Medijska žutica

 

Epidemija žutice u medijima proširila se na gotovo sve rubrike, od ekonomije, politike, kulture, do sporta i zabave (zasad su imune još jedino rubrika "Umrli" i djelomično "Vremenska prognoza"). 

"Atraktivne" teme pod zvučnim naslovima, prezentirane preuveličano ili na senzacionalističkih način vrište na svim stranicama (i kanalima) modernih medija, a najviše naravno u segmentu nazvanom Show business (Showtime, Estrada i sl.), s tračevima iz života celebrityja.

Čak se i iskusnom čitatelju takvih vijesti ponekad čini nevjerojatnim koliko se banalnih činjenica može pretvoriti u vijest dana ili senzaciju, pa se povremeno čak osjeća blesavo dok to čita.

No, zašto takve stvari uopće slušamo, čitamo, gledamo?
 

Razloga ima raznih. Ponajprije, ljudi su prirodno orijentirani na dobro, na uravnoteženo obilje svega što im u životu treba (ako nisu zadojeni ideologijom da je "važno jedino duhovno, a ne materijalno“, da "novac kvari ljude" i da "treba biti zadovoljan s malim"). Razumljivo je, dakle, da je život u bogatstvu i slavi – koji sadrži ono što je svima bitno: egzistencijalnu sigurnost i prihvaćenost u društvu – privlačniji od života u oskudici i da ljude zanima kako to izgleda kod onih koji sve to imaju (uz naivnu pretpostavku da to znači i odsutnost svih problema, pritisaka, stresova i frustracija, tj. da automatski donosi sreću).

Ponekad se uz to javlja i zavist (uvjerenje da mi ne možemo ono što drugi mogu). Ispunjeni osjećajem inferiornosti, pogotovo u uvjetima siromaštva, mnogi uzgajaju negativne osjećaje prema onima koji imaju ono što oni sami nemaju (a što bi željeli imati): novac, moć, uspjeh, slavu, pa i kreativnost i sreću, tj. životnost. Stoga traže zadovoljštinu u "pokazateljima“ kako su bogati i slavni zapravo samo "hrpa razmaženih, alkoholu, drogama i razvratu sklonih idiota". Takvo difamiranje, ponižavanje daje privid nadmoći. No kako zavidan čovjek duboko u duši i dalje misli da je jadan, nesposoban i neuspješan, taj privid treba stalno dohranjivati. A tu potrebu odlično ispunjavaju žuti mediji koji neprestano uzdižu i neprestano ocrnjuju, blate i omalovažavaju svoje idole.

Dalje, dok čitamo, slušamo i razgovaramo o privatnom životu slavnih, oni nam postaju nekako bliži. Nisu više neka tamo elita, koja živi u nama nedostupnom svijetu, nego su dio našeg svijeta. Zbog takvog osjećaja bliskosti i poznavanja Rihanna nam se čini kao da je ona mala Bosiljka iz susjedstva, o princu Harryju pričamo kao da je prijateljičin sin, dok za njegovom mamom i danas, kad god nas mediji na to podsjete, pustimo suzu kao da nam je u rodu.

A poznavajući tako važne osobe i mi sami postajemo važniji, zar ne?

Na sklonost žutilu potiče nas i naša sklonost površnosti. Nema se vremena za dublje razmišljanje (i razmišljanje uopće), čemu komplicirati sebi život koji je ionako kompliciran. Lakše je biti površan i ne zamarati se prevelikim razmišljanjem, "kompliciranjem“, "filozofiranjem“ (ako baš zagusti, onda se kupi neka self-help metoda i njome se riješe problemi u "10 koraka“).

Ali kao što smo površno zainteresirani za sebe, tako smo površno zainteresirani i za druge ljude – što je savršeno plodno tlo za "žute vijesti“. 

Površnost sa sobom nosi i sklonost ogovaranju (umjesto razgovaranju). Posebno kad se vlastiti život čini praznim, kad se ne događa ništa osim rutine, neimaštine i dosade. Ogovaranje – bilo neposredno ili posredstvom tračeva, glasina i skandala koje nam donosi žuti tisak – služi kao odlična kompenzacija za kvalitetne sadržaje, akciju i adrenalin koji nam u vlastitom životu nedostaju. (To je isti štos kojim se neznatno, šupljikavo "ja“ kompenzira s "mi“ – Hrvati, katolici, ateisti, pivopije..., pa je čovjek ponosan na sebe/nas i nije više jado.) 
Tako se, dakle, žeđ za životom, umjesto sa svojeg, napaja s izvora tuđeg života, a mediji se onda brižno brinu da na tom izvoru stalno ima vode (malo mutne, istina, ali koga briga).  

Vjerojatno ima još razloga zbog kojih mi usisavamo "senzacionalne" banalnosti i "ekskluzivne“ gluposti medija. Međutim, neovisno o njihovoj množini, važno je detektirati da smo mi sami prilično zaslužni za širenje medijske žutice.

Virus medijske žutice proizvodi kapitalistička glad za što većom zaradom i dominacijom u društvu. Kvalitetne i pozitivne vijesti smišljeno nestaju iz medija preplavljenih žutilom. Izostanak vijesti koje nam omogućuju da steknemo više znanja i naučimo kako živjeti sretnije te upućenost na nožice i sise, tko s kim hoda, tko je koga prevario, ostavio itd. – udaljavaju nas od realnosti i generiraju lakoću manipuliranja, pothranjujući osjećaj osobne nemoći i nedostatak suosjećanja.

Ali, u svemu tome mi nismo ni bez zasluga niti nemoćni da nešto promijenimo, jer mi – konzumenti, čitaoci – smo ti koji virus medijskog žutila održavamo na životu i hranimo hormonom rasta.

Na kraju bude, kao i uvijek, da ono što tražimo – to i dobijemo.