Demi Moore "uljepšana" fotošopom

Nakon nedavne objave raspada braka i potom boravka na liječenju, Demi Moore osvanula je kao nova na fotografijama reklamne kampanje Helene Rubinstein.

Žena koja je izgledala prekrasno u vrijeme cvjetanja ljubavi s Ashtonom Kutcherom sparušila se kad je ta veza pukla. Jer ne može prihvatiti da Ashton jedino želi fascinirati i zabaviti svoju okolinu (posebno žene) da bi tako potvrdio sebe, te da mu je sve dalje/dublje od toga gradivo višeg razreda, koje on još nije svladao i ne zna se kad će.

Dio medija pozdravlja Demin "comming back“ i super izgled na fotkama, smatrajući ih "porukom Ashtonu“ (koja mu "pokazuje što gubi“). A drugi (veći) dio kritizira i izvrće ruglu njen fotošopirani pokušaj pomlađivanja, izjavljujući da ona izgleda "neprepoznatljivo“ a da je moguće da su fotke nastale prije dvije godine (za vrijeme slične kampanje H. R.) ili prije njezine krize pa su sada puštene u javnost kako bi dokazale da je ona opet u top formi. 

 

 

Teško je reći je li Demi na ovim slikama lijepa ili ne – jer nje tu nema.

Bila to "poruka Ashtonu", svekolikoj javnosti ili sebi samoj, poruka glasi: ne mogu se prepoznati, nema me.

Slike prikazuju lik, čak bi se moglo reći i tri različita lika – s ispeglanom, glatkom, sjajnom kožom, bez ijedne bore, pore i pjegice, s precizno odmjerenim proporcijama očiju, nosa, usta, i s umjetnički nijansiranim (ne više porculanskim koliko plastičnim) tenom – koji istina podsjećaju na stvarnu Demi Moore, ali jednako tako podsjećaju i na neke druge glumice ili manekenke, a možda najviše na virtualne likove iz The Sims-a.

                   Demi Moore                                                                        Ditta Von Teese

Demi u kampanj H. R. 2010.

Je li to ideal ljepote kojemu sve žene trebaju težiti?

Da li korištenjem novih H. R. kozmetičkih proizvoda sve žene mogu postati ovako "mlade i lijepe“ – gubeći svoju osobnost, individualnost, identitet, ljudsku životnost?

 

Mediji desetljećima nameću imidž žene koja treba biti sve mlađa, mršavija, zategnute kože i uzdignutog poprsja. Drugim riječima, žene koja se oboružana ratničkim bojama i kremama "bori protiv bora“ i svih drugih znakova starenja. Zašto? Zato što biti star(iji) znači biti manje seksualno atraktivan (preciznije: atraktivan manjem broju potrošača). A seks je ono što prodaje novine, filmove, TV emisije, automobile, kozmetiku, košulje, hladnjake, pivo, hranu za kućne ljubimce, telefone, kredite, sportske manifestacije itd. itd. U svakom segmentu prodaje poželjni su mladi i lijepi, istaknutom seksualnošću "produhovljeni“ likovi.

Na važeće estetske i modne imperative koje mediji svakodnevno naturuju – ne starjeti, ostati zauvijek (ili barem što duže) mlad i seksualno izazovan – stvarna žena, pa bila ona i glumica ili manekenka, teško može odgovoriti. Ali i za to ima lijeka. 

Fotošopirano, tj. kompjutorski obrađeno tijelo žene odgovara svim zahtjevima moderne tržišne estetike i u svako doba. Zahvaljujući digitalizaciji, svaka žena može izgledati "savršeno“. I dok njeno fizičko tijelo stari, njen fotošopirani, virtualnan lik može biti sve mlađi i seksipilniji.

L.O.O.K.E.R.

Naime, žensko (a sve više i muško) tijelo – odvojeno od stvarne osobe i "uljepšano“ prema važećem stereotipnom (uniformnom) konceptu ljepote i seksipilnosti – dobiva samostalnu, kompjutorski proizvedenu, virtualnu egzistenciju i kao takvo može se po želji i potrebama tržišta re-producirati, pre-oblikovati, čak i kao kolaž uradak, za svaku dalju uporabu (kako je to sjajno, još davne 1981, predvidio Michael Crichton u filmu Looker).

I upravo zato što lik na fotošopiranim fotkama gubi vezu sa stvarnim ženskim tijelom, on gubi identitet, osobnost, individualnost – za račun "ljepote". I zato je nekad teško prepoznati stvarnu osobu u njemu ili on može izgledati kao netko drugi i zapravo biti lako zamjenjiv s nekim drugim jednako propisno lijepim likom.  

Naslovnica časopisa W 2009. s tijelom Demi Moor – ili manekenke Anje Rubik (?)

Gledajući manekenke koje sve odreda promoviraju isti (apstraktan, stereotipan) koncept ljepote i seksualnosti i gledajući fotošopirane fotografije modnih, filmskih, glazbenih i drugih zvijezda, realno je očekivati da kompjutorski generirani likovi žene u području mode, marketinga i sl. uskoro postanu posve samostalni – s vlastitom "osobnošću“ i vlastitim životom. I tada uopće više ni neće trebati stvarne žene kao materijalnu podlogu, nego će biti čisti proizvodi tržišno-tehničkog uma, koje ćemo mi (kao u filmu Anrewa Nicolla Simone, izvorno S1m0ne) doživljavati kao stvarne "osobe“.

