Demi Moore "uljepšana" fotošopom

Nakon nedavne objave raspada braka i potom boravka na liječenju, Demi Moore osvanula je kao nova na fotografijama reklamne kampanje Helene Rubinstein.

Žena koja je izgledala prekrasno u vrijeme cvjetanja ljubavi s Ashtonom Kutcherom sparušila se kad je ta veza pukla. Jer ne može prihvatiti da Ashton jedino želi fascinirati i zabaviti svoju okolinu (posebno žene) da bi tako potvrdio sebe, te da mu je sve dalje/dublje od toga gradivo višeg razreda, koje on još nije svladao i ne zna se kad će.

Dio medija pozdravlja Demin "comming back“ i super izgled na fotkama, smatrajući ih "porukom Ashtonu“ (koja mu "pokazuje što gubi“). A drugi (veći) dio kritizira i izvrće ruglu njen fotošopirani pokušaj pomlađivanja, izjavljujući da ona izgleda "neprepoznatljivo“ a da je moguće da su fotke nastale prije dvije godine (za vrijeme slične kampanje H. R.) ili prije njezine krize pa su sada puštene u javnost kako bi dokazale da je ona opet u top formi. 

 

 

Teško je reći je li Demi na ovim slikama lijepa ili ne – jer nje tu nema.

Bila to "poruka Ashtonu", svekolikoj javnosti ili sebi samoj, poruka glasi: ne mogu se prepoznati, nema me.

Slike prikazuju lik, čak bi se moglo reći i tri različita lika – s ispeglanom, glatkom, sjajnom kožom, bez ijedne bore, pore i pjegice, s precizno odmjerenim proporcijama očiju, nosa, usta, i s umjetnički nijansiranim (ne više porculanskim koliko plastičnim) tenom – koji istina podsjećaju na stvarnu Demi Moore, ali jednako tako podsjećaju i na neke druge glumice ili manekenke, a možda najviše na virtualne likove iz The Sims-a.

                   Demi Moore                                                                        Ditta Von Teese

Demi u kampanj H. R. 2010.

Je li to ideal ljepote kojemu sve žene trebaju težiti?

Da li korištenjem novih H. R. kozmetičkih proizvoda sve žene mogu postati ovako "mlade i lijepe“ – gubeći svoju osobnost, individualnost, identitet, ljudsku životnost?

 

Mediji desetljećima nameću imidž žene koja treba biti sve mlađa, mršavija, zategnute kože i uzdignutog poprsja. Drugim riječima, žene koja se oboružana ratničkim bojama i kremama "bori protiv bora“ i svih drugih znakova starenja. Zašto? Zato što biti star(iji) znači biti manje seksualno atraktivan (preciznije: atraktivan manjem broju potrošača). A seks je ono što prodaje novine, filmove, TV emisije, automobile, kozmetiku, košulje, hladnjake, pivo, hranu za kućne ljubimce, telefone, kredite, sportske manifestacije itd. itd. U svakom segmentu prodaje poželjni su mladi i lijepi, istaknutom seksualnošću "produhovljeni“ likovi.

Na važeće estetske i modne imperative koje mediji svakodnevno naturuju – ne starjeti, ostati zauvijek (ili barem što duže) mlad i seksualno izazovan – stvarna žena, pa bila ona i glumica ili manekenka, teško može odgovoriti. Ali i za to ima lijeka. 

Fotošopirano, tj. kompjutorski obrađeno tijelo žene odgovara svim zahtjevima moderne tržišne estetike i u svako doba. Zahvaljujući digitalizaciji, svaka žena može izgledati "savršeno“. I dok njeno fizičko tijelo stari, njen fotošopirani, virtualnan lik može biti sve mlađi i seksipilniji.

L.O.O.K.E.R.

Naime, žensko (a sve više i muško) tijelo – odvojeno od stvarne osobe i "uljepšano“ prema važećem stereotipnom (uniformnom) konceptu ljepote i seksipilnosti – dobiva samostalnu, kompjutorski proizvedenu, virtualnu egzistenciju i kao takvo može se po želji i potrebama tržišta re-producirati, pre-oblikovati, čak i kao kolaž uradak, za svaku dalju uporabu (kako je to sjajno, još davne 1981, predvidio Michael Crichton u filmu Looker).

