Jennifer Aniston: Angelina Jolie "može imati" Brada Pitta

Bilo da su mediji sedam godina preuveličavali ili izmišljali "rivalstvo" između Jennifer Aniston i Angeline Jolie oko Brada Pitta, čini se da možemo odahnuti jer će nam – barem što se tiče ovog "ljubavnog trokuta" – prestati ispirati mozgove stereotipima da je za kraj veze "kriva treća osoba", da se za muškarca/ženu "treba boriti" i da se nekoga može "imati".

Razlog tom mogućem obratu leži u činjenici da su Angelina i Brad ("konačno", uzvikuju uglas mediji) obavili zaruke i najavili ženidbu, te ih sada – nakon sedam godina zajedničkog života, dvoje vlastite i četvero usvojene djece – treba tretirati ozbiljno, kao par koji se obvezuje na zajedničku budućnost (dok je ovo sve do sada bilo neobavezno). S obzirom, dakle, na buduću ozbiljnost para Brangelina, bilo bi neumjesno nastavljati sa špekulacijama kome bi Brad mogao/trebao pripadati. Stoga je za očekivati da će prestati i (medijski forsirane) Jenine performanse dostojanstvene žrtve, jer joj je Angelina "razorila" petogodišnji sretan brak i "otela" muža, kao i njene aspiracije za povratom otete imovine (tj. bivšeg muža).

Pod naslovom "Ekskluzivno: Što Jennifer Aniston misli o zarukama Brada Pitta i Angeline Jolie", US Weekly izvještava kako "43-godišnja zvijezda zna da se svi pitaju kako je primila vijest da se njezin bivši suprug Brad Pitt nakon dugo vremena zaručio s Angelinom Jolie". Dok se pitamo kako mudra glumica zna što se mi pitamo, US Weekly nam daje odgovor na svoje/naše pitanje o Jeninoj planetarno zanimljivoj reakciji: "Ona ima osjećaj da ga Angelina može imati."

Kako to "može ga imati"?! Kao da je komad bižuterije, par cipela ili pudrijera? Odnosno stvar – koju netko posjeduje, pa je drugi uzme, da bi poslije dobio dopuštenje da ju zadrži – a ne ljudsko biće koje ima mozak, vlastitu volju, osjećaje i želje?!

Iz te perspektive Brad stvarno izgleda kao praznoglavac bez ikakve samosvojnosti. Tko bi uopće želio biti s takvim tipom kojeg cure otimaju i prepuštaju jedna drugoj kao da je par cipela?

Pa da ti netko uzme psa i da se on odmah sliže s otimačem, umjesto da se vrati k tebi (ako može), sigurno bi bio ljut ne samo na otimača nego i na psa ("izdao me", "ne voli me“; a možda bi se čak upitao jesi li mu bio dobar vlasnik). A za voljenog čovjeka misliš da je ostao uz drugu zato što ga je ona otela, a ne zato što je on sam to htio. Zar "voljeni" zaslužuje manje kredibiliteta od psa glede vlastite volje i osjećaja? 

Uz potpuno suosjećanje s boli onoga koji je ostavljen, mora se ipak reći da pretpostavljati da je moguće da ti netko "uzme“, "otme“ voljenog – a da on to nije htio, nije bio svjestan i nije u tome sudjelovao svojom voljom – znači praviti budalu od sebe i od onoga s kim si bio u vezi.

Preciznije, to znači maestralno lagati sebi i pretvarati se da te drugi nije ostavio svojom voljom (jer mu više nisi zanimljiv, jer te ne voli i ne želi biti s tobom), te da to nije (a jest!) njegova odluka, za koju je on odgovoran.

Isto tako, znači tretirati "voljenog" kao stvorenje bez pameti, volje, morala i istinskih emocija, kojim svatko može manipulirati (pri čemu maksimalno omalovažavaš onoga koga si volio/voliš, a pride i sebe jer si s takvim stvorenjem živio, štoviše, i dalje bi živio).

 

Preusmjeravanje pažnje na treću osobu, koliko god iznimno dobro prihvaćeno u narodnoj retorici, romantici i patetici, zapravo je tipičan primjer skidanja vlastite i partnerove odgovornosti za raspad veze. Tako ne moraš ni slučajno razmišljati o tome kako, zašto se ljubav ugasila a da nisi ni primijetio. Ne moraš se pitati jesi li (kad, zašto) prestao osjećati vlastiti život; je li (kad, zašto) tvoj partner odustao od sebe i postao manje zanimljiva osoba od one u koju si se nekoć zaljubio; jesi li partnera uopće vidio kao živu i zanimljivu osobu (ili samo kao nešto "tvoje“, već poznato); je li te uopće bilo briga ima li ili nema istinske uzajamne ljubavi itd., itd.

Ni s čim od toga ne moraš se opterećivati. Nego lijepo staviš crne naočale pa se kroz njih, umjesto u vlastitu i partnerovu odgovornost za raspad veze, zagledaš u "nekog trećeg" – tko je "kriv" za sve jer je pokvario "idilu".