Kroz cijelu povijest društvo je oblikovalo izgled žene prema određenim kriterijima ljepote i ženstvenosti i tako u različitim historijskim verzijama obnavljalo (ostvarivalo) drevni mit o ciparskom kiparu Pigmalionu koji se zaljubio u lik žene koji je sam isklesao i izmolio boginju Veneru da ga oživi, da bi se s tim likom, svojih ruku djelom, mogao seksati, tj. oženiti.

Pitanje je, međutim, jesmo li svjedoci vremena, novog mitološkog doba, u kojem kip – sada virtualan, kompjutorski generiran, preuzima moć i nadzor nad Pigmalionom – društvom, stvarnim svijetom?

Činjenica je, naime, da premda povremeno grintamo i kritički reagiramo na neki slučaj fotošopiranja, to činimo uglavnom kad nam izgleda "pretjerano“ i "očito", dok zapravo svakodnevno ni ne primjećujemo brojne estetske korekcije na licima i tijelima manekenki i glumica u tisku. Fotošopirani likovi neprimjetno postaju sve prihvatljiviji; već smo navikli na njih i usvojili ih kao normalne (zaboravljajući da stvarni ljudi izgledaju različito). Štoviše, to su uzori koji nam određuju što je lijepo, erotično, ženstveno, što trebamo željeti i čemu trebamo težiti.

To je ono što mi smatramo lijepim i za čime čeznemo: da mi je takav ten bez ijedne pjegice, takve pune usne, takva linija... To je ono što se traži, ono što prihvaćamo i želimo – kao naš uzor prema kojemu oblikujemo svoj izgled, osobnost, seksualnost – da bismo i sami postali što više nalik stereotipnim, fotošopiranim, virtualnim ljepoticama.

Surrogates

Tako mnoge žene koje o sebi misle da su ružne, stare i/li debele ne koriste svoju moć da promijene nešto u sebi i osjećaju se dobro te tako počnu zračiti ljepotu iz sebe (umjesto umora, odustajanja, jada, nemoći i sl.), nego uzdišu gledajući fotošopiranu gomilu manekenki i zvijezda koje im nadmoćno i imperativno poručuju što "trebaju“ raditi kako bi izgledale ljepše i mlađe. Poruka koja kod većine žena samo još pojačava osjećaj nemoći i jada.

A zapravo, paradoksalno, kada bi se ta poruka i dala lako ostvariti, rezultirala bi stereotipnom, simsovskom ljepotom – bez doživljaja vlastitog vremenovanja, bez čulne seksualnosti, bez individualnosti – bez ljudske životnosti (a u ponekim, pretjeranim slučajevima čak i uz ismijavanje i ruganje okoline). I sad neka netko kaže da je danas lako biti žena!

Medijska žutica

 

Epidemija žutice u medijima proširila se na gotovo sve rubrike, od ekonomije, politike, kulture, do sporta i zabave (zasad su imune još jedino rubrika "Umrli" i djelomično "Vremenska prognoza"). 

"Atraktivne" teme pod zvučnim naslovima, prezentirane preuveličano ili na senzacionalističkih način vrište na svim stranicama (i kanalima) modernih medija, a najviše naravno u segmentu nazvanom Show business (Showtime, Estrada i sl.), s tračevima iz života celebrityja.

Čak se i iskusnom čitatelju takvih vijesti ponekad čini nevjerojatnim koliko se banalnih činjenica može pretvoriti u vijest dana ili senzaciju, pa se povremeno čak osjeća blesavo dok to čita.

No, zašto takve stvari uopće slušamo, čitamo, gledamo?
 

Razloga ima raznih. Ponajprije, ljudi su prirodno orijentirani na dobro, na uravnoteženo obilje svega što im u životu treba (ako nisu zadojeni ideologijom da je "važno jedino duhovno, a ne materijalno“, da "novac kvari ljude" i da "treba biti zadovoljan s malim"). Razumljivo je, dakle, da je život u bogatstvu i slavi – koji sadrži ono što je svima bitno: egzistencijalnu sigurnost i prihvaćenost u društvu – privlačniji od života u oskudici i da ljude zanima kako to izgleda kod onih koji sve to imaju (uz naivnu pretpostavku da to znači i odsutnost svih problema, pritisaka, stresova i frustracija, tj. da automatski donosi sreću).

Ponekad se uz to javlja i zavist (uvjerenje da mi ne možemo ono što drugi mogu). Ispunjeni osjećajem inferiornosti, pogotovo u uvjetima siromaštva, mnogi uzgajaju negativne osjećaje prema onima koji imaju ono što oni sami nemaju (a što bi željeli imati): novac, moć, uspjeh, slavu, pa i kreativnost i sreću, tj. životnost. Stoga traže zadovoljštinu u "pokazateljima“ kako su bogati i slavni zapravo samo "hrpa razmaženih, alkoholu, drogama i razvratu sklonih idiota". Takvo difamiranje, ponižavanje daje privid nadmoći. No kako zavidan čovjek duboko u duši i dalje misli da je jadan, nesposoban i neuspješan, taj privid treba stalno dohranjivati. A tu potrebu odlično ispunjavaju žuti mediji koji neprestano uzdižu i neprestano ocrnjuju, blate i omalovažavaju svoje idole.

Dalje, dok čitamo, slušamo i razgovaramo o privatnom životu slavnih, oni nam postaju nekako bliži. Nisu više neka tamo elita, koja živi u nama nedostupnom svijetu, nego su dio našeg svijeta. Zbog takvog osjećaja bliskosti i poznavanja Rihanna nam se čini kao da je ona mala Bosiljka iz susjedstva, o princu Harryju pričamo kao da je prijateljičin sin, dok za njegovom mamom i danas, kad god nas mediji na to podsjete, pustimo suzu kao da nam je u rodu.