I upravo zato što lik na fotošopiranim fotkama gubi vezu sa stvarnim ženskim tijelom, on gubi identitet, osobnost, individualnost – za račun "ljepote". I zato je nekad teško prepoznati stvarnu osobu u njemu ili on može izgledati kao netko drugi i zapravo biti lako zamjenjiv s nekim drugim jednako propisno lijepim likom.  

Naslovnica časopisa W 2009. s tijelom Demi Moor – ili manekenke Anje Rubik (?)

Gledajući manekenke koje sve odreda promoviraju isti (apstraktan, stereotipan) koncept ljepote i seksualnosti i gledajući fotošopirane fotografije modnih, filmskih, glazbenih i drugih zvijezda, realno je očekivati da kompjutorski generirani likovi žene u području mode, marketinga i sl. uskoro postanu posve samostalni – s vlastitom "osobnošću“ i vlastitim životom. I tada uopće više ni neće trebati stvarne žene kao materijalnu podlogu, nego će biti čisti proizvodi tržišno-tehničkog uma, koje ćemo mi (kao u filmu Anrewa Nicolla Simone, izvorno S1m0ne) doživljavati kao stvarne "osobe“.

Kroz cijelu povijest društvo je oblikovalo izgled žene prema određenim kriterijima ljepote i ženstvenosti i tako u različitim historijskim verzijama obnavljalo (ostvarivalo) drevni mit o ciparskom kiparu Pigmalionu koji se zaljubio u lik žene koji je sam isklesao i izmolio boginju Veneru da ga oživi, da bi se s tim likom, svojih ruku djelom, mogao seksati, tj. oženiti.

Pitanje je, međutim, jesmo li svjedoci vremena, novog mitološkog doba, u kojem kip – sada virtualan, kompjutorski generiran, preuzima moć i nadzor nad Pigmalionom – društvom, stvarnim svijetom?

Činjenica je, naime, da premda povremeno grintamo i kritički reagiramo na neki slučaj fotošopiranja, to činimo uglavnom kad nam izgleda "pretjerano“ i "očito", dok zapravo svakodnevno ni ne primjećujemo brojne estetske korekcije na licima i tijelima manekenki i glumica u tisku. Fotošopirani likovi neprimjetno postaju sve prihvatljiviji; već smo navikli na njih i usvojili ih kao normalne (zaboravljajući da stvarni ljudi izgledaju različito). Štoviše, to su uzori koji nam određuju što je lijepo, erotično, ženstveno, što trebamo željeti i čemu trebamo težiti.

To je ono što mi smatramo lijepim i za čime čeznemo: da mi je takav ten bez ijedne pjegice, takve pune usne, takva linija... To je ono što se traži, ono što prihvaćamo i želimo – kao naš uzor prema kojemu oblikujemo svoj izgled, osobnost, seksualnost – da bismo i sami postali što više nalik stereotipnim, fotošopiranim, virtualnim ljepoticama.

Surrogates

Tako mnoge žene koje o sebi misle da su ružne, stare i/li debele ne koriste svoju moć da promijene nešto u sebi i osjećaju se dobro te tako počnu zračiti ljepotu iz sebe (umjesto umora, odustajanja, jada, nemoći i sl.), nego uzdišu gledajući fotošopiranu gomilu manekenki i zvijezda koje im nadmoćno i imperativno poručuju što "trebaju“ raditi kako bi izgledale ljepše i mlađe. Poruka koja kod većine žena samo još pojačava osjećaj nemoći i jada.

A zapravo, paradoksalno, kada bi se ta poruka i dala lako ostvariti, rezultirala bi stereotipnom, simsovskom ljepotom – bez doživljaja vlastitog vremenovanja, bez čulne seksualnosti, bez individualnosti – bez ljudske životnosti (a u ponekim, pretjeranim slučajevima čak i uz ismijavanje i ruganje okoline). I sad neka netko kaže da je danas lako biti žena!