A taj se zapravo samo našao na mjestu koje je već bilo prazno.

Puno rjeđe se dešava da voljenog poput udara groma pogodi iznenadna neodoljiva strast prema drugoj pa on ode iz solidne veze. Ali i tada on ima mogućnost izbora: da ostane s tobom ili da ode, a nije naprosto pokupljen, "otet", "uzet“. Ako jest, onda – k vragu! – što će ti netko tko "misli“ genitalijama (osim eventualno za seksualnu potrošnju, dekoraciju i/li izbjegavanje samoće)?! Zapravo bi trebala biti sretna što si ga se riješila. A ne da se za njega još i boriš! 

             
Neprestano raspredajući kako je Angelina "otela“ Brada i tako "razorila brak“, koji je inače bio savršen (hm?), mediji nam, osim neukusnog ogovaranja, serviraju razne ukalupljene i ograničene predodžbe o ljubavnim odnosima i tako nas usmjeravaju na put kojim ljubav zapravo ne ide. 

U to spada i predodžba da se treba boriti za drugoga. Naime, u tom ratničkom pohodu na ljubav, onog drugog također ne vidimo kao subjekt, živu osobu, biće koje ima svoj um i volju, nego kao objekt koji bismo htjeli podrediti svojoj volji = imati.

"Život je borba" – stereotip je koji dobivamo, tako reći, s majčinim mlijekom. Po toj uputi, za sve se "treba boriti" – za život, za ljubav, za muškarca/ženu, za zdravlje, za posao, za djecu, za kućnog ljubimca, za mjesto na nogometnoj utakmici...

Međutim, pretpostavka razumijevanja života kao borbe je postojanje kapitalističke, robno tržišne konkurencije. Na tržištu su ljudi međusobno suprotstavljeni u težnji za zaradom i dobitkom; na tržištu je "čovjek čovjeku vuk" i treba druge nadmašiti, pobijediti, satrti ako treba. Otuda je smisao života "borba“ da bi se opstalo (na rubu egzistencije ili u luksuzu, svejedno), a njegov cilj: izboriti se, osvojiti, zaraditi, imati. 

I taj se borbeni obrazac prenosi na sve aspekte života, pa i na ljubavne odnose.    

S obzirom da "borba“ spada u ratnu, ratničku terminologiju i da ju karakterizira: postojanje sukoba (s nekim/nečim), aktivno suprotstavljanje, napad i osvajanje, tj. pobjeda ili poraz – zanimljivo je pogledati što se sve krije ispod "borbe za ljubav".

Kako se netko bori za ljubav? Protiv koga? – Bori se tako što nastoji pridobiti ljubav, tj. partnera za sebe. Dakle, bori se protiv odbijanja onoga tko ne pokazuje ljubav ili nije voljan pokazati, dati ljubav (ili pak protiv "treće osobe" koja se također bori za naklonost našeg objekta ljubavi).

Kojim oružjem? – Uglavnom lukavstvom uma, koji manipulira emocijama (svojim i tuđim) u rasponu od nježnosti, dragosti, pažljivosti, ugađanja itd. do emocionalne ucjene i prijetnje.

Što pobjednik dobiva? – Uvjerenje da "ima" ljubav/partnera.

Što pobjednik radi s onim što je borbom dobio, osvojio? – On to "ima“! I čuva od drugih da mu to ne otmu.

A što ako izgubi u borbi ili ako se ne bori? – Ako izgubi, onda je gubitnik, manje vrijedan, slab (budući da se borio, ima pravo na kuknjavu i samosažalijevanje; ako je u pitanju bila treća osoba, može se legitimno smatrati žrtvom). A ako se ne bori, onda nije "borac“ nego kukavica, slabić, nije mu stalo itd.

Valja još reći da u konceptu borbe za ljubav/ljubavnika ima jedan sićušan paradoks. Naime, onaj tko se bori za nekoga, da bi osvojio/zadržao nekoga, zapravo se ne bori za drugoga nego za sebe; onaj drugi je trofej u borbi. A nerijetko se takav borac, ili borkinja, bori upravo protiv onoga čiju ljubav traži jer ga nastoji privoljeti, navesti na ono što ovaj ne želi ili bar ne pokazuje da želi.

Naravno, kad si se toliko namučio da bi borbom nešto dobio, možda i protiv istinske volje i osjećaja onog drugog, onda si stalno u strahu da se ovaj ne makne ili da ti ga ne otmu bolji borci.

Ali, evo, Jennifer je najavila da se povlači s bojnog polja i da – nakon sedam godina, gomile zajednički podizane djece i konačno zaruka – Brada Pitta prepušta Angelini.

Nadajmo da će to barem donekle smanjiti medijsku angažiranost u obučavanju javnosti po pitanjima ljubavnih odnosa. Možda ćemo tako lakše uvidjeti kako je moguće pustiti da iz istinske ljubavi prema sebi i prema drugome (a ne iz borbe) raste uzajamna ljubav.