A poznavajući tako važne osobe i mi sami postajemo važniji, zar ne?

Na sklonost žutilu potiče nas i naša sklonost površnosti. Nema se vremena za dublje razmišljanje (i razmišljanje uopće), čemu komplicirati sebi život koji je ionako kompliciran. Lakše je biti površan i ne zamarati se prevelikim razmišljanjem, "kompliciranjem“, "filozofiranjem“ (ako baš zagusti, onda se kupi neka self-help metoda i njome se riješe problemi u "10 koraka“).

Ali kao što smo površno zainteresirani za sebe, tako smo površno zainteresirani i za druge ljude – što je savršeno plodno tlo za "žute vijesti“. 

Površnost sa sobom nosi i sklonost ogovaranju (umjesto razgovaranju). Posebno kad se vlastiti život čini praznim, kad se ne događa ništa osim rutine, neimaštine i dosade. Ogovaranje – bilo neposredno ili posredstvom tračeva, glasina i skandala koje nam donosi žuti tisak – služi kao odlična kompenzacija za kvalitetne sadržaje, akciju i adrenalin koji nam u vlastitom životu nedostaju. (To je isti štos kojim se neznatno, šupljikavo "ja“ kompenzira s "mi“ – Hrvati, katolici, ateisti, pivopije..., pa je čovjek ponosan na sebe/nas i nije više jado.) 
Tako se, dakle, žeđ za životom, umjesto sa svojeg, napaja s izvora tuđeg života, a mediji se onda brižno brinu da na tom izvoru stalno ima vode (malo mutne, istina, ali koga briga).  

Vjerojatno ima još razloga zbog kojih mi usisavamo "senzacionalne" banalnosti i "ekskluzivne“ gluposti medija. Međutim, neovisno o njihovoj množini, važno je detektirati da smo mi sami prilično zaslužni za širenje medijske žutice.

Virus medijske žutice proizvodi kapitalistička glad za što većom zaradom i dominacijom u društvu. Kvalitetne i pozitivne vijesti smišljeno nestaju iz medija preplavljenih žutilom. Izostanak vijesti koje nam omogućuju da steknemo više znanja i naučimo kako živjeti sretnije te upućenost na nožice i sise, tko s kim hoda, tko je koga prevario, ostavio itd. – udaljavaju nas od realnosti i generiraju lakoću manipuliranja, pothranjujući osjećaj osobne nemoći i nedostatak suosjećanja.

Ali, u svemu tome mi nismo ni bez zasluga niti nemoćni da nešto promijenimo, jer mi – konzumenti, čitaoci – smo ti koji virus medijskog žutila održavamo na životu i hranimo hormonom rasta.

Na kraju bude, kao i uvijek, da ono što tražimo – to i dobijemo.

Eva Mendes čuva psa i "misli ozbiljno"

Glumica Eva Mendes i Ryan Gosling "u vezi su oko pola godine, ali čini se da misle ozbiljno – Eva je pričuvala Ryanovog psa, a on ju je predstavio svojoj mami" (tportal).

Predstavljanje mami je strašno važan podatak koji mediji ističu kad god je to moguće – utuvljujući u glavu svojim čitateljima, pogotovo mlađima – kako je to nesumnjiva potvrda "ozbiljnosti veze“. Dakle, ovaj "trio“ viđen je nedavno u zajedničkom pohodu u kino u New Yorku, pri čemu su Eva i Ryan "izgledali vrlo sretno“ (što bi trebalo značiti da mama nije bila dosadna, naporna i grintava te da je pokazala blagonaklonost prema sinovljevoj izabranici).

A sad, kaže US Weekly, Eva, koja je "ludo zaljubljena, gura Ryana da napravi sljedeći korak“ (u duhu iste medijske edukacije to znači zaruke, pa je sljedeći korak brak, i tu je kraj hodanju; onda se "uplovi u bračnu luku" i tu se paca do daljnjega).

"Da bi uvjerila svog udvarača kako ima ozbiljne namjere, Eva (38) se ponudila da, dok glumac (31) na Tailandu snima film Samo Bog oprašta, ona čuva njegovog voljenog psa Georgea.“ (Godine se ovdje spominju da bi se istaklo kako se žene starije od svojih partnera trebaju dodatno truditi, dok su, obrnuto, mlađe žene prirodan ukras šarmu i zrelosti starijih muškaraca.)

Taman kad pomisliš da je vijest o nečijoj vezi na osnovu zajedničkog ulaska u restoran vrhunac bedastoća, evo novog bisera. Ali, to je život medija: uvijek nešto novo!

Naravno da mi ne znamo je li Evino čuvanje kućnog ljubimca samo lijepa ljudska gesta, nešto što ljubavnici, prijatelji ili susjedi normalno čine jedni za druge, ili je to akcija smišljena da lakše upeca psećeg vlasnika.

Međutim, mediji nas bez dvojbe uvjeravaju kako to nije jednostavna ljudska gesta, nego sredstvo za poguravanje u brak – dakle, smicalica i vješto manipuliranje – i da upravo time Eva nastoji dokazati kako "misli ozbiljno“. Ma, je l' baš?!

Što zapravo znači "misliti ozbiljno"?

