Rihanna: "Biti sam je precijenjeno"

Rihanna opet javno kuka, ovaj put u showu britanskog voditelja Jonathana Rossa, kako je biti sam fuj, pljuga i jadno. Mora da joj je sirotoj baš gadno teško kad u par mjeseci dva puta ponavlja jednu te istu žalopojku.

E, sad, ima puno ljudi koji bi se s njome složili, i u tome sigurno nije usamljena. Ali ima i neki filozof koji kaže da čovjek nikada nije sam. Odnosno, da je uvijek u društvu – sam sa sobom. Tako gledajući, moglo bi se reći da čovjek kad je sam, može biti u dobrom ili lošem društvu. A onda bi se opet moglo reći da ako si ti sam sebi loše, ubi' bože dosadno i nezanimljivo društvo, onda je stvarno biti sam (sa sobom) "precijenjeno“. Međutim, ako si ti sam sebi dosadno i jadno društvo, kakvo ćeš društvo biti drugima? Zašto bi se drugima više sviđalo biti s tobom ako se tebi samom/samoj ne sviđa da budeš sam/a sa sobom?

Možda bi Rihanna mogla malo pripaziti što govori, barem javno i posebno pred frajerima (privatno može misliti da je jadna i kukavna, ali javno to nije poželjno). Jer, može se desiti da baš zbog takvih izjava opet naiđe na nekog tipa koji će smatrati da ako ona misli da je sebi "precijenjeno“ društvo, onda je ni on ne mora cijeniti, nego je može tretirati k'o štracu, tamburati i na razne načine legitimno omalovažavati i ponižavati (sve do razine na kojoj i ona sama misli da jest).

Nadamo da se takvo što neće desiti i da će Rihanna dograbiti malo samopouzdanja i samopoštovanja možda baš sad dok je sama, tj. prije nego što opet naiđe neki farabut i nasilnik, kao Chris Brown, koji ju nije spreman cijeniti više od nje same. 

Ali, ima još nešto što ne govori baš u prilog našoj tugaljivoj Rihanni. U prijašnjoj javnoj ispovjedi, u televizijskom intervjuu s Ellen DeGeneres sredinom studenog prošle godine, žaleći se na samotničko stanje privatnog života zbog pretjerane predanosti radu, Rihanna reče: "'Moj privatni život u velikoj mjeri ne postoji i to nije dobro. Nije dobro na duge staze, nije za mene, nije za nju.“

Da intervju nije bio za gledatelje nego za slušatelje ili čitatelje, ovi bi pomislili da s Rihannom još netko možebit' sjedi na kauču jer je rekla "nije za mene, nije za nju“. Međutim, gledatelji su mogli vidjeti (a novinari su to u tisku pojasnili komentarom) da je Rihanna rukama pokazala na "intimni dio svoga tijela“, pod čim se misli na međunožje, tj. spolni organ, da to tako, fino, kažemo.

 

Podsjetilo me to na jednu sličnu izjavu žene koja je, tražeći savjet u vezi seksualnih problema, svoj "intimni dio“ nazvala "moja kolegica“ i time izazvala zbunjenost sugovornika kojemu je trebalo nešto vremena da shvati o kome/čemu se radi. Ono što u oba slučaja zbunjuje je odvajanje i personifikacija tog našeg... hm... dijela tijela, za koji uglavnom ne znamo kako bismo ga nazvali – za razliku od ostalih dijelova koje slobodno, bez straha i srama nazivamo njihovim imenima. Istina, za to baš i nemamo neki veliki izbor imena, osim suho medicinskih i sočno psovačkih, ali ipak je nazivanje "ono dole“, "ona stvar“ i sl. malo čudno, čak i djetinjasto. Ispada da kako god slobodni, otkačeni i ateistički raskalašeni bili, taj dio sebe ipak doživljavamo s jednakom vjerskom odbojnošću i snebivanjem kao i u staro doba.

Svakako, kad tom dijelu tijela dajemo zasebnu egzistenciju, pa to bude "ona“ (kolegica, Mica, mačkica...) ili "on“ (Stojko, Miško...), mi se rješavamo nelagode, a "kolegici“ i "Stojku“ dajemo slobodu da žive (od morala, a počesto i od svake pameti) nezavisan život.

Zanimljivo je da tako nikada ne personificiramo druge dijelove tijela. Ne kažemo npr. "ovaj propuh nije dobar ni za mene ni za njega" – misleći na oko, ili uho, ili lijevi bubreg. Zašto? Jer je to dio nas, to smo sve mi. A kad se radi o "intimnim dijelovima“, onda ispada da je to odvojeno od nas, k'o neka zasebna ličnost. Zato se valjda i možemo nemilo "trošiti“, sebe davati bilo kome, bilo kada, bilo gdje (bez razmišljanja, pa i bez naročitih osjećaja) – jer to ne dajemo sebe ili dio sebe, nego "nju“/"njega". Odnosno, "ona“/"on“ se daje, a mi s tim nemamo veze (i nismo za to odgovorni).

Ali, onda pak ispada da taj dio tijela baš i ne cijenimo bog zna kako (ne bismo npr. svoju ruku dali bilo kome, bilo kada, bilo gdje da s njome maše nekom političaru ili celebrityju, ili da s njome kopa nos – jer je to naša ruka i ne smatramo to nekim znakom oslobođenosti ni naprednosti ni otvorenosti da ju samo tako dijelimo s drugim).  

Zašto je to dodatna opasnost u Rihanninom slučaju? Već se jadna žali da je sama sebi nezanimljivo društvo. A kad se tome doda da svoju vlastitu seksualnost vidi kao nešto odvojeno od sebe, može joj se stvarno desiti da i u budućnosti naiđe na frajera koji ju neće cijeniti jer je dosadno društvo i za koga ona neće biti Rihanna – Rihanna (osoba) nego Rihanna – "ona“.

P.S.

Pozdrav svim ženama za Međunarodni dan žena, sa željom da se doista emancipiraju,
tj. nauče biti dobro društvo – prvo sebi pa drugima, i za sebe misliti/govoriti "ja“, a ne "ona".