spontanosti" ili ne, svejedno) zatražila nastavak razgovora, u kojem se rasplakala.

 

Jedan (mali) dio medija povezuje djetetovo plakanje s emocionalnim stresom zbog otkrivenih mu "obiteljskih tajni“ koje ono nije u stanju tako lako shvatiti ni prihvatiti. Međutim, meni se čini da je pravi razlog to što je taj razgovor, ma kako idiotski i povrjeđujući za dijete, zapravo bio okidač koji je dijete suočio s onim što ga najviše boli – s osjećajem nedostatka istinske bliskosti i ljubavi.

Uvijek mi je teško kad čujem neko dijete kako plače (jer plač ukazuje na bol, na nedostajanje nečega i buduće ožiljke "na duši“, pa i onda kad se radi o razmaženoj djeci). A gledati dijete koje dvije bliske odrasle osobe puštaju da plače i emocionalno se slama pred kamerama – da bi one stekle važnost, popularnost i zaradu – izaziva mi duboku uznemirenost, mješavinu tuge, odvratnosti i zabrinutosti.

 

Zato mi je taj drugi video, nazvan "Red Table Talk Exclusive" (makar bi mu bolje pristajao naziv "Ekskluzivna neosjetljivost"), bilo teško pretočiti u riječi. Kako na sažeti način ukazati na uobičajene mentalne i emocionalne manipulacije kojima podvrgavamo svoju djecu (i sebe, naravno)? Je li moguće bolje sročiti ono što sâmo dijete kaže jasno i snažno, a svejedno ga nitko ne sluša?

Frapantno je da dijete jasno kaže čime je potreseno: "Ja strašno volim kad smo zajedno. Volim male stvari koje možemo činiti... Bez ikog drugog. Samo mi... To se nikad prije nije dogodilo." ("Samo mi" znači: bez kamera i publike, bez korištenja intime za samo-reklamu!) A to bude dočekano kao zanimljivo "otkriće“ i poticaj da "treba pokušati razmisliti“ kako bi se "možda“ nešto takvo upriličilo za Majčin dan (?!).

Frapantno je također da dijete jasno kaže što ga muči i što želi više od svega: "Ja vas nikad nisam stvarno upoznala... Ja želim nastaviti razgovarati... Osjećam da sam došla do točke na kojoj znam što želim raditi. Ništa od tih drugih stvari: snimanje, klavir, ples; sve to može ići kroz prozor. Ja želim upoznati pravu Jadu i pravu baku."

A onda se djetetova "ispovijed“ – o tome kako ju je potresao neočekivan osjećaj istinske povezanosti, bliskosti, fizičke i psihičke prisutnosti, i kako je upravo to ono što joj nedostaje – uzima s poznatim nadmoćnim stavom odraslih koji "znaju" više i bolje od onoga što dijete priča, s vidljivom emocionalnom distancom (kojom se ove obje žene zapravo štite od daljnjih povreda), i k tome još zloupotrebljava za vlastitu medijsku promociju.

Iskreno, mučno mi je gledati te dvije žene kako se smiju (kao da dijete priča viceve), prikrivajući tako svoje emocionalne slabosti i ujedno lažirajući nadmoć onih koji "znaju", imaju "bogato" iskustvo odraslih. A pri tom se dijete koje se iskreno trudi nešto reći – da bi zadivilo odrasle i tako pridobilo njihovu ljubav – prividno (lažno) tretira kao "ravnopravno", dok ga se zapravo omalovažava i izruguje.

Smijeh tih žena doima se morbidno, kao i njihove najave da su priznanja o drogiranju i zanemarivanju majčinske odgovornosti tek "vrh brijega" te da će djetetu sada kad je "pokazala spremnost" (s 11 godina!) ispričati i ostatak svojih horor životnih priča.

Izgleda da Willow (eng. vrba), koja je samo obično dijete željno ljubavi i topline uzajamnosti kao i svako drugo dijete, ima puno razloga da bude weeping willow (žalosna vrba).

Ono, međutim, što je još više zastrašujuće od sadržaja ovog videa je činjenica da je on na YouTube-u i većini web stranica prihvaćen sa skoro sto postotnim oduševljenjem gledatelja – kao "divan, iskren obiteljski razgovor", uz žaljenje što oni doma nemaju takvu sjajnu komunikaciju i tako bajne obiteljske odnose, i s nadom da će to i drugi slijediti.

Kroz to je vidljivo kako odrasli općenito (ne samo celebrityji) ne čuju – ili ne žele čuti – što djeca govore, ali isto tako i u kolikoj mjeri ljudima danas nedostaje iskustvo istinske komunikacije, bliskosti i ljubavi – tako da se čak i za očite privide svega toga smatra da su "super“ i da je to život u svom punom sjaju.