Sama riječ o-zbiljno dolazi od "zbilja“, "zbiljnost“, u značenju: stvarnost, java – za razliku od mašte, sna, ali i istina – za razliku od laži.  Kad se kaže da je nešto ozbiljno, najčešće se misli da nije za šalu, zezanje i zabavu. Međutim, dublji smisao riječi "ozbiljno“ je biti u istini i po istini, tj. onakav kakav jesi – ne lažan i prijetvoran!

Kako sad stoji s predodžbom – koju mediji naširoko dijele i utuvljuju u glavice mladih – da veza dvoje ljudi postaje ozbiljna tek brakom? A što je prije toga: zezanje, zabava? Pa se prema onom drugom ne odnosiš kao prema poštivanja vrijednoj osobi nego kao prema televizoru (i kad ti dosadi, ugasiš ga). Jer, ako je samo zabavljanje, onda nisi obavezan biti ozbiljan: iskren, odgovoran, ne lagati i ne pretvarati se; dakle, nisi obavezan poštivati osobu s kojom si (onog koga lažeš ne poštuješ, to je jasno).

Ali to se sve stubokom mijenja kad se odlučiš na brak. Onda naglo postaneš "ozbiljan“, onaj koji si u-istinu, istinit, pravi. Onda onog drugog više ne vozaš i ne muljaš nego se prema njemu/njoj odnosiš istinski, iskreno, tj. s poštivanjem – i na to se obvezuješ pred svjedocima.

Kako to? Kako sad dvoje koji su do braka mislili da imaju mogućnost "neobaveznosti“, tj. prijetvornosti, dvoličnosti i laganja, odjednom počnu jedno drugo poštivati kao osobe kakve doista jesu?

Eh! Čovjek bi u sve to još i povjerovao kad ne bi znao da nekad možeš ozbiljno, tj. iskreno, bez pretvaranja i uz međusobno poštovanje biti s nekim jednu noć (ili tisuću noći), a da isto tako u mnogim i premnogim brakovima, "ozbiljnim vezama“, cvjetaju pretvaranje, laži i prijevare, dakle, ne-ozbiljnost! I moraš se upitati: kad bi veza bila ozbiljna  – bivanje zajedno u istini i uzajamnom poštivanju – prije braka, ne bi li se kao takva i održala (a ne bi se u Europi svakih 30 sekunda razveo po jedan "ozbiljan“ par)?

Ova, naizgled blesasta vijest, zapravo je izvrstan primjer medijskog "educiranja“, tj. pranja mozga, kojim se naturuje ideja da nije bitno kakav si u vezi, odnosno da je OK biti neozbiljan –  prijetvoran, manipulator, lažljivac, neodgovoran – dok se ne odlučiš na brak, kao i u cilju ostvarivanja te odluke.

Također, da smisao veze nije u onome što se "sada“ dešava između dvoje ljudi, nego u eventualnom budućem braku (pa taman i zbog neočekivane trudnoće – što je jedan od najčešćih razloga za iznenadnu ozbiljnost). A da ako nešto radiš za drugu osobu to nije zato što ju voliš takvu kakva jest i činiš stvari koje vesele i nju i tebe, nego zato što to vodi u "nešto ozbiljnije". Štoviše, ako si nakanio biti "ozbiljan“, onda – da bi pridobio partnera za svoju nakanu – možeš raditi smicalice i manipulirati, dakle biti ne-ozbiljan.

Tako ispada da Eva Mendes nastoji dokazati "da misli ozbiljno“ ponašajući se ne-ozbiljno.

Što drugo reći na to nego da ovakvo medijsko glamblamanje o "misliti ozbiljno" Samo Bog prašta.

Leonardo Di Caprio ne voli pretenciozne žene

U intervju za britanski časopis The Sun Leonardo DiCaprio govori o svojoj vječnoj ljubavi prema majci, o svojim okidačima za ostatak ženskog roda i o filmu Titanic koji ga je učinio mega-zvijezdom.

Intervju je posebno zanimljiv jer ne sadrži očekivanu shemu (The Sun) pitanje – (DiCaprio) odgovor, nego samo listu odgovora, tj. citata – i to iz raznih intervjua, nekih čak iz 2000. godine. Vrlo maštovit primjer medijskog recikliranja. Nemaš o čemu pisati? Nema problema! Uzmi nekoliko starih tekstova i izreži sočnije dijelove, izreske složi prema tematskim vrstama, dodaj 2-3 sličice, na vrh stavi svježi uvod i sve začini pikantnim naslovom. Savršen recept za ukiseljeni intervju!

Ipak, možda je opravdanje za takvu medijsku inovativnost u tome što se DiCaprio (37) nije baš puno promijenio u zadnjih desetak godina: jednako dobro glumi, mlađahno izgleda, mama je i dalje "br. 1" žena u njegovom životu (te kao takva procjenjuje potencijalne zamjenice), a nepromijenjen je i tip žena s kojima se zabavlja – dugokose, sisate, (uglavnom) plavuše, ne starije od 25 godina.
 

  Leove bivše:: Blake Lively (2011), Bar Refaeli (2005-2009; 2010) i Gisele Bündchen (2000-2005)

Utoliko se čini uvjerljivim da još uvijek vrijedi i njegova stara izjava o ženama: "Pretenciozne žene me odbijaju. One osvetoljubive također. I oportunistice. Ono što me pali kod djevojaka je isto što privlači većinu muškaraca – što je kod njih autentično – da su dobre osobe.“

Alyce Crawford i Kendal Schuler – Leovi modeli nakon Blake Lively

Samo, s obzirom na njegovu pozamašnu kolekciju seksi manekenki i glumičica, može se pretpostaviti da su "pretenciozne“ žene one kojima glava ne služi samo za make up, "osvetoljubive“ one koje se odbijaju seksati ako on za Dan žena mami kupi ruže, a njima ne, a "oportunistice“ one koje više računaju na njegovu slavu i bogatstvo nego na njegovu impresivnu osobnost i zrelost. "Dobre osobe“ su definitivno "autentične“ manekenke mlađe od 25 godina. A što se tiče onoga "što privlači većinu muškaraca“: je l' ima netko tko nije odmah pomislio – sise?!

Erin Heatherton – Leov najnoviji model

Koliko god Leo volio mlađahne manekenke (posebno iz branda Victoria’s Secret), a i one njega, najvažnija žena njegova života još uvijek je njegova mama. Da li bi to trebalo paliti potencijalne mlade gđe DiCaprio? Sumnjam (ako imaju imalo pameti u svojim lijepim glavicama).

  Leo i njegova mama Irmelin Idenbirkim

Upasti u kombinaciju dominantne majke i sinčića koji je opčinjen svojom majkom ravno je padu u zonu sumraka. I tu (kao i u svakom slučaju kad uz supruga/suprugu dobiješ "gratis" i mamu) glavni problem nije dominantan, kontrolorski mentalitet majke, nego neodraslost potomka, odnosno njegovo odbijanje da odraste i preuzme punu odgovornost za vlastiti život.

Ali, ljudi se mijenjaju. Možda će se i Leonardo promijeniti u sljedećih desetak godina, pa će možda osim manekenkica u njegov život jednom ući i neka drugačija, zrelija žena – i to ne žena koja će "pobijediti mamu“ (to može samo psihijatrica) ili preuzeti mamino mjesto u njegovu životu (i tako postati supruga-majka), nego žena s kojom će on biti spreman živjeti kao odrastao muškarac.

Drew Barrymore zbog ljubavi prelazi na židovstvo

Drew Barrymore se ponovo udaje, ali ovaj put će zbog budućeg supruga promijeniti vjeru. Izabranik njenog srca, umjetnički savjetnik Will Kopelman, dolazi iz dobrostojeće židovske obitelji i želi svoju djecu odgajati nastavljajući obiteljsku tradiciju. A želji se pridružuje i zaljubljena zaručnica Drew.

Baš je zanimljivo kako su neki ljudi skloni redizajnirati sebe prema osobi u koju su zaljubljeni ne bi li dokazali svoju ljubav i želju da budu za-jedno.

Kao da uzajamno radovanje, razumijevanje, poštivanje i podržavanje nisu dostatan materijal za zajednički život, nego su potrebni još i specijalni efekti – promjena vjere, izgleda, ponašanja, odustajanje od posla, prijatelja i sl. Ne znam, meni stavovi u stilu "Draga, obožavam te takvu kakva jesi, ali ako hoćeš biti sa mnom promijeni si vjeru, pristojnije se oblači i daj se uozbilji" zvuče kao uvjetovanje ljubavi, gotovo kao ucjena.

A i to preobraćanje mi je malo sumnjivo. Je li to baš jedini način da budeš uključen u život svog partnera? 

I zašto uopće poštivanje tradicije i obitelji zahtijeva vjersko preobraćanje novopridošlih članova obitelji? To nekako izgleda kao vjerska isključivost, netolerantnost. Zar ne bi u slučaju istinskog toleriranja drugih vjera trebala izostati potreba za preobraćanjem? Pa onda svatko vjeruje u ono što već vjeruje, ili ne vjeruje ni u što ako mu se tako sviđa.

Ali, da! Onda se ne možeš vjenčati u crkvi i uduplo se pred svjedocima obavezati da ćeš voljeti onoga koga si sebi izabrao za životnog partnera. A tu su i djeca, koja trebaju jednoobrazan vjerski odgoj.

Zato je valjda i bitno da se Drew prije (a ne poslije) vjenčanja preobrati na vjeru svoga dragog: da može imati crkveno vjenčanje koje će doživotno pamtiti i da njen muž bude siguran da će mu buduću djecu rađati vjerski podobna, a ne bilo kakva majka.

To će vjerojatno pomoći da Drewin novi brak traje "dok nas smrt ne rastavi“ ili barem duže od prethodna dva. Brak s ugostiteljem Jeremyjem Thomasom, daleke 1994. godine, trajao je svega dva mjeseca, a brak s komičarom Tomom Greenom, 2001. godine, potrajao je punih pet mjeseci. No Drew je sada zrelija. Čak se i oblači ozbiljnije (slično kao njena mama 70tih). A umjesto onog vrckavog, hihotavog, malo djetinjastog izgleda kojim je iz filma u film osvajala mnoge poklonike, sad iz nje zrače smirenost, smjernost i spremnost da zaozbiljno “baci sidro“.

  

U svakom slučaju, super je što je Will Židov jer židovska vjera ipak omogućava razvod. Da je katolik, to bi već bilo frkovito. U toj varijanti svoje objave Bog se baš zaintačio: Što ja spojim, neka nijedan čovjek ne razdvoji, ergo: nema crkvenog razvoda (osim u jako posebnim slučajevima, kao što je npr. Marko Perković Thompson). Ovako, međutim, Drew neće imati problema ako se nakon nekoliko mjeseci ili godina opet predomisli. Ako uoči da Will nije "onaj pravi“ razlog za redizajniranje sebe, može opet postati vrckava, hihotava, malo djetinjasta Drew i udati se po četvrti, peti, šesti... put.

Samo mora paziti da joj muž ne nestane bez traga ili da mu ne padne na pamet uskratiti joj dokument za razvod ako/kad ustreba. Jer tada, prema židovskoj tradiciji, postaje aguna – doslovno "usidrena žena“, i ne smije se ponovo udavati. Ali valjda Will nije jako ortodoksan Židov, ili pak lovac na slavne bogate slatkice.

Katy Perry: Svatko se može seksati sa mnom

Pop pjevačica Katy Perry virtualizirala se u najnovijem izdanju igre The Sims 3: Showtime, a iskazat će se i kao suradnica u razvoju igre te kao savjetnica za roditelje.

 

Za manje upućene: The Sims je video igra simulacije života (na američki način). Pojavila se 2000. godine i odmah postala najprodavanija kompjutorska igra u povijesti. Proizvedene su tri generacije igre – svaka s nekoliko verzija, nizom "ekspanzija“ (dodatni sadržaji) i "dodataka“ (dodatni predmeti) – koje su uspješno izmuzle gomilu para iz džepova milijuna očajnih roditelja čija djeca "ne mogu bez najnovijeg Sims-a“.

Iscrpivši mnoge aspekte tzv. svakodnevnog života (jer, mnogi bi rado mijenjali svoju svakodnevnicu za svakodnevnicu Simljana), autori igre krenuli su u područje zagarantiranog uspjeha (zarade): showtime, u kojem se pojavljuju digitalne verzije današnjih superzvijezda. 
Tako će maleni dobiti priliku da se što detaljnije upoznaju sa svojim životnim uzorima, a oni malo veći da kroz igru ispune svoja maštanja i snove.

Katy Perry (koja se i sama već duže vremena igra ovom igricom) postat će zaštitno lice The Sims-a i surađivati u proizvodnji dodataka za najnoviju ekstenziju: odjeće, frizura, namještaja, rekvizita itd., sve u njenom stilu. A njen virtualni lik uljepšat će igru svim kupcima novog kolekcionarskog izdanja. U toj igri fanovi mogu pjevati i plesati, pa čak i spavati sa svojom omiljenom zvijezdom.

"Sad se svatko može seksati sa mnom", kažu da je rekla Katy. Ali, da ne bi bilo zabune, odmah je to i pojasnila: "Sve je to jako nevino. Sve što se događa je da moj i nečiji drugi lik legnu zajedno u krevet, prekriju se pokrivačem a iz kreveta se počnu uzdizati mala srca.“ (Vjerojatno o mašti igrača ovisi hoće li mu "mala srca“ simbolizirati ljubav, uzdahe ili spermiće.)

 

Katy smatra da je to zapravo jako edukativno i nada se da će tako pomoći u odgoju roditeljima – čija će djeca voditi ljubav s njenim likom. U tom smislu kaže: "Volim misliti da će to pomoći roditeljima u odgovaranju na pitanja poput: 'Mama, odakle dolaze bebe?'“

Premda je za vjerovati da će zgođušna Katy Parry tom igrom pomoći i pubertetskoj muškoj populaciji, kao i nekim očevima frustriranim bračnim seksom, njenu želju da pomogne roditeljima treba uzeti ozbiljno. I to zato što će roditeljima sada sigurno biti znatno lakše jer na nezgodno pitanje potomaka "Odakle dolaze bebe?“ mogu spremno odgovoriti: "Iz Sims-a 3, sine!“

Svakako pogledajte promotivni video za Sims 3: Showtime. Možda se i vi odlučite igrati s Katy Perry.

Rihanna: "Biti sam je precijenjeno"

Rihanna opet javno kuka, ovaj put u showu britanskog voditelja Jonathana Rossa, kako je biti sam fuj, pljuga i jadno. Mora da joj je sirotoj baš gadno teško kad u par mjeseci dva puta ponavlja jednu te istu žalopojku.

E, sad, ima puno ljudi koji bi se s njome složili, i u tome sigurno nije usamljena. Ali ima i neki filozof koji kaže da čovjek nikada nije sam. Odnosno, da je uvijek u društvu – sam sa sobom. Tako gledajući, moglo bi se reći da čovjek kad je sam, može biti u dobrom ili lošem društvu. A onda bi se opet moglo reći da ako si ti sam sebi loše, ubi' bože dosadno i nezanimljivo društvo, onda je stvarno biti sam (sa sobom) "precijenjeno“. Međutim, ako si ti sam sebi dosadno i jadno društvo, kakvo ćeš društvo biti drugima? Zašto bi se drugima više sviđalo biti s tobom ako se tebi samom/samoj ne sviđa da budeš sam/a sa sobom?

Možda bi Rihanna mogla malo pripaziti što govori, barem javno i posebno pred frajerima (privatno može misliti da je jadna i kukavna, ali javno to nije poželjno). Jer, može se desiti da baš zbog takvih izjava opet naiđe na nekog tipa koji će smatrati da ako ona misli da je sebi "precijenjeno“ društvo, onda je ni on ne mora cijeniti, nego je može tretirati k'o štracu, tamburati i na razne načine legitimno omalovažavati i ponižavati (sve do razine na kojoj i ona sama misli da jest).

Nadamo da se takvo što neće desiti i da će Rihanna dograbiti malo samopouzdanja i samopoštovanja možda baš sad dok je sama, tj. prije nego što opet naiđe neki farabut i nasilnik, kao Chris Brown, koji ju nije spreman cijeniti više od nje same. 

Ali, ima još nešto što ne govori baš u prilog našoj tugaljivoj Rihanni. U prijašnjoj javnoj ispovjedi, u televizijskom intervjuu s Ellen DeGeneres sredinom studenog prošle godine, žaleći se na samotničko stanje privatnog života zbog pretjerane predanosti radu, Rihanna reče: "'Moj privatni život u velikoj mjeri ne postoji i to nije dobro. Nije dobro na duge staze, nije za mene, nije za nju.“

Da intervju nije bio za gledatelje nego za slušatelje ili čitatelje, ovi bi pomislili da s Rihannom još netko možebit' sjedi na kauču jer je rekla "nije za mene, nije za nju“. Međutim, gledatelji su mogli vidjeti (a novinari su to u tisku pojasnili komentarom) da je Rihanna rukama pokazala na "intimni dio svoga tijela“, pod čim se misli na međunožje, tj. spolni organ, da to tako, fino, kažemo.

 

Podsjetilo me to na jednu sličnu izjavu žene koja je, tražeći savjet u vezi seksualnih problema, svoj "intimni dio“ nazvala "moja kolegica“ i time izazvala zbunjenost sugovornika kojemu je trebalo nešto vremena da shvati o kome/čemu se radi. Ono što u oba slučaja zbunjuje je odvajanje i personifikacija tog našeg... hm... dijela tijela, za koji uglavnom ne znamo kako bismo ga nazvali – za razliku od ostalih dijelova koje slobodno, bez straha i srama nazivamo njihovim imenima. Istina, za to baš i nemamo neki veliki izbor imena, osim suho medicinskih i sočno psovačkih, ali ipak je nazivanje "ono dole“, "ona stvar“ i sl. malo čudno, čak i djetinjasto. Ispada da kako god slobodni, otkačeni i ateistički raskalašeni bili, taj dio sebe ipak doživljavamo s jednakom vjerskom odbojnošću i snebivanjem kao i u staro doba.

Svakako, kad tom dijelu tijela dajemo zasebnu egzistenciju, pa to bude "ona“ (kolegica, Mica, mačkica...) ili "on“ (Stojko, Miško...), mi se rješavamo nelagode, a "kolegici“ i "Stojku“ dajemo slobodu da žive (od morala, a počesto i od svake pameti) nezavisan život.

Zanimljivo je da tako nikada ne personificiramo druge dijelove tijela. Ne kažemo npr. "ovaj propuh nije dobar ni za mene ni za njega" – misleći na oko, ili uho, ili lijevi bubreg. Zašto? Jer je to dio nas, to smo sve mi. A kad se radi o "intimnim dijelovima“, onda ispada da je to odvojeno od nas, k'o neka zasebna ličnost. Zato se valjda i možemo nemilo "trošiti“, sebe davati bilo kome, bilo kada, bilo gdje (bez razmišljanja, pa i bez naročitih osjećaja) – jer to ne dajemo sebe ili dio sebe, nego "nju“/"njega". Odnosno, "ona“/"on“ se daje, a mi s tim nemamo veze (i nismo za to odgovorni).

Ali, onda pak ispada da taj dio tijela baš i ne cijenimo bog zna kako (ne bismo npr. svoju ruku dali bilo kome, bilo kada, bilo gdje da s njome maše nekom političaru ili celebrityju, ili da s njome kopa nos – jer je to naša ruka i ne smatramo to nekim znakom oslobođenosti ni naprednosti ni otvorenosti da ju samo tako dijelimo s drugim).  

Zašto je to dodatna opasnost u Rihanninom slučaju? Već se jadna žali da je sama sebi nezanimljivo društvo. A kad se tome doda da svoju vlastitu seksualnost vidi kao nešto odvojeno od sebe, može joj se stvarno desiti da i u budućnosti naiđe na frajera koji ju neće cijeniti jer je dosadno društvo i za koga ona neće biti Rihanna – Rihanna (osoba) nego Rihanna – "ona“.

P.S.

Pozdrav svim ženama za Međunarodni dan žena, sa željom da se doista emancipiraju,
tj. nauče biti dobro društvo – prvo sebi pa drugima, i za sebe misliti/govoriti "ja“, a ne "ona".

Taylor Swift i Tim Tebow su možda novi holivudski par

Country-pop pjevačica Taylor Swift i nogometaš Tim Tebow viđeni su 22. veljače na "tajnoj večeri" u jednom talijanskom restoranu u L A-u. Vijest se pojavila na web stranici Clevvertv.com pod naslovom: "Ekskluzivno: Taylor Swift u vezi s Timom Tebowom?"

U svom video-prilogu Clevvertv donosi "sve detalje“ o toj večeri. Mlađahna voditeljica teatralno nam objašnjava da su Taylor Swift i Tim Tebow viđeni kako zajedno ulaze u restoran, a – prema izjavi očevica – "nakon večere on ju je ispratio iz restorana te se vratio unutra k dvoje drugih ljudi“. Kako očevidac misli da su ti ljudi njihovi menadžeri, voditeljica dvoji da je to mogla biti samo poslovna večera. Ali to joj izgleda manje vjerojatno jer: "Ipak, zajedno su ušli i on ju je ispratio do vrata. Dakle, je li na pomolu nova veza?"

  

Nakon par dana, People je potvrdio da je "par doista zajedno večerao u ponedjeljak uvečer", ali njihov izvor kaže da tu nije bilo baš nekog maženja i romantike nego da su svi prisutni  bili u prijateljskom raspoloženju. Ovaj izvor (po svemu sudeći, konobar) daje važne informacije o tome što je tko jeo i pio te podatak da račun nije platio Tebow nego neki drugi muškarac. Taj podatak bitno stavlja u pitanje "romantičnu večeru“. "Međutim“, zaključuju novinari, "sedamdeset posto čitatelja web stranice people.com glasalo je da bi ovo dvoje bili krasan par – dakle ima još vremena!“

Tu "ekskluzivnu“ vijest prenijeli su razni mediji širom svijeta – pod istim ili sličnim naslovom, s više-manje identičnim tekstom i često uz isto pitanje na kraju: "Smatrate li da bi Taylor Swift i Tim Tebow bili zgodan par?“ (Na što se onda čitateljstvo duboko zamisli i daje svoje promišljene odgovore.)

Ono što je ovdje zanimljivo nije glamblamiranje slavnih, nego glambaliniranje medija. Fascinantna je "logika" koja dovodi do medijskih zaključaka. Zajedno su ušli i on ju je ispratio do vrata – dakle, jesu li u vezi? Sedamdeset posto čitatelja bi voljelo da su oni par – dakle, ima još vremena. (Za što? Da se oni spare zbog velikog broja čitalaca koji bi to htjeli? Hm, možda je i to moguće.)

Na ovakav način svaka beznačajnost može se pretočiti u senzacionalnu banalnost, na koju smo pozvani kao značajni sudionici. Ekskluzivno!

Upravo zahvaljujući sposobnosti da svoju maštu ubacimo u programe medija, istovremeno isključujući mozak, mi uspijevamo zamisliti da su očito trivijalne činjenice pokazatelj senzacionalnog događanja i osjećamo se važnima što u njemu sudjelujemo.

Dakle, mislite li da bi Taylor Swift i Tim Tebow bili zgodan par?

Justin Timberlake i Jessica Biel pripremaju vjenčanje

Justin Timberlake i Jessica Biel najavili su da će ovo ljeto vjenčanjem okruniti svoju skoro petogodišnju "on-and-off“ vezu. 

Pojašnjenje: "off“ faze su one u kojima Justin šara naokolo s drugim curama (posljednja je navodno, prije par mjeseci, bila glumica Olivia Munn). A "on“ faze su kada mu Jessica oprosti šaranja jer je puna razumijevanja i ludo zaljubljena.

Ali sad je gotovo s "on-off“ igricama. Toga je moglo biti dok je veza bila ne-ozbiljna. A sada se sve radikalno mijenja jer se par na Staru godinu zaručio (što je predigra braka), da bi se na ljeto "sudbonosnim DA“ obvezali na ozbiljnu vezu i nastavili živjeti "happily ever after“. 

Trenutno se ipak još malo natežu oko predbračnog ugovora (kojim se inače prije samog početka bračne veze već trezveno razmišlja i o njenom lako mogućem kraju). 
Naime, najava vjenčanja očito je potaknula Jessicu da se osjeća sigurno i da drastično smanji količinu razumijevanja za Justinova švrljanja sa strane, pa u predbračnom ugovoru želi "klauzulu o vjernosti" po kojoj će Justin morati platiti oko pola milijuna dolara ako mu padne na pamet da ju prevari dok su u ozbiljnoj vezi, tj. braku.

Dakle, neće više šutke prihvaćati njegova ponižavanja, nego za to traži "kraljevsku kompenzaciju“, kako tumači jedan "dobro upućen izvor“. Justin prihvaća novčano obeštećenje u slučaju da se brak pokaže kao roba s greškom te se oni razvedu, ali ne pristaje na klauzulu o vjernosti i dodatne troškove.

Nije da navijam za ženskare, ali čovjek je u pravu. Stvarno nije OK da cura uzme prsten, a onda ga (po logici "Sad te imam!“) odmah počne ucjenjivati, i to za nešto što će on možda činiti u budućnosti.

Čudno je, međutim, da on ne traži istu klauzulu za nju. Znači li to da je njena krepost – i njoj i njemu – apsolutno neupitna (i da oboje misle kako ona ima božanski uvid u budućnost i zato točno zna da se njoj nikad ne može desiti trenutak nepredviđene strasti)? Ako je tako, onda ona stvarno zaslužuje naziv svetice.

No problem Justinove (ne)vjernosti stavio je par sada – kad je ozbiljna veza na pomolu – pred dodatan problem. Naime, dok se ne uvjeri da veza (premda službeno ozbiljna) nije lako pokvarljiva, Jessica prvih nekoliko godina braka ne želi imati djecu. Prema riječima istog dobro upućenog izvora: “Ako bude vjeran nekoliko godina, ona će možda pristati na dijete. Još uvijek mu ne vjeruje sto posto. Računa da će je, ako se udeblja tijekom trudnoće, opet prevariti.“ – Ako se udeblja?! A kako će se drugačije u njoj razvijati dijete? Možda, s obzirom da je ona oličenje kreposti, po Duhu Svetome?

Može li se ženskar promijeniti brakom? Ili nekako drugačije?

Dakle, sv. Jessica  će čekati dok se ne uvjeri da se on promijenio u braku. Samo, kako će znati je li se on stvarno promijenio i uozbiljio (kao što bi trebao svaki muškarac u ozbiljnoj vezi, tj. braku) ili se samo pritajio i glumi, a zapravo je jednaki jebivjetar kao i prije? I koliko dugo će trebati čekati? Valjda ne do vremena kad mu za muške nestašluke bude trebala Viagra pa i sam odustane.

Uz sve ove sumnje, dvojbe i nepovjerenje – čovjek se na kraju mora upitati: a zašto se oni uopće žene? Je l' netko to zna?